Nije tajna da se suvremena percepcija Rimskog carstva ne poklapa s onim što je povijesni imperij istinski bio. Pritom ne treba ni ulaziti u detalje rimske umjetnosti i filozofije – opće je poznato da su njihove pop-kulturne inačice izvještačene prema potrebama suvremenog ukusa digitalne kulture.

Prema tome bi se naziv izložbe "Matrijaršija is my Roman Empire", postavljene 21. rujna u Plesnom centru Tala u sklopu 18. festivala Improspekcije, mogao činiti nesuvislim. U skromnom prostoru Tale naizgled jedina poveznica s Rimom bila je nabacana gomila minijaturnih antičkih stupova oko jeftinog disko-svjetla u kutu. Ostatak prostorije bio je ispunjen grupama izložaka koje na prvi pogled odbijaju ulaziti u smislene odnose jedne s drugima.

Tkanine s otiskom guma leže pored majica alternativne ikonografije, alati i kante boja udaljeni su svega metar od bunta erotskih plakata, dok desetci novina, časopisa, stripova i knjiga ne dijele ni tematsku ni oblikovnu sličnost. Kaotična matrica neartikuliranih zvukova s uznemirujućom elektronskom obradom zaokružuje dojam da smo se našli na enigmatičnom buvljaku nekog paralelnog svemira. Ključ za dekodiranje tog svemira nalazi se u pojmu Matrijaršije.

- Zanimljivo mi je pratiti organizacije i ljude koji grade svoje paralelne strukture neovisno ili manje ovisno o javnim davanjima - govori nam Tea Kantoci, kustosica izložbe i članica kustoskog tima ovogodišnjih Improspekcija s temom magičnog feminizma. Program je, elaborira, koncipiran oko umjetnika koji zauzimaju aktivnu kritičku poziciju prema društvu kroz "magične geste".

- Kod nekih umjetnika je to paradoks, kod nekih kič, kod nekih drag. Magična gesta kod Matrijaršije je sadržana u strukturi i kolektivizmu. Riječ je o potpuno neinstitucionaliziranoj grupi ljudi koja se deset godina bavi poslom koji uključuje i socijalne usluge – pojašnjava Kantoci.

Matrijaršija ima mnogo toga što proizvodi, a nije samo umetnost. Specifičan način komunikacije, način na koji se stvari rade, uspostavljaju vrednosti, donose odluke – objašnjava Milica Ivić, jedna od osnivačica kolektiva

Matrijaršija je beogradski umjetnički kolektiv sa 17 aktivnih članova, ali je i rizomatska mreža stotina ljudi koji s njom surađuju. Matrijaršija je dnevni boravak bez hijerarhijskih odnosa, ali i rasadište radikalnih ideja novih načina organiziranja. Matrijaršija je AKC sa sitotiskom koji je surađivao s pola srpske nezavisne scene, ali je i svaki uradak koji iz njene radione izađe, kao i život koji članovi žive mimo proizvodnje.

- Matrijaršija ima mnogo toga što proizvodi, a nije samo umetnost. Specifičan način komunikacije, način na koji se stvari rade, uspostavljaju vrednosti, donose odluke. Matrijaršija je kontinuum komunikacije, razmene koja nije isključivo usmerena ka stvaranju umetnosti koja može da bude plasirana na tržištu umetnina, što ne znači i da ne može, već ima svoju logiku dugoročnog života – objašnjava Milica Ivić, jedna od osnivačica kolektiva.

S time na umu, predodžba o Matrijaršiji koju je netko mogao steći temeljem njene zagrebačka izložbe poprima smisao. Publikacijama, tkaninama i plakatima rasprostranjenim po Tali život je udahnulo mehaničko srce Matrijaršije, njihov sitotisak.

