Retrospektivnom izložbom Tomislava Gotovca, odnosno Antonija G. Lauera, imena koje je Gotovac formalno preuzeo dvije godine prije svoje smrti, 22. rujna otvoren je novi prostor riječkog Muzeja moderne i suvremene umjetnosti u nekadašnjoj tvornici Rikard Benčić. Postav izložbe osmislio je kolektiv ŠKART iz Beograda, kustosice izložbe su Ksenija Orelj i Nataša Šuković, a paralelno se odvijao i prateći program DOPUST pod kustoskim vodstvom umjetnika Marka Markovića.
Nakon gotovo trideset godina obećanja i najavljivanog preseljenja muzeja ovaj prostor, napokon je došao i taj trenutak. Ideja je da se ovaj prostor postupno revitalizira i u narednim godinama, kroz pripreme za Europsku prijestolnicu kulture – Rijeka 2020, dovrši adaptacija ostalih objekata i formira stalni postav muzeja. Stoga je i sam naziv izložbe Tomislava Gotovca ‘Anticipator kriza – Kuda idemo ne pitajte’ izrazito dobro i provokativno smišljen, o čemu smo već izvijestili u razgovoru s direktorom MMSU-a Slavenom Toljem. U tom je duhu i natpis na derutnoj fasadi nekadašnje tvornice Rikard Benčić i novog muzeja, na kojoj je nakon insistiranja grada da se ona nekako sakrije, kao umjetnička gesta okačeno ‘Pun mi je kurac’, Gotovčev rad nastao 1978. u sklopu Novih tendencija.
Za svog života Tomislav Gotovac nije dočekao retrospektivu. Sjećamo se njegovih akcija u javnom prostoru. Medijskih napisa o njemu. Psovačkih performansa. Posljednjih godina njegovog života sjećamo ga se s zagrebačkih ulica, gdje smo ga mogli vidjeti kako hoda s plastičnom vrećicom u ruci. Sedam godina nakon njegove smrti, umjetnikova aura jača je nego ikada prije. Tri godine nakon njegove smrti, ispred Ilice broj 8, odakle je 13. studenoga 1981. krenuo u izvođenje svog ikoničkog performansa ‘Ležanje gol na asfaltu, ljubljenje asfalta (Zagreb, volim te)’, dobio je spomen-stope. Gradonačelnik Zagreba, koji se pojavio na otvorenju, nije dao podršku inicijativi Gotovčeve udovice da njegov stan u Krajiškoj 29 dobije javnu potporu i postane gradsko kulturno naslijeđe. Danas je tu Institut Tomislava Gotovca, što je inicijativa koju je bila pokrenula njegova nekadašnja supruga Zora Cazi uz pomoć kustosa Darka Šimičića, dok je sve nasljedstvo dobila njegova kći Sarah. Naizgled kaotičan stan u kojem je Gotovac živio i radio zapravo je imao jasan sustav i oslikavao je osebujan umjetnikov život. Uslijedile su reinterpretacije njegovih performansa, a njegovi radovi uvršteni su u stalne postave institucija poput bečkog Muzeja Leopold. Među značajnim analizama njegovog rada treba izdvojiti onu srpskog redatelja Slobodana Šijana ‘Kino Tom – Antonio G. Lauer ili Tomislav Gotovac između Zagreba i Beograda’. Retrospektiva u MMSU-u samo je kruna svega što se desilo posljednjih sedam godina.
Na samoj izložbi prikazani su radovi iz šezdesetogodišnjeg umjetnikovog stvaralaštva: fotografije, foto i video-dokumentacija njegovih performansa, dokumenti, predmeti, novinske naslovnice i drugi mediji. Gotovac je bio izrazito svestran umjetnik, koji se kretao između kina, dvorane i ulice. Stoga ne treba previše čuditi što je filmski teoretičar Hrvoje Turković njegovu filmsku praksu nazvao ‘totalnim sustavom’ koji je uključivao sve, od filma, preko performansa, body arta i konceptualne umjetnosti, do fotografija i svakodnevnih umjetničkih gesti i projekata. Na filmu je bio fasciniran likom i djelom Glenna Millera, Billie Holiday i Ivane Orleanske, a Slobodan Šijan kaže da je većina njegovih radova bilo kino drugim sredstvima. Jedan od razloga njegovog kultnog statusa je činjenica da Gotovac nije poznavao i priznavao razliku između života i umjetnosti.
