Počeli su da me tuku, besomučno. Udarali su me pendrecima, kundakom preko leđa. Cev od pištolja su mi stavljali u usta. Govorili su ‘Zini, zini’. Nisam znao za sebe.
‘Sutradan posle umivanja i dizanja zastave uz himnu gledali smo izricanje presude jednom čoveku koji je celu noć bio vezan za stub. Tukli su ga palicama dvadeset puta.’
‘Video sam čoveka vezanog u pseću kućicu, morao je da se oglasi sa ‘ja sam obična domaća džukela’.’
Prvi citat pripada M. K.-u iz Knina, drugi N. Š.-u iz Drniša, treći B. S.-u iz Vrginmosta. Sva tri muškarca su izbjeglice koje su pripadnici srbijanskog Ministarstva unutrašnjih poslova u kolovozu 1995. protuzakonito prisilno mobilizirali na teritoriju Srbije. Potom su ih prevezli u ‘nastavni centar’ Srpske dobrovoljačke garde (SDG), odnosno arkanovaca u istočnoslavonskom Erdutu. Tamo su vrijeđani, a osim vojnoj obuci, podvrgnuti su brutalnom psihičkom i fizičkom zlostavljanju. Samo od svibnja do kraja rujna 1995. MUP Srbije pohapsio je desetak tisuća izbjeglica iz Hrvatske i BiH. Potom ih je Srbija predala vojnim, paravojnim i policijskim strukturama Republike Srpske i Republike Srpske Krajine.
Srbija do danas nije uputila izvinjenje niti dala bilo kakvo adekvatno obeštećenje prisilno mobilisanima. Procena je da je samo oko hiljadu njih podnelo tužbe za naknadu štete – kaže Jovana Kolarić iz fhp-a
Vraćanjem izbjeglica na ratno područje Srbija je prekršila Konvenciju o statusu izbjeglica kao i vlastiti Zakon o izbjeglicama. Njihovim je odredbama ‘zabranjeno vraćanje izbeglica na teritoriju gde im je život bio ugrožen, a prekršena je i obaveza države koja je izbeglice primila da im osigura osnovne uslove za život dostojan čoveka’, stoji u rezimeu najnovijeg dosjea beogradskog Fonda za humanitarno pravo (FHP), naslovljenog ‘Prisilna mobilizacija izbjeglica’. Predstavljen je prošlog tjedna u Beogradu, a temeljem više od petsto izjava svjedoka dokumentira užase koje su prošli ti ljudi, o čemu su Novosti već pisale prije više godina.
- FHP je već 1995. objavio izveštaj o mobilizaciji izbeglica, no sada imamo na jednom mestu objedinjene izjave žrtava te dokumenta vojnih, policijskih i državnih organa koji nam nisu bili toliko dostupni, a koje možemo da vidimo zahvaljujući bazi Haškog tribunala. Akcija prisilne mobilizacije izbeglica bila je koordinirana između Srpske vojske Krajine i Vojske Republike Srpske te političkog i vojnog vrha Savezne Republike Jugoslavije, odnosno Slobodana Miloševića i Vrhovnog saveta odbrane (VSO). Već na 6. sednici VSO-a održanoj 9. decembra 1992. vidi se da su RS i RSK postavili zahtev za povratak tih ljudi. Potom imamo dnevnički zapis Ratka Mladića sa sastanka iz decembra 1993., gde stoji zabeležno da je Milošević rekao: ‘Vojne obveznike tražite, a mi ćemo vam ih policijom vratiti.’ Odluka o prisilnoj mobilizaciji donesena je na 16. sednici VSO-a u decembru 1993. Potom na narednoj, 17. sednici u januaru razmatraju načine na koje će to da sprovedu. Oni su posve svesni nelegalnosti cele operacije, što pokušavaju da prikriju te raspravljaju o tome da na vojnim pozivima ne stoji pečat Vojske Jugoslavije, nego SVK-a i VRS-a. Na kraju se odlučuje i da će akciju da odrade MUP Srbije i MUP Crne Gore, s čim su Milošević i Momir Bulatović u potpunosti saglasni - govori za naš list autorica dosjea Jovana Kolarić.