Maske i zvukovi rad su korisnika matrijaršijskog dnevnog boravka, dok je afektivni video kolektiva Afere napravljen inspiriran zvučnom matricom. Tu su i alati čija nas prisutnost podsjeća da ova djela ne nastaju u vakuumu, nego kao rezultat fizičkog rada i kohabitacije iza zastora. Prva je matrijaršijska izložba u Zagrebu tako primjeren pokušaj materijaliziranja njene efemerne biti.

- Videa, animacije, zvukovi, matrijaršijska kafana u Guvernanti gdje puštaju narodnjake… nastojali smo zastupiti sve prakse koje se unutar njih događaju - govori nam Kantoci. Međutim, razumijevanje izložbe Matrijaršije kao njihovog presjeka nameće sasvim novo pitanje. Kako strukturu koja u prvi plan stavlja život i stvaranje kao proces zalediti u izložbu? Ne ubija li reifikacija i valorizacija Matrijaršije ono što ona jest, živući i neuhvatljivi organizam, isto kao što to školski udžbenici čine s Rimom? Problem se rješava time da se "Matrijaršija is my Roman Empire" ne izlaže, već izvodi.

- Mi ispipavamo što znači da je Matrijaršija prostor izvedbe. Meni je i tiskanje izvedbena praksa, zatim pjevanje, glazba i kavanske večeri. To su promišljene prakse koje oni uvijek stavljaju u odnos sa svakodnevicom, politikom i drugim materijalima – Kantoci pojašnjava ističući da je i sama izložba u pokretu. Uistinu, rijetki posjetitelji interagiraju s izloženim objektima, raspored postava se organski mijenja, a ispred prostora se jede, pije i priča. Mnogi su prisutni, poput članova usko povezane Partizanske štampe iz Skopja, aktivni sudionici i nositelji sličnih ideja. Izložba se kreće fizički koliko i simbolički, što kulminira javnim činom otiskivanja crteža Sofije Pašalić i Milene Janošević. Pašalić tiska dok Ivić fenom suši novonastale radove, aktivirajući izložene alate. Time se dekonstrukcija procesa proizvodnje ne zaustavlja na pasivnoj materiji, nego se poetično sažima u vlastitoj banalnosti koliko i kompleksnosti.

Dodatni sloj pridaje i otisnuti motiv antičkih stupova. Osim što se time tipično matrijaršijski miješaju estetski kodovi, također se implicira i fluidnost šire filozofije Kolektiva, čemu svjedoči i referiranje na internetsku vizualnu kulturu u dijelu izloženih radova. Pašalić, autorica naziva izložbe, kasnije u Medici podsjeća da ga je preuzela iz memea: "Ljudi kažu nešto is my Roman Empire – naprimer, sladoled s gumenim bombonima is my Roman Empire. Toliko je to važno nekome, a Matrijaršija je naše Rimsko carstvo jer nam je svima jako važna."

Promjene ukusa tek su vrh sante leda. Neki su se članovi odselili, dok osjetno mlađi članovi tek dolaze, neke sile na beogradskoj sceni su nestale, a druge su tek u povojima. Ono što na svu sreću ostaje je centralna filozofija Matrijaršije te utjecaj koji vrši na pripadnike regionalne scene.

- Prepoznajemo se sa svima koji znaju da je umetnost život i život umetnost, jer svatko od nas da bi nešto radio mora da radi gomilu stvari usput: da jede, spava, sluša muziku… Nikada nije bilo najvažnije da stvaraš vrhunsku umetnost, prioritizacija je mnogo više horizont, nego piramida – zaključuje Ivić.

U neku ruku horizont Matrijaršije tako prezentira precizniju sliku Rimskog carstva od bilo koje popularne reprezentacije. Carstva ne čine primarno granice, sustavi, važne individue ili monumentalna djela. Sve te strukture proizlaze tek iz heterogenih želja, afiniteta, odnosa, snova, svađa i spona ljudi koji u njima obitavaju; carstva čini život koji se u njima odvija. Matrijaršija, ne samo kao kolektiv, nego kao filozofija, nije ovdje da se konzumira ili instrumentalizira, ona je ovdje da se živi.