U Saboru, u sklopu slobodnih tema, SDSS-ov zastupnik Boris Milošević govorio je o problemu koji građani imaju jer nisu uklonili ruševine svojih kuća, miniranih 1991. i 1992. godine.
- Riječ je o tranzicijskom problemu društva, poslijeratnom nasljeđu koje se vuče desetljećima i još je aktualno. S njim se pretežno bore građani srpske nacionalnosti koje se tereti da moraju platiti troškove uklanjanja ruševina. Na primjer, suvlasnica minirane kuće, dobila je račun od 20 hiljada kuna, a ona više ne živi u tom gradu nego u susjednoj maloj općini s malom mirovinom. Ona kao i mnogi u sličnoj situaciji, nije dobila nikakav vid obeštećenja što su joj minirali kuću. Postupke koje su oštećeni pokrenuli da bi ostvarili nekakvu naknadu štete, još su izgubili te su morali platiti parnične troškove. Upućeni su i da pokrenu upravni postupak obnove, no i tu su odbijeni – rekao je Milošević i naveo da su parnice izgubili upravo iz razloga što je Sabor ukinuo zakonske odredbe na temelju kojih su mogli ostvariti pravo na naknadu štete.
- Nitko od ovih građana nije ostvario pravo na obnovu, jer Zakon o obnovi takve slučajeve ne regulira. Tako imamo situaciju da im je uništena imovina, da nisu dobili naknadu, da su izgubili postupke i moraju platiti parnične troškove, a sad ih na kraju i grad tereti troškovima uklanjanja njihovih miniranih kuća u kojima su nekad živjeli. Takvo što je duboko nepravedno i diskriminatorski te s takvom praksom treba prekinuti. Ruševine treba ukloniti i shvaćam u tome interes grada da to čini radi sigurnosti građana, pa i da grad izgleda urednije, ali nije dobro da se takva rješenja nameću i slamaju preko leđa onih koji su zapravo žrtve koje godinama trpe nepravdu. Kao stranka borit ćemo se da se s takvom praksom prekine i da gradovi uklanjanju ruševine na svoj trošak - zaključio je Boris Milošević.
Novi zakon o nestalima
Na raspravi o prijedlogu Zakona o osobama nestalim u Domovinskom ratu, u ime Kluba zastupnika SDSS-a, Milorad Pupovac je naveo podatke Međunarodnog Crvenoga križa iz februara 2019. godine: ukupan broj nestalih je 34.999 od toga iz Republike Hrvatske 6.511. Od toga zatvoreno je 4.495 slučajeva, dakle gotovo 70 posto, što odgovara ukupnom postotku ukupno zatvorenih slučajeva na prostoru bivše Jugoslavije - uključujući i BiH, gdje ima najveći broj prijavljenih nestalih, i Kosovo. Od zatvorenih slučajeva, 2.882 osobe su pronađene mrtve, identificirane i predate svojim obiteljima.
- Zanimljivo je što je u Hrvatskoj 1.597 osoba, na sreću, pronađeno živo, što je visok postotak od skoro 30 posto. Ostalo je 2.016 otvorenih slučajeva, od kojih 395 su oni za koje se zna da su poginuli, ali se ne zna mjesto pogibije i nisu dostupni posmrtni ostaci, dok za ostale osobe nema potvrda da su poginule. Oko pitanja nestalih mogu se manifestirati tri pristupa. Prvi i temeljni, definiran međunarodnim zakonima, kad je posrijedi potraga za nestalima, njihovo identificiranje i pokapanje, jest humanitarna dimenzija. U našoj javnosti stječe se dojam kako ništa nije urađeno u pogledu nestalih no urađeno je mnogo i sve one koji su tome doprinijeli, treba smatrati ljudima koji se zalažu za potrebe mira. Drugi aspekt koji je važan za pronalaženje nestalih je nesmetana komemorativna praksa, što trebaju njihove obitelji i zemlje koji se sjećaju svojih stradalnika. Treći moment koji opterećuje cijelu priču je politička dimenzija koja se nužno isprepliće s humanitarnom i komemorativnom, no ako se previše ističe, ona postaje zapreka – naveo je Pupovac i naglasio kako osim što se prešućuje činjenica koliko je učinjeno po ovom pitanju, rijetko se kada spominju nestale osobe srpske nacionalnosti, a njih je gotovo polovica od 2016 osoba.
- U ovom zakonu treba voditi računa o tome da nitko ne bude diskriminiran, bez obzira na državljanstvo i etičku pripadnost. Nestali ili poginuli Hrvati su jednako relevantni i jednako obavezni kao nestali ili poginuli Srbi, i takvu atmosferu trebamo stvoriti u društvu. Dio Zakona koji definira nestale osobe bi svakako trebao biti proširen tako da obuhvati ne samo državljane RH nego i one koji u tom trenutku nisu regulirali hrvatsko državljanstvo, ali su živjeli na području RH ili su se u ratnim okolnostima tu zatekli. U tom smislu je iznimno važno da se razlike koje postoje u pogledu broja, između Hrvatske i Republike Srbije, pokušaju usuglasiti odnosno njihov način evidentiranja – zaključuje Milorad Pupovac.