Film ‘Plastični Isus’, koji je snimio zajedno s Lazarom Stojanovićem, ubrzo je bio bunkeriran, a njih dvojica završila su na sudu. Stojanović je dobio zatvorsku kaznu, a sam Gotovac probleme s diplomiranjem, ali nekako to uspijeva privesti kraju i 1976. se vraća u Zagreb. Senzibilno i ekscesno, buntovno i anarhističko umjetnikovo tijelo od tada najviše radi u nerespektabilnom mediju performansa i akcija, ali kroz sve svoje radove i medije provlači, kako kaže kustosica izložbe Nataša Šuković, jednu te istu akciju: Tom u javnom prostoru.
- Gotovac je umjetnik koji nije uspijevao igrati po pravilima. Mislim da je u svojoj pojavi zahvatio sve to vrijeme. Zato je anticipator krize… - kaže kustosica.
Njegova retrospektivna izložba zasluženo se prvi put dogodila u Rijeci, gradu u kojem ga je nezavisna riječka scena uvijek dočekivala kao rado viđenog gosta i kao svojevrsnog mentora. Mnogo je kreveta u privatnim sobama riječkih stanova u kojima je prenoćio Gotovac, koji je bio vezan uz umjetnički krug koji se tada okupljao oko kluba Palach. Dugogodišnji voditelj Palacha Damir Čargonja Charlie Gotovca poznaje od 1990-ih, a kaže da njihovo pravo prijateljstvo počinje 1998., kada se Gotovac nenajavljeno pojavio u Palachu.
- Tom je za života očito bio loš umjetnik. Trebalo je da umre kako bi mu se konačno organizirala prva prava samostalna izložba, jer dobar umjetnik pa prema tome i umjetnik kojem se trebaju raditi velike izložbe je mrtav umjetnik. Šalim se. No politički sustav, a time i njegove institucije vrednovanja se ne šale. Tom je to znao. Pičkarao ih je gdje god je stigao, ali je isto tako bio svjestan gdje će sve to završiti. I nije se bojao. Danas se to isto pičkaranje, psovanje slavi. Možda ne s pravim objašnjenjem razloga njegovog tjeranja nekog u kurac, pogotovo ako te razloge objašnjava netko kojem je psovka upućena, ali ‘odi u kurac’ ili još značajniji njegov psovka-rad ‘pun mi je kurac’ postao je legitimno sredstvo koje možemo i sami koristiti kao umjetnički postupak. Za to zahvalimo Tomu. Osim hvale, mrtav umjetnik više ništa ne treba. A sumnjam da mu i ona treba - govori Čargonja.
Gotovčev rad prate brojni mitovi. Jedan od zanimljivih je onaj da ga je iz problema nakon performansa često izvlačio Stipe Šuvar, koji je imao simpatije prema tadašnjim umjetnicima
Smatra da je odluka da se prostor budućeg muzeja otvori upravo izložbom Toma Gotovca sjajna i da je riječ o povijesnoj izložbi koja je izuzetno važna za grad, za Gotovčeve prijatelje u Rijeci i za samu umjetničku scenu.
Na otvorenju Gotovčeve retrospektive performans je izvela Milo Moire, švicarska performerica s njemačkom adresom. Analiza njenog rada odvela bi nas na stranputicu i dodatno skrenula već skrenutu pozornost s Gotovčeve retrospektive. Bez obzira na to jesu li mediji uspješno dekodirali njen rad, njena golotinja daleko je od subverzivnog potencijala kakav je nekada imalo kretanje kroz javni prostor Tomislava Gotovca. Kontekstualizirajući ga na Zapadu kao umjetnika koji se skidao u socijalizmu, prešućuje se činjenica da je u tom istom jugoslavenskom socijalizmu erotika na filmu već zauzela svoje mjesto. Zanimljiva je trivija da je Metalna industrija Ozalj već 1970. godine počela proizvoditi vibrator Tahir, koji je izgledao kao svaki drugi vibrator, iako je bio deklariran kao proizvod za masažu. Tih godina je filmski festival u Puli kritiziran zbog obilja scena seksa. Časopisi s erotskim sadržajima, poput političkog tjednika Start, već su počeli izlaziti…
- Ono što bih preporučio struci, a što sve češće čujem i čitam, jest da razmisle, sagledavajući mirno i hrabro umjetnički rad Toma Gotovca, treba li ga poistovjećivati s umjetnicima koji su se posljednjih desetljeća svjesno sakrili iza imaginarne željezne zavjese plešući poput cirkuskih medvjeda sa zvijezdom na čelu kako bi privukli pažnju i novac sa ‘slobodnog’ Zapada. Tom je jednostavno bio slobodni Zapad i prije nego što je Zapad postojao. A toga se ne treba stidjeti, zar ne? - kaže Čargonja.
