Čikaški sastav Eleventh Dream Day prvi je album objavio 1987. Godine 1993. izašao je ‘El Moodio’, kojim su se probili i na brdovitom Balkanu. Grupa je imala zvuk na koji se već naviklo rafiniranije uho: gitare kao u Dream Syndicate ili u Neila Younga, ali ih je zaobišlo sve: slava, novac, čak i utjecaj na druge sastave. Ako su i utjecali na nekoga, to je prešućeno. Basist grupe je osnovao Tortoise, koji su ostvarili zapaženiju karijeru, ali Eleventh Dream Day iz toga nije izvukao nikakvu korist. Oni su odličan bend koji ne postoji.
‘Works for Tomorrow’ je njihov trinaesti album koji zvuči kao da je prvi: Eleventh Dream Day zvuče svježe, moćno, potpuno nadahnuto. Kao Neil Young na koncertu, kada se poznate vam pjesme transformiraju u obrade koje su snažnije od originala. Album je tako i snimljen, to je zapravo koncert u studiju, gdje je publika bila sastavljena od producenata i ton-majstora. Od trinaest pjesama odsviranih prvoga dana na albumu je završilo njih deset, što je hvalevrijedna produktivnost. Ova se spontanost čuje na albumu. Na njemu je gost Martin Wenk iz Calexica, s time što se pustinjski sound ovdje našao podređen žestini rockerskog zvuka koji obilježava cijeli album.
Album počinje s ‘Vanishing Point’, gdje Eleventh Dream Day zvuče kao Beatlesi prerovani punkom. Beatlesi iz Hamburga, u kožnjacima, u tri ujutro. ‘Works for Tomorrow’ su Sonic Youth minus New York, Sonic Youth bez poze. Rick Rizzo ima fenomenalan zvuk gitare, premda (a sve prave rečenice počinju kod ograde od svega što ste napisali prije) zvuče kao da vas je neki vrlo zločesti Bog zatvorio u kafanu iz 1989., u vrijeme dok je svijet još bio relativno mlad i nesvjestan brzine približavanja nastavka Drugog svjetskog rata, drugo poluvrijeme. Svi koji su tada otkidali na Swans, Sonic Youth i Nicka Cavea prije razvijanja besmislene spisateljske karijere, mogli bi u čudnim zakucima ‘Works for Tomorrow’ pronaći ugao za svoje ukiseljene uspomene – što nije malo. Velika je stvar kada vas netko uspije baciti u prošlost, to nije kao kada vas šalju dovraga, iako je slično. Jer, ako niste znali, i prošlost je precijenjena, morate biti veliki majstor da biste je restaurirali. Eleventh Dream Day to nekako uspijevaju, iz groba podignute uspomene ne smrde, one izgledaju kao idealizirani autoportret umjetnika koji je samoljubivi Narcis, čija je umješnost, srećom, velika. Sve na albumu zvuči kao opijelo nad memorijom koja se runi, Rizzo i drugovi kao da se ne mogu točno sjetiti što se dogodilo, jedino što se njihova verzija superiorno izdiže nad bilo kakvom prošlošću – genij je jednostavno nadmoćan rutini, on je, dapače, njezina suprotnost.
Prvi put nakon 1994. imaju dvije gitare, James Elkington je taj vodonoša. A da je vodonoša dobro dodavao vodu, da se ta voda pretvarala u vatrenu, čut će svatko tko se odluči upustiti u preslušavanje albuma, gitaristički uvjerljivog, maštovitog i na čudan način poznatog. Poznatost kod Eleventh Dream Day nema obilježja predvidljivosti – kod njih je sve ton. Rizzova (i Elkingtonova) gitara su kao francuski devet puta fermentirani konjak, to je nešto što možete slušati (odnosno piti) do sto dvadesete godine i onda dočekati smrt koju su izazvale druge stvari.
‘Works for Tomorrow’ je jedan od boljih albuma ove godine. Jedan od onih koje ćete slušati u godinama koje su pred vama. Osobito ako ste od onih koji se ne sjećaju najbolje vremena u kojem vam je bilo najbolje.
