Rajku Kosanoviću iz Pčelića kraj Virovitice prvo su 27. srpnja 1991. godine, u momentu dok se unutra nalazilo još pet članova njegove obitelji, pucali po fasadi i prozorima kuće. Potom mu je pod istu 7. siječnja 1992. postavljen eksploziv. Hrvatske institucije, koja se onomad nisu pobrinule za njihovu sigurnost, a u međuvremenu ni da pronađu počinitelje ili način da Kosanoviće obeštete za pretrpljene boli i enormnu materijalnu štetu, sada od te obitelji očekuju da plati sudske troškove na ime izgubljenog spora.
Takvu odluku nižih sudskih instanci nedavno je, više od 30 godina od terorističkog ataka na Kosanoviće, potvrdio Ustavni sud, posljednje domaće pravosudno tijelo kojem su se obratili u nadi da će ostvariti pravo na obeštećenje. Dajući za pravo Općinskom sudu u Virovitici, Županijskom sudu u Bjelovaru i Vrhovnom sudu, do kojih su Kosanovići dospjeli nakon što je 2014. nadležno Državno odvjetništvo odbilo njihov zahtjev za mirnim rješenjem spora, suci Ustavnog suda zaključili su da je nastupila zastara potraživanja nematerijalne štete te da je zahtjev za naknadu one materijalne neosnovan.
Hrvatska se nikad nije ispričala niti je pravosuđe obeštetilo hrvatske građane srpske nacionalnosti kojima su na području na kojem se nije vodio rat minirane obiteljske kuće. Time će ostati trajna mrlja na RH koja nije zaštitila imovinu svojih građana, govori odvjetnica Bojana Ivanišević
"Pravilno su niže stupanjski sudovi pitanje osnovanosti zahtjeva tužitelja ocjenjivali primjenom odredbi Zakona o odgovornosti za štetu nastalu uslijed terorističkih akata i javnih demonstracija. Upravo je tim zakonom propisano da se materijalna šteta koja je uzrokovana terorističkim aktom naknađuje u vidu naturalne restitucije sukladno odredbama i uvjetima iz Zakona o obnovi, što znači da nema zakonskih pretpostavki na temelju kojih bi tužiteljima pripadalo pravo potraživati novčanu naknadu na ime nastale im štete", stoji u odluci Ustavnog suda.
Prema podacima udruga civilnog društva, od 1991. do 1995. na teritoriju Hrvatske minirano je oko dvije tisuće objekata koji su se nalazili izvan zone ratnog djelovanja. Od Splita i Zadra, preko Karlovca i Siska, pa sve do Bjelovara i Osijeka, u zrak su letjele kuće, vikendice, garaže, štale i drugi gospodarski objekti u vlasništvu Srba. Pod takvom vrstom prijetnji većina je napustila svoje rodne sredine, o čemu su Novosti sustavno pisale. Prava žrtava terorističkih djela nisu obuhvaćena ni novim Zakonom o civilnim stradalnicima rata, koji je mnogima predstavljao posljednju nadu da će ostvariti pravo na kakvu-takvu naknadu prouzročene im štete.
- Nažalost, RH se nikad nije ispričala niti je pravosuđe obeštetilo hrvatske građane srpske nacionalnosti kojima su na području na kojem se nije vodio rat minirane obiteljske kuće. Time će ostati trajna mrlja na RH koja nije zaštitila imovinu svojih građana, a potom ni poduzela dovoljno da ih se za to pravedno obešteti - govori Bojana Ivanišević, odvjetnica koja je zastupala veći broj oštećenih.
Usto je popriličan broj žrtava, koje su se odlučile za pokretanje sudskih sporova, poslije svega morao platiti parnične troškove. Baš poput Kosanovića, koji zbog skorog nastavka postupka pred Europskim sudom za ljudska prava ne žele istupati u javnost, objasnili su nam njihovi odvjetnici. U pozadini svega nalazi se pravni limb kreiran od strane države. Njime je šteta nastala uslijed terorističkog akta na kraju usmjerena na Zakon o obnovi kao da je riječ o onoj ratnoj, što za oštećene predstavlja nesavladivu prepreku. Takvo zakonsko rješenje je političko, a ne pravno, ističe Bojana Ivanišević.
