Konačno je započela obnova obiteljske kuće Milana Vujića u Karlovcu, koja je 1991. minirana i zapaljena u terorističkom aktu dok je vlasnik bio u Hrvatskoj vojsci, a potom je 2000. opet opožarena.
Vujić je po povratku u Hrvatsku 1998. godine, podnio zahtjev za obnovom objekta u suvlasništvu s bratom, čije je oštećenje 2014. svrstano u šestu kategoriju, čime je inače propisana ponovna izgradnja, odnosno podizanje novog objekta u određenim gabaritima i pripadajućoj površini. Međutim, Vujićeva se kuća sada, 21 godinu nakon podnošenja rješenja, samo sanira i to bez ikakve prenamjene ili dopune rješenja iz 2014. Vlasnik ističe da se obnova 45 četvornih metara – koliko je kvadrata nakraju tim rješenjem odobreno za njega i njegova sina – ne odvija u skladu s propisanom procedurom i pravilima gradnje te da bi bilo po život opasno boraviti u tako obnovljenom objektu.
Sve što sam stekao svojim radom i teškim odricanjem nepovratno će, izgleda, propasti i srce me zbog toga boli – Milan Vujić
- Obnova koju rade na mojoj kući je protuzakonita: rješenje o obnovi kuće šeste kategorije oštećenja potpisao sam 2014., da bi radovi započeli u kolovozu 2019. i to u skladu s tek četvrtom kategorijom oštećenja, što znači da kuću samo saniraju. Nisam dobio nikakvu obavijest o izmjeni rješenja, a kad sam radnike pitao zašto ne ruše kuću, kazali su da je tako odlučeno te da nakon završetka radova neće biti nikakve razlike između saniranog ili nanovo izgrađenog objekta. Štoviše, projektnu dokumentaciju za radove koji se izvode dobio sam, na uporno inzistiranje, tek prije mjesec dana - tvrdi Vujić, provodeći nas kroz davno minirani i ozbiljno oštećeni objekt. Unutar ruševine, voda s gornjih etaža slijeva se niz vidno popucane zidove i kroz otvoreno krovište do prizemlja, u kojem je vlasnik prije rata vodio svoj dućan.
- S obzirom na to da se dobro razumijem u građevinu, zatražio sam da naprave novu vanjsku, odnosno osnovnu konstrukciju kuće koja bi stabilno stajala. Ja bih onda u vlastitoj režiji renovirao unutrašnjost i postavio nenosive zidove. Bili su obećali da će prednji dio kuće biti kompletno srušen te da će u cijelom objektu postaviti nove podne i stropne ploče, jer je postojećima uslijed miniranja nepovratno narušena statika. Da se tako učinilo, ne bih se protivio, no ništa od toga se ne radi: postojeća konstrukcija samo je podbočena i postavlja se krov, a radnici mi kažu da će se uništeni dijelovi rušiti, obnavljati i dograđivati prema dolje, od krovišta. No kad se jednom postavi krov, nije moguće iznova osigurati pa postaviti ključne točke za stabilnost kuće i konstrukcije. Dakle, kuća se gradi od krova i kad bude dovršena, neće biti sigurna za život – kaže Vujić.
Vlasnik dodaje da je nužno srušiti pojedine zidove, postaviti valjanu podnu, stropnu i potkrovnu izolaciju te iznova izgraditi međukatne konstrukcije oštećene uslijed terorističkog djelovanja 1991. Ali i zbog izloženosti vremenskim i klimatskim neprilikama kroz gotovo tri desetljeća.
- Ako te ploče ostanu u sadašnjem stanju, ja neću smjeti ni ulaziti u kuću. Rekli su da u prizemlje, na tavan i na vanjske zidove neće stavljati izolaciju, unatoč tome što je zid eksplozijom izbačen iz osnovnih gabarita za kojih pet-šest centimetara. Donji i gornji temeljni spojni stupci su uništeni u potpunosti i nemoguće ih je napraviti bez povezivanja s novim seklažom koji se ne postavlja. Osim toga, hodnik je sada kao tunel, jer su prozore na stubištu koje vodi na kat i u potkrovlje zatvorili. Odvodnja je pak spojena na staru kanalizaciju koja se ne koristi dulje od četvrt stoljeća, ali me uvjeravaju da će sve ‘normalno’ funkcionirati – kaže Vujić, koji je po povratku 1998. bio prisiljen o vlastitom trošku sanirati krov kako bi, dok je rješavao ionako kompliciranu i dugotrajnu ‘papirologiju’ za obnovu, spriječio daljnje urušavanje miniranog objekta.
- Krovište su otkrili prije četiri mjeseca i novi pokrov još nisu stavili, a zimske nepogode su stigle. Kuća je zato već natopljena vodom, curi na sve strane, čak i do podruma. Što je dosad napravljeno, gore je od onog što je bilo, pa će se voda pretvoriti u led i sve će opet otpasti. O uništenoj fasadi i garaži koja naveliko prokišnjava, da ne govorim. K tomu, kad su micali krovište, bez mog su znanja i odobrenja nekamo odvezli valjanu krovnu građu koju sam sam postavio nakon povratka. Ali kome god se žalim, nitko me neće poslušati: iz Središnjeg državnog ureda za obnovu dvaput su mi spustili slušalicu, a ni na mobitele se više nitko ne javlja - priča Vujić, ogorčen na nerazumijevanje i odnos koji državni službenici imaju prema građanima čija je imovina uništena terorističkim aktima.