Među prilozima dosjea tako su transkripti sastanaka VSO-a, iz kojih je vidljivo kako je skovan državni plan o vraćanju izbjeglih vojnih obveznika, odnosno osoba koje su odslužile vojsku. ‘To je čitav jedan korpus vojnih dezertera koji se bave kriminalom po Jugoslaviji, a tamo izbegavaju da brane svoju zemlju (…) besmisleno je da odavde idu dobrovoljci, a oni ovde da se šećkaju po Beogradu i Srbiji (…) molim vas da dobro razvijete te organe (…) da se u jedan mah sve pozove, da se to ne bi razbežalo, da se negde privremeno koncentrišu i onda transportuju tamo’, govorio je Milošević u prosincu 1993.
Na sjednici u siječnju naredne godine tadašnji predsjednik Crne Gore Bulatović upozorava da ‘ako se dokaže da smo nekome nasilno otkazali gostoprimstvo, gubimo pravo na svu humanitarnu pomoć međunarodnih organizacija; bez nje bismo teško mogli držati sve izbjeglice’. Bulatović dalje kaže kako ‘pečat Vojske Jugoslavije (na pozivima, op. a.) može imati strašne posljedice’ jer s tim pečatom svaki obveznik može otići kod ‘nekog stranog promatrača (…) da se pokaže i dokaže da mi to radimo’. Na kraju Bulatović, načelnik generalštaba VJ-a Momčilo Perišić, predsjednik SRJ Zoran Lilić i Milošević odlučuju da će na pozivima stajati pečati VRS-a i SVK-a jer su to ‘njihovi pozivi’, dok im tadašnja Jugoslavija pruža ‘samo tehničku uslugu’.
Mobilizacije su započele 1993., no masovnije su se počele provoditi u siječnju 1994., kada je pohapšeno te vojnim i policijskim organima Republike Srpske predano oko tri tisuće izbjeglica. Najmasovnija mobilizacija provedena je 1995., kada je MUP po čitavoj Srbiji organizirao lov na ljude izbjegle tijekom akcija Bljesak i Oluja, ali i one pridošle ranijih godina iz Hrvatske i BiH. Ljudi su odvođeni s ulica nakon što bi ih zaustavila prometna policija, iz privatnih kuća, s radnih mjesta, iz restorana i zubarskih čekaonica te učeničkih i studentskih domova. Bilo je i hapšenja maloljetnih osoba, a iako su prema odluci trebali biti izuzeti, mobilizirani su i bolesnici, studenti te žene. U noći s 12. na 13. lipnja 1995. policija je u Kikindi odvela tri tamošnja gimnazijalca – izbjeglice iz Hrvatske koji nikada nisu služili vojsku – s proslave maturalne večeri.
Ljudi su također skidani iz izbjegličkih kolona pri ulasku u Srbiju. Hapšeni su državljani SRJ koji s RSK i RS nisu imali nikakve veze, ali su u prošlosti radili u Hrvatskoj ili BiH. Jednoj osobi jedina poveznica bila je to što je nekada u Hrvatskoj imala vikendicu. Većina prisilno mobiliziranih privedena je u prvu policijsku stanicu. Uglavnom im nije bilo dopušteno da se jave obiteljima. Bilo je slučajeva vezivanja izbjeglica za radijatore lisicama. U slučaju pokušaja bijega prijetilo im se oružjem, a bilo je i batina. Privedeni u Beogradu uglavnom su vođeni u objekt MUP-a na Zvezdari, dok su diljem zemlje kao sabirni centri služili vatrogasni domovi. Najveći sabirni centar bio je u Sremskoj Mitrovici, u kojem su osim pripadnika MUP-a Srbije bili prisutni i pripadnici policije RS i RSK, kao i Škorpioni. Izbjeglicama su tamo oduzimani osobni dokumenti, a potom su – nakon par sati ili dana – uz oružanu pratnju autobusima odvođeni na razne lokacije u RS i RSK. Jedna osoba pretučena je kundacima, dok je jedan muškarac pri pokušaju bijega ustrijeljen u nogu.
‘Momci, nemojte da se igrate, da bežite. Jedan je pokušao i ostao pored ograde’, prepričao je istraživačima FHP-a prijetnju jednog od Škorpiona svjedok M. D., koji je posjedovao srbijansku osobnu iskaznicu. Pri pokušaju bijega ustrijeljen je u leđa te je ostao nepokretan.