Bojana Ivanišević (Foto: Dalibor Urukalović/PIXSELL)
- U vrijeme nastanka štetnih događaja, tj. početkom 1990-ih, na snazi je bio članak 180. Zakona o obveznim odnosima prema kojem je država odgovarala za materijalnu i nematerijalnu štetu nastalu njenim građanima uslijed terorističkog akta. Nakon što je veliki broj oštećenika pokrenuo postupke radi obeštećenja, RH je ukinula navedenu odredbu i svi postupci su prekinuti dok se ne donese novo zakonsko rješenje - podsjeća ona.
Budući da se država nije žurila s donošenjem novih zakonskih rješenja, sve je stajalo godinama dok sud u Strasbourgu nije donio odluku u predmetu Kutić kojom je utvrdio povredu prava te obitelji na pristupu sudu. Time je Europski sud za ljudska prava ustvari natjerao RH da donese zakon kojim će omogućiti nastavak postupaka radi naknade štete, dodaje Ivanišević. U konačnici je 2003. donesen Zakon o odgovornosti za štetu nastalu uslijed terorističkih akata i javnih demonstracija. Njime je država sve postupke pred sudovima preusmjerila na upravne postupke prema Zakonu o obnovi, čiji uvjeti nisu bili predviđeni za rješavanje problema oštećenih terorističkim djelima.
- Na kraju smo svjedočili apsurdu da je veliki broj oštećenika odbijen sa zahtjevom za obnovom jer su u međuvremenu, a radilo se više od desetak godina od uništenja imovine do mogućnosti predaje zahtjeva, npr. promijenili prebivalište, što je bio jedan od uvjeta za obnovu kuća uništenih ratom - govori odvjetnica.
Devedeset posto nas zna tko nam je točno minirao imovinu. Mi te ljude praktički srećemo svaki dan. Štoviše, pozdravljaju nas na ulici, a pravosuđe i represivni aparat ne mogu im ništa, kaže Jovica Brkić iz bjelovarske udruge Pravda
Više udruga, odvjetnika i građana pokušalo je pred Ustavnom sudu osporiti taj zakon, ali bezuspješno. U obrazloženju odluke iz 2008. kojom su odbili prijedlog za ocjenu ustavnosti, suci su poručili kako je država ukidanjem dijela zakona iz 1996. i uvođenjem novoga 2003. imala legitiman cilj, jer je "spriječila prekomjerni financijski teret nametnut RH u vrijeme vođenja obrambenog rata i u poslijeratnom razdoblju izgradnje i oporavka zemlje".
- Ne slažem se s tim zaključkom jer je njime potpuno zanemaren niz okolnosti: da su kuće minirane na području pod ingerencijom hrvatskih redarstvenih snaga koje nije bilo obuhvaćeno ratom, da su se minirale isključivo kuće građana srpske nacionalnosti, da je jako mali broj ljudi mogao nabaviti minu i njome se efikasno koristiti (radilo se o profesionalcima) te da su stoga institucije mogle vrlo brzo i lako pronaći počinitelje i spriječiti daljnje uništavanje imovine i tako zaštiti svoje građane iz Bjelovara, Splita, Varaždina, Karlovca, Siska, Šibenika, Slavonskog Broda, Osijeka, Koprivnice, Velike Gorice - ističe Bojana Ivanišević.
Žrtve terorističkih napada svjedoče da je bilo i slučajeva u kojima je policija odbijala provesti uviđaj, a sudac istrage doći na mjesto zločina. Većina počinitelja zbog toga je ostala nekažnjena, a šačica onih protiv kojih su podignute optužnice na kraju je osuđena na uvjetne kazne – kao što je to bio slučaj u Bjelovaru, gdje su tri osobe proglašene krivima zbog jednog od ukupno 650 miniranja na tom području – ili pomilovana. Ukazom predsjednika Franje Tuđmana na slobodu su, naime, puštena četvorica Karlovčana koji su početkom 1992. bili osuđeni zbog miniranja 30-ak objekata, uglavnom restorana, kafića, kioska, obrtničkih radnji i automobila u vlasništvu karlovačkih Srba. Tada 25-godišnji Danijel Kusturin i 24-godišnji Darko Kučinić osuđeni su zbog miniranja na dvije i pol, odnosno dvije godine zatvora, a Berislav Ferić i Darko Skupnjak, obojica policajci koji su im davali materijal za izradu ili gotove eksplozivne naprave, na po deset mjeseci.
