Trideseti Dani hrvatskog filma završili su prošlog tjedna trijumfom dokumentarca Đure Gavrana "Jedna od nas". Nakon premijere u Sarajevu te specijalnog priznanja žirija na ZagrebDoxu, "Jednu od nas" je ocjenjivački sud Dana ovjenčao Grand Prixom za najbolji film festivala, nagradom za najbolji dokumentarac i onom za najbolju montažu, a okitila se i Nagradom za etiku i ljudska prava te Zlatnom uljanicom Glasa Koncila. Reklo bi se po svim tim priznanjima da se radi o izuzetno kvalitetnom doksu, no kao što je dobro poznato, uspješnost se ne poklapa uvijek s uspjelošću. Baš to se dogodilo s Gavranovim filmom – kombinacija velike, društvenim trendovima sukladne teme (ženska osoba mailom otkriva nekadašnjim srednjoškolskim kolegama, među kojima je i sam autor, da ju je godinama silovao otac, a oni to raspravljaju na obljetnici mature) i ambicioznog oblikovanja polučila je respektabilan uspjeh, ali se i urušila pod teretom vlastitih pretenzija.
Smjestivši u jedan prostor (restoran) veću skupinu likova, vizualno i zvučno pokrivajući ih s nekoliko kamera i mnoštvom mikrofona (uglavnom dok sjede za zajedničkim stolom, jedu, piju i pričaju), Gavran htio-ne htio priziva igrani kontekst, pri čemu pred svoje srednjoškolske kolege, s tolikom tehnikom oko njih (kamere, mikrofoni, rasvjeta), stavlja teško ispunjiv zahtjev da zadrže prirodnost. Gledajući njegov uradak na pamet pada "Sieranevada" rumunjskog genijalca Cristija Puiua, koji je također okupio tzv. obične ljude oko jednog stola i postigao u igranom kontekstu dokumentarističku prirodnost; kod Gavrana je obrnuto – njegov dokumentarni film djeluje kao igrani ostvaraj dokumentarističke poetike koji željenu dokumentarnu sugestiju ne ostvaruje. "Jedna od nas" doima se kao igrani film tankih dijaloga i slabih glumaca, s režiserom koji tehnički relativno kompetentno, ali suštinski promašeno nastoji oponašati stil velikog Roberta Altmana, umjesto uvjerljivosti proizvodeći artificijelnost. Ne može se reći da unutar skupine koja funkcionira kao kolektivni lik nije uspio profilirati pojedince, no problem je što nijedan od njih nije zanimljiv, kamoli ekstraordinaran, pa su i razmišljanja koja nude o delikatnoj temi naprosto banalna. Svojevrsna poetika običnosti kod Gavrana se mogla primijetiti i ranije ("Veliki dan" iz 2012. o parovima koji se pripremaju za svadbu), međutim običnost je slab alibi ako rezultira cjelokupnom mlakošću, odnosno artificijelnošću tamo gdje joj ne bi trebalo biti mjesta. A upravo to je slučaj s "Jednom od nas". I zato zvuči nevjerojatno da je žiri Dana, kao i ranije onaj ZagrebDoxa, Gavranov film pretpostavio punokrvnom, fascinantnom redateljskom debiju "Čekaj me" glumca Damira Markovine, kojem se žiri DHF-a ipak udostojao dati nagradu za najbolju režiju.
Markovina je, kao i Gavran, i akter svog filma o vlastitoj porodici (splitskim roditeljima i beogradskoj baki), filma čiji su likovi, za razliku od Gavranovih, impresivno prirodni i iznimno zanimljivi te proizvode filmski potentne situacije. Turobni višeminutni monolog autorove majke u jednom kadru antologijska je scena, a "Čekaj me" kao cjelina, nije pretjerano reći, ulazi u pedesetak najboljih hrvatskih dokumentaraca svih vremena. Takvom rasnom filmu pretpostaviti ostvarenje čiji je jedini adut in tema doista je neshvatljivo, a u programu Dana bilo je još dokumentaraca superiornih "Jednoj od nas". Recimo portret traumatizirane, no i vrlo problematične, rasističkim objekcijama sklone djevojke u "Mili" mladog Karla Voriha (kod Gavrana žrtva nema drugi identitet doli onaj žrtve, to je ultimativno određuje), ili djevojke kršćanske fundamentalistice u "Staklenoj kuglici" također studentice Martine Marasović, no oba su filma u startu bila u minusu jer su im protagonistice za dominantni lijevo-liberalni pogled nepoćudne.
