Malo je lokalnih vlasti koje o zdravlju svojih građana brinu poput zadarske: prije nekoliko dana i sam je tamošnji gradonačelnik Božidar Kalmeta izišao na teren kako bi se uvjerio da se s gradskih ulica uklanjaju opasnosti po javno zdravstvo, potencijalna legla zaraze na koja godinama upozoravaju oni što žive u njihovu susjedstvu… A riječ je o objektima u kojima su nekoć živjeli neki ‘čudni’ ljudi, o kojima nećete moći ništa doznati budete li se informirali putem medija koji su ovih dana prenijeli vijest o ‘uklanjanju miniranih srpskih kuća’. Odstranjivanje ruševina koje navodno nagrđuju Zadar pokrenulo je svojevrsni lanac sreće, od gradonačelnika, preko susjeda i lokalnog pravosuđa (na čiji ćemo se rad još osvrnuti), do svih onih koji se godinama trude da se ružni biljeg prešućenog zločina zauvijek izbriše i zaboravi. U tom je lancu samo jedna karika slaba, a to suvlasnici miniranih kuća, zadarski Srbi…
Među njima je i bivša Zadranka Marica Varićak, čije su plodove životnog rada početkom ožujka pred Kalmetinim očima sa zemljom sravnjivali bageri. Mediji, dakako, nisu prenijeli je li se gradonačelnik, onako ljudski, zapitao što je s vlasnicima ruševine koja se uklanja. Da jest, mogao je od susjeda čuti zanimljivu storiju, pod uvjetom, naravno, da je neki od njih imaju obraza ispričati, s obzirom na to da su mnogi u njoj i sami sudjelovali. A priča Marice Varićak, koja je sa sinom Željkom i njegovom obitelji, suprugom i dvoje djece, živjela u ulici tada zvanoj Put Bokanjca počinje kao i mnoge druge: bila je poduzetnica koja je u prizemlju kuće od ukupno 600 kvadrata vodila uspješnu trgovačku tvrtku, u čijim je skladištima bilo robe vrijedne 150.000 tadašnjih njemačkih maraka, a na parkiralištu dva službena kombija, pa su svi znali da je obitelj bogata. Iako je danas u poznim godinama, 81-godišnja Marica još ne može zaboraviti događaje iz 1991.
- Stalno su nam prijetili, danju bismo radili, a noću bi nam razbijali po kući. Unuka se bojala jer su nam ostavljali i prijeteće poruke, govorili su kako moramo otići ili će nas zaklati - opisuje tadašnje događaje.
Stoga su bili prisiljeni kupiti manji stan u centru grada, da se barem noću imaju gdje skloniti. U kuću im je provaljeno 3. rujna 1991: dosta je toga pokradeno, a dosta uništeno. Maričin sin Željko tada prebacuje poslove na dvojicu prijatelja s ‘podobnijim’ krvnim zrncima, no neće vidjeti ni novac od prodaje tvrtke ni preostalu robu, jer im u listopadu ponovno provaljuju u kuću.
- Tada su nam odnijeli sve iz kuće, od namještaja do klima-uređaja i radijatora. Bilo je puno ljudi i sve se odnosilo javno, a većinu stvari odnijeli su susjedi iz okolnih kuća. Policajci i vojnici sve su to promatrali i nisu reagirali - prisjeća se Marica.
Ako je tada još bilo nade da će se iz stančića vratiti u prostrani dom, ona je presahnula u noći sa 22. na 23. veljače 1992., kada je kuća minirana. U strahu da će im etnički čistači pokucati i na vrata stana, Varićakovi bježe iz svoje zemlje, najprije u Italiju, a potom u Beograd, u kojem i danas žive. Do pravde su pokušavali doći putem suda.
- Tražila sam odštetu od države za miniranu kuću, postupak je trajao dvadesetak godina i nakraju sam ga izgubila. Kuća je bila osigurana kod Kroacija osiguranja, no ni ondje mi ništa nisu htjeli isplatiti, kažu da je to ratna šteta. Izgubila sam i spor protiv Zagrebačke banke, u kojoj sam imala staru štednju. Dobila sam jedino pravo na obnovu i to svega 75 kvadrata - priča Marica Varićak.