Istinski pakao u pravilu je započinjao pri dolasku na odredište. Oficiri SVK-a su prisilno mobilizirane nazivali izdajicama i ustašama. Nakon vojne obuke u trajanju od nekoliko do mjesec dana – pri čemu su samo jednom pucali bojevom municijom – raspoređeni su na položaje od Banije do Vrlike pored Sinja, dok su neki poslani kao ispomoć jedinicama Fikreta Abdića u Cazinskoj krajini. Najgore je prošlo oko pet tisuća odvedenih u spomenuti ‘nastavni centar’ SDG-a u Erdutu kojim je zapovijedao Željko Ražnatović Arkan. Njegovi vojnici već su prilikom izlaska iz autobusa kundačili te rukama i nogama udarali izbjeglice.
‘Vi ste samo cifre, niste ljudi, izdajice’, obratio se jedan arkanovac pridošlima. Jedan svjedok navodi da su grupe prisilno mobiliziranih nazivane ‘paketima’. Po dolasku u kamp, koji svjedoci FHP-a ne opisuju kao logor, izbjeglice su morali pripadnicima SDG-a predati dokumente, novac, zlato i ostale lične stvari. Nakon jutarnjeg podizanja zastave i slušanja himne, slijedio bi govor ‘gospodina komandanta’, koji je od tih ‘pijanica i izdajica’ namjeravao ‘napraviti pravu vojsku’.
‘Vratićemo Krajinu. Popišaćemo se po šahovnici. Stavićemo srpsku zastavu opet usred Knina’, obratio se Arkan izbjeglicama u ljeto 1995. Potom su izbjeglice podvrgnute teškim fizičkim i vojnim vježbama. Ukoliko netko ne bi mogao izdržati, arkanovci bi mu – u demonstraciji nakaznog humora – naredili da trčeći ukrug nosi kamen s natpisom ‘gospodin disciplina’, dok bi ga udarali palicama. ‘Neću više, biću dobar, reči su koje mora da ponavlja dok trči, a oni ga ubrzavaju udarcima’, svjedoči N. T., izbjegao iz sela u okolici Knina, prisilno mobiliziran 13. kolovoza 1995. iz prihvatnog centra na Beogradskom sajmu.
U slučaju ‘teškog kršenja discipline’ slijedilo bi cjelonoćno vezivanje za drvo te kažnjavanje udarcima palicom po leđima. Prisilno mobilizirane su vezivali u kućice za pse te tjerali da laju i jedu iz zdjelica namijenjenih psima. Stariji i bolesni su nakon završetka obuke raspoređeni u ‘radni vod’. Punili su vreće s pijeskom, kopali rovove i izrađivali zemunice. Najteži položaj imala je grupa koju su pripadnici SDG-a nazivali partizani i u koju se dolazilo po kazni. Oni su morali sakupljati opuške i grane za potpalu, čistiti lišće i kopati kanale. arkanovci su im prijetili da će ih ubiti ako pokušaju bježati, a noću im nisu dali da spavaju.
Zlostavljane su i izbjeglice upućivane u Republiku Srpsku, gdje su prvo odvođeni u štabove za prihvat u Janji kod Bijeljine i u Zvorniku. Dio izbjeglica je bez dana obuke odveden na položaje od Ilidže i Igmana pored Sarajeva do Bosanskog Petrovca i Grahova. Ostali su poslani u Nastavno-dopunski centar Manjača te u Centar za obuku Jahorina Specijalne brigade MUP-a RS. I u Manjači su arkanovci izbjeglice udarali, mučili i nazivali ih kukavicama. Svi su ošišani do kože te su im oduzete stvari, uključujući nakit i satove. U zahod su smjeli samo uz pratnju pripadnika SDG-a, dok je trajanje obroka bilo ograničeno na pet do deset minuta. Prema svjedočenjima, neki od privedenih bili su u papučama.