Gotovac svoje radove objavljuje svjesno se služeći javnim medijima, što bi bilo potpuno nemoguće da je živio i djelovao unutar željezne zavjese. Njegove naslovnice objavljuju studentske novine Polet, a 1989. Gotovac uređuje cjelokupni broj ovog tjednika koji koristi kako bi promovirao svoju ‘Umjetnost paranoidnog pogleda’ (Hommage to Glenn Miller). Upravo koristeći tadašnju poziciju države, onu unutar blokovske podjele i sustava koji će se uskoro raspasti, Gotovac je mogao imati pristup jednom tiskanom mediju. Njegov rad prate brojni mitovi. Jedan od zanimljivih je onaj da ga je iz problema nakon performansa često izvlačio političar Stipe Šuvar, koji je imao simpatije prema tadašnjim umjetnicima, a posebno prema radovima Vladimira Dodiga Trokuta, što nam je potvrdila i Šuvarova udovica Mira Šuvar.
Početkom devedesetih Gotovac odlazi u Ameriku i na izložbi ‘Rhetorical Image’, na kojoj izlažu umjetnici iz Istočnog bloka, izlaže svoj rad ‘Dokumenti 1956. – 1990.’, seriju dokumenata koju je napravio po uzoru na nekadašnje muzeje revolucije, ali zapravo je riječ o dokumentima iz njegovog života. Isti rad je izložen i na retrospektivi u Rijeci, ali bez natpisa ‘Tito’. Naime, u Slobodnoj Dalmaciji, u dodatku Forum od 5. listopada 1991., Gotovac daje intervju u kojem govori o Josipu Brozu Titu i Jugoslaviji kao art-projektu glavnog svjetskog redatelja, Sjedinjenih Američkih Država. Dobar je to primjer iz kojeg je razvidan Gotovčev dvojak odnos prema Titu, inače prisutan u cijelom njegovom opusu – smatra ga sjajnim ‘redateljem’ iza kojeg stoji američka zavjera. Usto, bio je dobar sugovornik medijima u vrijeme kada je bilo poželjno govoriti kako je nekadašnja Jugoslavija nastala na zločinu. Iduće godine izvodi performans ‘Straža na Rajni’ ispred zagrebačkog HDLU-a, ali vrlo brzo svoj pogled s istoka preusmjerava prema zapadu. Tih godina prestaje s radom ViGo, uspješna umjetnička suradnja Gotovca i fotografa Žarka Vijatovića, koji odlazi u Pariz i tamo ostaje.
Na retrospektivi je prikazan i rad koji je umjetnik poslao za ‘Izložbu za obranu i obnovu Hrvatske’, na kojoj je tada sudjelovao velik broj hrvatskih umjetnika, ali je cenzuriran jedino Tomislav Gotovac. U sukobu s Vladom Gotovcem, inače daljnjim rođakom, Gotovac je brzo okusio da je umjetnička sloboda u novoj državi itekako ograničena i da su psovke nepoželjne unutar korpusa ‘hrvatskog misaonog kruga’. A on je uvijek upravo to radio: izbacivao zapaljiv sadržaj, bombe u javni prostor, u permanentnoj tenziji između umjetničke i državne režije, doduše s jednim iskliznućem koje je tih početnih ratnih godina mnogima bilo svojstveno. Kada je okrenuo pogled s istoka, nastao je jedan od njegovih najzanimljivijih radova 1990-ih, ‘Point Blank’ izveden u Galeriji Karas, koji nije doživio veću pažnju javnosti.
Jedan od izuzetno interesantnih intimnijih radova koji su prikazani na izložbi je ‘Gibanje’, performans koji je izveden na performerskom festivalu ‘Moja zemlja’ u Štaglincu godinu dana prije Gotovčeve smrti. U njemu onemoćali Gotovac puže i govori slogove i rečenice koje zbog govorne mane kao dječak nije mogao izgovoriti: ‘Počeo sam razmišljati o najjednostavnijim stvarima i pojavama gdje više nema ostatka, a to su tijelo i priroda. Znači – drveće, nebo, šumovi koje proizvodi tijelo.’ I bi tijelo, veliko kao ova izložba.