Spor za naknadu štete nastale miniranjem izgubili su na način na koji su slične sporove gubile i tisuće drugih Srba; devedesetih je, naime, promijenjen zakon kojim ih se trebalo obeštetiti te je donesen novi kojim im je to pravo ukinuto, da bi naposljetku Račanova vlada ‘ispravila’ nepravdu tako što se oštećenima grade kuće od svega 35 kvadrata, plus još deset po članu domaćinstva koji je 1991. živio u miniranom objektu, čime je mnogima vrijednost imovine višestruko umanjena. Izuzetak nije bila ni obitelj Varićak, no način na koji su izgubili ostala prava i imovinu u velikoj je mjeri izuzetan. A započeo je sa stanom u središtu Zadra, u koji im nakon odlaska provaljuju poznanici koji se uz pomoć falsificiranih dokumenata knjiže kao vlasnici i prodaju ga; zadarski Općinski sud osudio je 2006. na šest mjeseci zatvora i 70.000 kuna novčane kazne Slobodana Kneževića i Ivana Ivandića, koji su uložili žalbu Županijskom sudu, pa je sve završilo zastarom – lopovi na slobodi, a obitelj Varićak bez stana.
Bili su i vlasnici zemljišta u Zadru, na kojem nekoliko hrvatskih obitelji iz BiH bespravno gradi kuće: tužba vezana uz tu zemlju podnesena je prije 16 godina, no prvostupanjski postupak na Općinskom sudu još traje. Na splitskim je sudovima pak izgubljen spor Varićakovih sa Zagrebačkom bankom vezan uz staru štednju: Općinski je sud žalbu usvojio, ali ju je Županijski odbio, s obrazloženjem da se Marica odselila iz Hrvatske (potvrda o izbjeglištvu u Srbiji nije uvažena, kao ni uvjerljivi razlozi zbog kojih su morali bježati). Slučaj je još u ladicama Vrhovnog suda. Osim toga, Marica Varićak je od 1989. u mirovini, koju je prestala primati kad je izbjegla. Ponovno ju je dobila tek 1998. godine.
O tome kako se tretiraju građani srpske nacionalnosti kad traže zaštitu prava koja im zakonski pripadaju možda ponajbolje govori odbijenica Kroacija osiguranja od kojeg su na temelju sklopljene police Varićakovi očekivali odštetu za uništenu imovinu. Kuća im je, naime, bila osigurana na milijun njemačkih maraka, no Kroacija osiguranje iskoristilo je duh vremena i odbilo im isplatiti odštetu, obrazlažući to time da su miniranja ‘bila svakodnevica i ista su poprimila epidemijske razmjere’. U odbijenici se dalje citira podatak zadarskog MUP-a da je istog dana kad je uništena trokatnica Varićakovih u zrak letjelo ili bilo zapaljeno još šest objekata u vlasništvu zadarskih Srba. Drugim riječima, Srbi su prisiljeni shvatiti da im zbog epidemije djelovanja ‘nepoznatog počinitelja’ osiguravatelj neće isplatiti ništa, jer je tu riječ o tzv. političkom riziku… Primjer većeg cinizma uistinu je teško pronaći, kao i primjer sinergije osiguravajuće kuće, pravosuđa, lokalnih vlasti, policije i politike, ujedinjenih s ciljem da se pripadnike ‘pogrešne’ nacionalnosti obespravi, opljačka i protjera.
Finalni čin, kojem je nazočio i gradonačelnik Kalmeta, a kojim su uklonjeni posljednji ostaci nekadašnje imovine Varićakovih, Marica je posebno teško doživjela.
- Hrvatska je moja domovina i domovina moje djece, djedova i pradjedova, i ja je volim. Uklanjanje miniranih zidova svoje kuće doživjela sam kao zatiranje srpskog postojanja u Hrvatskoj - kaže.
Uzgred, nekadašnji Put Bokanjca danas se zove po Vladi Janjiću Capi, komandantu legendarnoga Sisačkoga partizanskog odreda: kad bi kojim slučajem Capo čuo priču o Varićakovima, zasigurno bi je komentirao sa samo dvije riječi – smrt fašizmu!
