Nemeček: Prokletije II (Lack Of Records)
Nakon što je izvrsnim, praktički solo albumom "Prokletije" iz 2021. godine potpuno redefinirao zvuk svog dotadašnjeg noise rock kvarteta, Vedran Živković naišao je na iznenađujuće široko odobravanje kritike i publike. U međuvremenu su Nemeček još jednom poprimili bendovsku formu, ovog puta u postavi sa sveprisutnim multiinstrumentalistom Leom Beslaćem i bubnjarem/producentom Bornom Maksanom, te pobrali hrpu pohvala na račun live nastupa čija je furioznost zabilježena u intenzivnoj izvedbi "Daj Bog" sa sjajne prošlogodišnje kompilacije "Zvučni zid".
Premda nosi naslov "Prokletije II" te predstavlja središnji dio planirane trilogije, album se odmiče od folk noise kombinacije prethodnika i uključuje znatno širi spektar utjecaja – krautrock, goth rock, post punk i niz drugih stilskih začina. Nemeček su se ovdje inspiracijom odmakli od narodne predaje i folklornih napjeva te zakoračili u razdoblje postindustrijske revolucije i Drugog svjetskog rata. Zlokobne, predapokaliptične, ali i himnične "Os svijeta" ili "Mirila" izmjenjuju se s ambijentalnim instrumentalima, ali i neočekivano nježnom baladom "Olovni", koja zvuči kao spoj "Trećeg svijeta" Haustora i srednje faze Swansa. "Prokletije II" možda ne nude neočekivani šok prethodnika, ali nastavljaju zanimljivo i očigledno sve dulje i dublje glazbeno putovanje.
Dimitrije Dimitrijević: Leđa Mala (Menart)
Svega nekoliko tjedana nakon što je krajem prošle godine objavio treći album svog benda Igralom, Dimitrije Simović je objavio i drugi album svog kantautorskog alter ega. Izgleda da Simoviću eklektični zvuk matičnog benda – u kojem se našlo mjesta i za modernu psihodeliju, afričke pustinjske gitare i balkanske melodije – paše, pa se kao Dimitrije Dimitrijević raširio po svemu od pseudorap vokala, funk ritmike do atmosferične melankolije srednje faze Radioheada, sophistipop klavijatura te natruha country, blues i dub stilizacija.
Takav stilski raspon konstantno prijeti prijeći u nesuvislost i metež, no Simović svoju apstraktnu, ali izrazito domišljatu i slikovitu liriku koristi kao ljepilo između različitih glazbenih scenografija, postavljajući se pritom kao kakav postmoderni šansonjer, prije negoli konvencionalni pop autor. Rezultat takvog pristupa je album koji plijeni bogatstvom ideja, emocija i raspoloženja. Ponekad je poželjno da ne znate gdje će vas sljedeći ton ili slog odvesti. Albuma koje predvidite od prve sekunde ionako ima previše.
Roj Osa: Azbestni krovovi (Kopaton Records)
Bolje od riječi, album "Azbestni krovovi", nominalni debi trija Roj Osa, sastavljenog od braće Nenada i Alena Sinkauza te bubnjara Marca Quarantotta, opisuje moćna naslovnica koju potpisuje naš proslavljeni stripaš Danijel Žeželj. Divovski brod nadvijen nad krovovima grada i okružen galebovima predstavlja opori, industrijski magični realizam albuma koji Sinkauzi donose kao kroniku odrastanja u Puli.
Na domaćoj nezavisnoj sceni prisutni od ranih nultih, poznati po radu s eksperimentalnim bendom East Rodeo, braća Sinkauz su širu prepoznatljivost stekli radom na filmskoj i kazališnoj glazbi posljednjih petnaestak godina, a njihov mahom improvizirani izričaj nosi melodijske natruhe noir jazza, pastoralnog post rocka garniranog neprekidnim digitalnim i analognim zvučnim manipulacijama te kontrolirano kaotičnim Quarantottovim perkusijama. Album je preporučljivo slušati kao cjelinu, možda i soundtrack nepostojećeg filma, čiji se smisao i logika polako odmataju u mikropokretima unutar masivne i naizgled statične cjeline nadvijene nad slušateljem baš poput grdosije s naslovnice.