Zapovjednik VRS-a Ratko Mladić u dopisu Radovanu Karadžiću iz listopada 1995. opisuje slučaj u kojem je major SDG-a Mladen Šarac u noge ustrijelio jednog prisilno mobiliziranog, i to nakon što je taj vojnik vezan za gromobran. Nakon raspuštanja NDC-a Manjača, dio izbjeglica prebačen je u kamp u Kotorskom pored Doboja, koji svjedoci opisuju kao zatvor. U kući u kojoj su bili smješteni postojale su rešetke, a bez hrane bi bili i po tri dana.
Tragedije prisilno mobiliziranih nisu nužno završile s krajem rata. Većina dovedenih u Erdut demobilizirana je u prosincu 1995., no neki tek narednog proljeća. Tijekom i nakon Oluje nekoliko desetina mobiliziranih izbjeglica uhapsile su hrvatske snage te su nekima hrvatski sudovi sudili za oružanu pobunu. Poneki zarobljeni od strane Armije BiH trpjeli su mučenje. Najmanje 54 prisilno mobiliziranih poginulo je nakon što su iz Srbije vraćeni na ratna područja. Također, trenutno u Srbiji traje suđenje pripadnicima Specijalne brigade policije MUP-a RS, koje se tereti da su 14. srpnja 1995. u selu Kravica pored Bratunca ubili najmanje 1.313 bošnjačkih civila iz Srebrenice. Prvooptuženi Milivoje Batinica jedva dva tjedna prije toga prisilno je mobiliziran u Zrenjaninu u Vojvodini. Od osmero optuženih, šest je prinudno mobiliziranih s teritorija SRJ. Među dokumentima u prilogu dosjea je i putni list osobe koja je prisilno mobilizirana kao vozač autobusa te je potom mobilizirane izbjeglice vozila za Jahorinu, a od tamo u područje Srebrenice upravo u srpnju 1995.
- Srbija do danas nije uputila izvinjenje niti dala bilo kakvo adekvatno obeštećenje ljudima izbeglim iz Hrvatske i BiH te potom prisilno mobilisanim. Procena je da je samo oko hiljadu njih podnelo tužbe za naknadu štete. Prema podacima Međunarodne mreže pomoći (IAN), razlog za to što dio ljudi nikada nije podnosio tužbe je strah od odmazde režima. Fond je zastupao oko 720 prisilno mobilisanih u nešto više od 120 postupaka u kojima je utvrđena odgovornost Republike Srbije za kršenje kako Konvencije o statusu izbeglica, tako i Zakona o izbeglicama Srbije, odnosno za nezakonito lišavanje slobode izbeglica od strane MUP-a i predavanje vojnim i policijskim organima RS i RSK kao i različitim jedinicama povezanim sa Resorom državne bezbednosti MUP-a Srbije. Prva presuda donesena je već u decembru 1996. Sudovi su izbeglicama dosuđivali novčane iznose u rasponu od 400 do 3000 evra. To su mizerni iznosi, ali to je barem bio neki način da se prizna šta se dešavalo - kaže Jovana Kolarić.
Nadalje, prema važećem Zakonu o pravima civilnih invalida rata, prisilno mobilizirani i njihove porodice ne mogu ostvariti prava jer taj zakon kao žrtve prepoznaje samo stradale od strane neprijateljskih formacija, među koje, naravno, ne spadaju SVK, VRS, VJ i MUP Srbije. Kolarić ističe da je svijest o ovim događanjima u Srbiji jedva prisutna, kako u državnim organima tako i u društvu. Kada se o ovoj temi i govori, uglavnom se priča da je ljude s ulica kupio SDG, no to su radile Vojna policija i policija Srbije. Iz čitavog postupanja, dodaje, jasno je da su besramnom Miloševićevom režimu bitni bili teritoriji, dok su ljudi predstavljali samo brojke.
Mi pak možemo primijetiti da se kontinuitet takvog odnosa vidi iz nedavne izjave predsjednika Srbije Aleksandra Vučića, koji je rekao da je u prometnim nesrećama u Sićevačkoj klisuri izginulo ‘više ljudi nego u omanjem ratu koji smo imali 1990-ih’. Upravo zato je važan ovaj dosje. On sažima prljavu istinu naših ratova i demaskira priče o njihovom etničkom karakteru: naime, ‘neprijateljske formacije’, najodgovornije za smrt, nestanke te teške fizičke i psihičke povrede prisilno mobiliziranih srpskih izbjeglica, bile su upravo institucije Republike Srbije.
