Na ovogodišnjem Zagrebdoksu Đuro Gavran predstavio se filmom ‘Jedi, spavaj, jedi, spavaj’ o izbjeglici iz Nigerije kojemu nikako nisu htjeli odobriti azil i koji se za boravka u Hrvatskoj socijalizira tako što igra nogomet u jednom zagrebačkom nogometnom klubu.

Kako je došlo do snimanja ovog filma?

Lani je održano Europsko prvenstvo u nogometu i u tu se priču željelo uklopiti pravo manjina u međunarodnom serijalu ‘Insajd ofsajd’. Na poziv Daniele Draštata s HRT-a, koja već 15-ak godina radi međunarodne koprodukcije pod okriljem EBU-a, tražili smo protagonista iz redova neke manjine, nije bilo bitno koje, koji bi bio povezan s nogometom. Odlučili smo se pratiti klub Zagreb 041 koji se u to vrijeme osnivao i započinjao život u posljednjoj ligi; specifičan je po tome što su azilanti i tražitelji azila u njega aktivno uključeni, ili kao igrači ili kao treneri. Započeli smo pratiti trenera Selestina Olisu, a onda smo shvatili da su sva događanja koja bi pokretala radnju filma u njegovu slučaju već prošla. No Selestin je u to doba morao pomoći svom prijatelju i sunarodnjaku Prinsu koji je upravo bio dobio negativno rješenje o azilu; kada smo čuli tu priču, fokus smo prebacili na njega.

Film je snimljen za šest mjeseci u deset termina, ali se drama o kojoj govori nastavila odvijati i nakon što je završen. Hrvatska ima izuzetno spor azilantski sustav. Prins je dugo čekao prvu odbijenicu. Potom je uz pomoć odvjetnice pokrenuo sudski postupak koji je trajao nekoliko mjeseci, nakon čega je opet dobio negativno rješenje. Žalio se i višestupanjskom sudu, ali tu odluku nije dočekao – odustao je i otišao u Italiju, gdje sada traži azil.

Kako u kontekstu protagonista svog filma ocjenjujete hrvatsku politiku prema izbjeglicama i tražiteljima azila, ali i prema svima drugima i drugačijima?

Mislim da to najbolje ilustrira činjenica da UNHCR planira organizirati radionice za suce koji se bave slučajevima azilanata kako bi ih bolje upoznali sa situacijom. Primjerice, najčešće se događa da azilant kojeg usred noći skinu iz kargo-vlaka izjavljuje da je iz Somalije ili neke druge zemlje zahvaćene ratom; kaže li da je iz Nigerije, deportirat će ga natrag, premda to može biti rizično za njegov život, kao što je bio slučaj s Prinsom. On je homoseksualac, a to se u Nigeriji kažnjava sa 14 godina zatvora i znade biti opasno po život. Navođenje porijekla iz zemlje zahvaćene ratom, što može garantirati ostanak, najčešća je stvar koju azilanti rade. To što su to učinili pri prvom susretu s policijom ili sudom u mnogim se europskim zemljama u kasnijim postupcima više ne smatra otežavajućom okolnošću. Konkretno, Prinsova priča je puno kompleksnija nego što smo to filmom uspjeli objasniti. Za njega je otežavajuća okolnost bila što pred hrvatskim sudom nije mogao dokazati da je homoseksualac – to se ne može utvrditi vještačenjem, a dokazi koje je sam nudio sucima nisu bili dovoljni da potvrde opasnost koja mu zbog toga prijeti. Ali kada vidimo recentnu politiku i ponašanje dijela hrvatskog društva prema našim sugrađanima homoseksualcima ili ženama, ne čudi što sud nije briga za tamo nekog Prinsa, koji je crnac i homoseksualac, a možda i lažov. Koga briga što mu se u očima vidi da se boji za život i da je sve što želi mirni kutak svijeta gdje bi preživio…

Jesu li pitanja emigracije i imigracije čest lajtmotiv regionalnih dokumentaraca?

Naravno, kada je to tema koja je intenzivno prisutna u životu regije. Ljudi su reagirali na nju, svatko sa svojim stavom.

Kako ocjenjujete filmsku politiku HRT-a?

Pitate li me za HRT-ovu politiku u vezi dokumentarnog filma, mogu govoriti o onome što sam osobno iskusio i radio. Većinu projekata sam odradio kroz EBU-ove koprodukcijske dokumentarne projekte kroz dječji i obrazovni odjel, odnosno Redakciju za manjine i civilno društvo. Bila je to jako ugodna i, čini mi se, uspješna suradnja: naš ‘Jedi, spavaj, jedi, spavaj’ prikazan je na sedam europskih televizija, na nekima u prajm tajmu, a festivalsku je premijeru imao na berlinskoj smotri Pri Europa. Po mom iskustvu, Dokumentarna produkcija HRT-a prilično je zatvorena prema vanjskim autorima. Dosad sam imao samo jednu priliku raditi za nju, kada je urednik bio Robert Zuber, koji je mene i kolegu Igora Bezinovića prije dvije godine pozvao da napravimo dokumentarnu seriju o probacijama u Hrvatskoj. Tri od četiri epizode te serije prikazane su na brojnim festivalima i osvojile su nagrade. U posljednje se vrijeme doima da su teme Dokumentarnog programa Domovinski rat, raznorazne godišnjice i bitke, vjerski sadržaji…, a to nije nešto čime bih se filmski želio baviti.

Obaveza je HRT-a da putem javnog poziva nezavisnim producentima proizvodi određenu količinu TV sadržaja. Tako kolege redatelji uglavnom imaju priliku raditi dokumentarne televizijske filmove s više slobode nego kada vas angažiraju kao vanjskog suradnika na svom projektu. Prekrasan primjer u tom smislu je dokumentarna serija Saše Bana ‘Betonski spavači’, koja je po mom mišljenju jedna od boljih koja je proizvedena za HRT i prikazana na HRT-u. Sada s veseljem očekujem seriju kolege Gorana Devića ‘65+’, koja govori o ljudima u najboljim godinama.

Kakvo je vaše viđenje hrvatske dokumentaristike?

Svake je godine sve više dobrih filmova. Posebno me veseli što ima sve više opservacijskih dokumentaraca, jer volim stil poput Poljakove trilogije, Gaćininog ‘Turizma!’ i Devićevog novog rada ‘Bife Željezara’.

Na lanjskom ste Zagrebdoksu osvojili Veliki pečat za film ‘4.7’: što se dalje zbivalo s tim dokumentarcem i je li se njime javnosti uspjela približiti ideja probacije, odnosno zamjene dijela zatvorske kazne životom na slobodi pod nadzorom?

Mislim da je film imao slab festivalski život, ali i nije rađen s namjerom da bude festivalski film. Osim toga, ne bavim se ja distribucijom: film je vlasništvo HTV-a, ja sam mu autor i napravio sam ono radi čega su me pozvali. Znam da je film kao dio serije prikazan na HTV-u tjedan nakon prošlogodišnjeg Zagrebdoksa, ali ne znam kako su gledatelji reagirali na njega i jesu li im pojmovi i metode vezane uz probaciju postali bližima.