- Prvi zahtjev za obnovom podnio sam u ime tada šesteročlane obitelji, a rješenje po kojem pravo na obnovu ostvarujemo samo sin i ja, za svega 45 kvadrata, dobivamo tek 2014. U međuvremenu, obitelj se ponovno proširila, sin se oženio i dobio kćer, pa podnosim zahtjev za povećanjem kvadrature na koju imam pravo, ali ga ne prihvaćaju. A kada mi je žena umrla, ‘skinuli’ su nam pravo na obnovu dodatnih kvadrata za manje od 24 sata – jada nam se Vujić koji svo vrijeme nakon povratka, živi u Vojišnici nedaleko Karlovca.
Spominjanje pokojne supruge u vezi minirane kuće posebno je bolna točka njegova života. U noći miniranja njegova je Ljubica uslijed eksplozije teško stradala i od zadobivenih se ozljeda nikada više nije u potpunosti oporavila. Milan ju je tu teškom stanju i u strahu za život, umjesto u karlovačku bolnicu automobilom preko Zagreba, Bjelovara, Našica, Đakova i Šamca odvezao do Vojnića i tamošnjih liječnika. Radi toga je Ljubica 2004. tužila državu za pretrpljene boli i tjelesno oštećenje, ali je nakon sedmogodišnje sudske borbe koja je obilovala mučnim postupcima, svjedočenjima i ispitivanjima ta parnica izgubljena. Sramotno sudsko rješenje žena nije živa dočekala, ali je zbog navodnog lažnog svjedočenja povrh svega osuđena na šest mjeseci zatvora, odnosno dvije godine uvjetno, i to također - posthumno.
Među gotovo antologijskom zbirkom apsurdnih rješenja, odluka, ovrha i ‘pravorijeka’ sporova koje su Vujićevi vodili protiv sustava tokom rata i u poraću izdvaja se i kazna koju su dužni platiti zato što prije odlaska iz Karlovca – izazvanog upravo ugrožavanjem njihovih života i imovine miniranjem - nisu uredno odjavili poslovanje svog dućana.
- Poslije svake proživljene tragedije, pronašao bih novu snagu, vjeru i nadu, ali se sada, kada vidim kako funkcionira obnova koju sam čekao 22 godine, osjećam posve uništeno. Sve što sam stekao svojim radom i teškim odricanjem nepovratno će, izgleda, propasti i srce me zbog toga boli. Kuća u kojoj sam proživio samo devet normalnih godina minirana je u mojoj 43. godini: sada imam 74 i opet kuće nemam, pa već gubim nadu da ću živ dočekati useljenje u nešto svoje - sažeo je nakraju Vujić neveselu bilansu vezanu uz svoju imovinu i život obitelji u Karlovcu.
U Središnjem državnom uredu za obnovu i stambeno zbrinjavanje ističu da su ‘upoznati s nezadovoljstvom vlasnika objekta Milana Vujića’, ali da projektant, stručni nadzor i izvoditelj radova smatraju da se ‘kuća obnavlja u skladu sa pravilima struke i u skladu sa Zakonom o obnovi te da će objekt nakon obnove biti siguran i statički stabilan’. Mišljenje svojih stručnih tijela Središnji državni ured argumentira zaključkom terenskog očevida tokom izvođenja radova obnove koje je kako kažu, potpisao i sam korisnik obnove Milan Vujić, ali tvrde da je naknadno mijenjao svoje mišljenje i zahtjeve.
- ‘Radi se o kući ‘dvojnici‘ u vlasništvu dva brata - Svetozara i Milana Vujića. Dio kuće koji je u vlasništvu Svetozara, oštećen je uslijed terorističkog čina, dok je dio kuće u vlasništvu Milana Vujića djelomično oštećen uslijed eksplozije na susjednom objektu i od požara koji je potom uslijedio. Prije početka izvođenja radova obnove, izrađena je Uputa o načinu sanacije koju je Milan potpisao i po kojoj je predviđeno da se dio kuće u vlasništvu brata Svetozara ruši i gradi novi, a dio kuće u vlasništvu Milana Vujića sanira - ističu u Središnjem državnom uredu za obnovu i stambeno zbrinjavanje povodom obnove kuće procijenjene 6. kategorije oštećenja.
Iz Središnjeg državnog ureda za obnovu i stambeno zbrinjavanje opravdavaju da je, kao i da je prije početka izrade projektne dokumentacije Milan Vujić tražio da se njegov objekt sanira u postojećim gabaritima kako ne bi ‘izgubio‘ prijeratnu kvadraturu, ali i da je nakon početka radova obnove, izrazio nezadovoljstvo količinom i kvalitetom izvođenja radova.