- Devedeset posto nas zna tko nam je točno minirao imovinu. Mi te ljude praktički srećemo svaki dan. Štoviše, pozdravljaju nas na ulici, a pravosuđe i represivni aparat ne mogu im ništa. S druge strane smo mi oštećeni kompletno izopćeni iz sistema i nitko nas ne prepoznaje. Svih ovih godina obraćali smo se različitim institucijama i upoznavali ih s našim problemima, ali ništa. Jednostavno nema političke volje. Jer da je ima, sve to bi odavno bilo riješeno - govori Jovica Brkić iz bjelovarske "Pravde", udruge koja okuplja osobe oštećene terorističkim djelovanjima.
Jovica Brkić (Foto: "Povratak"/Fade In/Printscreen)
Bivšem policajcu Brkiću, k tome i nekadašnjem stručnjaku za eksplozive, kuća je u prvoj polici 1990-ih rušena u dva navrata. Bio je među prvima koji su tražili odštetu od države.
- Prošao sam sve sudske instance u Hrvatskoj, od jednog, drugog do trećeg suda. Odugovlačilo se to u nedogled i na kraju je sve odbijeno. Čak i u Strasbourgu. Jednostavno, nigdje nemamo nikakvih prava - kaže naš sugovornik i dodaje da se, ovisno o tužbenom zahtjevu, sudski troškovi za izgubljene parnice u slučajevima kao što je njegov kreću od pet pa sve do 150 tisuća kuna.
U procesu pregovora za ulazak u Europsku uniju, Vlada Jadranke Kosor je 2009. donijela odluku o otpisu pravomoćno dosuđenih troškova u postupcima koji su započeli do 1996. godine. Međutim, svi oni koji su pokrenuli postupke nakon donošenja zakona iz 2003. ostali su u nemilosti. Zbog nagomilanih sudskih troškova dio žrtava je godinama nakon završetka rata bio prisiljen prodati preostalu imovinu. Jedan od radikalnijih primjera je onaj Gojka Čizmića kojem je 1992. minirana vikendica u Zukvama kraj Zadra. Parnični troškovi u iznosu od 33 tisuće kuna na kraju su namireni kroz dražbu na kojoj je prodana njegova djedovina u Gornjoj Kovačici. Ili pak obitelji Malešević, o čijem slučaju smo također pisali, kojoj su 1991. u zrak dignuti kafić i kuća u Karlovcu. Da sačuvaju živu glavu, sklonili su se u Njemačku, a po povratku su zatražili odštetu. Nisu je dobili, kao ni pravo na obnovu, pa su se Nedeljko, Ljubica i njihov sin Bojan uselili u šumsku baraku u Bratini kraj Kupinečkog Kraljevca.
Članovi "Pravde" vrijedno su dokumentirali takve slučajeve i tokom godina ih dostavili svim relevantnim predstavnicima vlasti. Najdalje u pregovorima su otišli za vrijeme Vlade Zorana Milanovića, kada je Jovica Brkić bio član povjerenstva za izradu novog Zakona o odgovornosti za štetu nastalu uslijed terorističkih akata. Planirano je da se tim zakonom omogući postizanje nagodbe svim oštećenima koji posjeduju makar dio potrebne dokumentacije, u vidu policijskih zapisnika iz 1990-ih, sudsko-vještačke analize i sličnog.
- Prijedlog zakona je taman trebao krenuti u čitanje, ali su sve prekinule braniteljske udruge. Odmah su se pobunili i govorili da nije bilo nikakvog rušenja, kamoli terorizma. I na tome je sve stalo. Prije mjesec dana bilo smo i kod aktualne potpredsjednice Vlade Anje Šimprage. Predali smo joj materijale i upoznali je s našim problemima. Vidjet ćemo hoće li biti ikakvih pomaka - govori Brkić.
- Godine prolaze, neke stvari se zaboravljaju, ali ja jednostavno ne mogu prijeći preko nepravde koja nam je učinjena kada smo imali 45-50 godina. Sada, tri decenije kasnije, većina oštećenih je preminula. A mladi su krenuli svojim putem, prema Njemačkoj, Irskoj, Švedskoj. Članova imamo i u Torontu i Sidneyu jer su ljudi naprosto pobjegli gdje su mogli - dodaje tajnik "Pravde".
S obzirom na protok vremena i poniženja kojima svjedoče već godina, zanima nas da li oštećeni više uopće imaju ikakve nade da će ostvariti ono što im pripada.
- Da nema nade, već bi odavno rasformirali udrugu i stavili ključ u bravu. Ali još uvijek nekako vučemo i ne damo se. Nećemo još baciti koplje u trnje - odgovara Jovica Brkić.
