U Sofiji sam prvi put bio s predstavom "Baš Beton i stupovi društva". Morala je biti 1999. jer smo premijeru imali godinu dana ranije u Dioklecijanovim podrumima i potom počeli gostovati po evropskim festivalima. Tko nas je pozvao, kako se zvao festival u Sofiji, više se ne sjećam. Ostali su bljeskovi monumentalnih zgrada vlade, bizantskih crkava, suterenskih radnjica i sokaka koji su u sumrak mirisali na pečeno meso i kuhanu papriku. Igrali smo priču o devastiranom Splitu devedesetih. Grupu su činili članovi TBF-a i njihovi prijatelji. Igrali smo, naravno, bez prijevoda, a publika nam je bila alternativna omladina. Prijateljska, raspoložena.
U Evropi je tada bio na glasu Sfumato teatar Margarite Mladenove i Ivana Dobčeva. Za razliku od zapadnih kazališta koncentriranih na uspjeh i prestiž, Sfumato je naglašavao važnost dugotrajnih proba. Imali su višegodišnje cikluse rada na Čehovu, nacionalnim dramatičarima Jovkovu i Radičkovu, pa Dostojevskom, Gogolju, Strindbergu. Sve u prozračnoj metodi koja je naglašavala mističnost teatarskog obreda, ulogu plesa, vatre i čudesnih bića koja su pripadala starobugarskoj mitologiji. Još o teatru: Gordana Vnuk dovela je na Eurokaz krajem osamdesetih ikonoklasta Ivana Staneva s "Wojzeckom". Upravo emigrirao u Njemačku, prikazao je neviđenu silinu bugarske postavangardne scene.
U Bugarsku me put doveo još dvaput početkom novog milenija. Najprije u Varnu, čije plaže i odmarališta tako divno opisuje Dubravka Ugrešić u "Babi Jagi". Treći put sam za polaznike iz jugoistočne Evrope vodio radionicu dramaturgije u sklopu Nomad Dance Academy. Bugarska je sad bila potpuno drugačija. Mi smo se kao Trnoružice budili iz desetogodišnje more, a Sofiju su zapljusnuli Soroševi projekti, otvoreni su skupi dućani i ugodni restorani.
"Glembajevi" su u Sofiji igrali davne 1947. godine i ostali u pamćenju po golemom uspjehu. Predstavu je s repertoara skinuo Titov raskid sa Staljinom, a kasniju slavu su joj prenosili glumci
O tim sam godinama čitao kod Gartha Greenwella, danas jednog od najvažnijih gej pisaca u svijetu, koji je tu tranzicijsku epohu proveo kao predavač na Američkom koledžu u Sofiji. Objavio je o tome romane "Mitko", "Što ti pripada" i famoznu "Čistoću", u kojoj opisuje postkomunističku Bugarsku, željnu Evrope i čarobnu u svom balkanskom ogrtaču. Fama o bugarskom kazalištu kaže da njegovi glumci imaju neposrednost i šarm sličan beogradskoj školi, temeljitost u psihološkom pristupu kao Rusi i savršenu disciplinu kao Nijemci.
Novi direktor Narodnog kazališta Vasil Vasilev pozvao me da se dogovorimo koji bih projekt radio kod njih za dvije godine. Ogroman teatar sagradili su Fellner i Helmer, čuveni bečki arhitekti koji su projektirali tri naša HNK-a, onaj u Zagrebu, Varaždinu i Rijeci, uz još pedesetak kazališta u srednjoj Evropi. Dvorana je upadljivo slična, ali je teatar veći, naručen kao reprezentativno zdanje nove bugarske države. U njemu je posljednjih sezona Shakespeareovu "Oluju" režirao Robert Wilson, Timofej Kuljabin, koji je kod nas na Festivalu svjetskog kazališta gostovao s "Tri sestre" iz Novosibirska, postavio je "Heddu Gabler", a u sljedećoj sezoni će John Malkovich režirati Bernarda Shawa. Euripidovu "Medeju" priprema Declan Donellan, najpoznatiji britanski kazališni redatelj.
Razgovarali smo o mogućem izboru teksta. Dramaturginja i šefica Međunarodnog odjela Vasilka Bumbarova predlaže "Glembajeve". U arhivu odmah pronalaze fotografije predstave koja je igrala davne 1947. i ostala je u pamćenju po golemom uspjehu. S repertoara ju je skinuo Titov raskid sa Staljinom, a kasniju slavu su joj prenosili glumci. Legenda je nadživjela olovne godine bugarske kulture. Režirao je Raša Plaović, velikan srpskog glumišta koji je u nekim izvedbama nastupao u ulozi Leonea.
Drugi prijedlog je Dubravka Ugrešić, koja je u intelektualnim krugovima veliko ime i s ponosom se naglašava bugarsko porijeklo njezine majke. Treća je opcija Georgi Gospodinov. Romani nisu u Teatru Ivana Vazova često polazište za dramsku predstavu, no "Vremensko utočište" sigurno bi bilo dobar predložak. Otvorila mi se iznenada snažna energija koja veže to dvoje pisaca. Ljubav prema prošlosti, prožetost narodnih priča i neortodoksne akademske književnosti.
Nakon sastanka prolazim pored velikog lutkarskog kazališta (Bugari su u tome svjetska velesila). Tu je, u blizini, neko vrijeme živio Heiner Müller sa suprugom Ginkom Čolakovom. Bili su zajedno od 1967. do kraja osamdesetih. Ta prekrasna žena je svojom golemom erudicijom pomogla nastanku velikih djela, od "Macbetha poslije Shakespearea" do "Filokteta", koji je i napisan u Sofiji. Ispred zgrade predsjednika republike održavaju se proruske demonstracije. Politička elita je prozapadno orijentirana, a u narodu je postojan mit o neraskidivom prijateljstvu s ruskim narodom.
Ivica Buljan ispred Narodnog teatra Ivana Vazova u Sofiji
U kazalištu se održava premijera predstave "Haag" ukrajinske dramatičarke Saše Denisove. Atmosfera je napeta. Denisova je redateljica i spisateljica koja je godinama radila u Rusiji. Završila je Moskovsku školu režije pri Centru Mejerholjd. Postavila je više od 25 predstava. U prvim danima rata pobjegla je iz Moskve. U Teatru nacija režirala je političku predstavu "Hermiona", zbog koje je već imala problema s policijom. Priča nam na domjenku nakon premijere kako Rusija bombardira Kijev u kojem živi njezina majka.
Olga Denisova rođena je za vrijeme njemačkog bombardiranja Kijeva 7. srpnja 1941. Odbila je napustiti svoj dom. Kći Saša živi u Poljskoj, gdje ima više od tri milijuna ukrajinskih izbjeglica. U improviziranim smještajnim centrima prikupila je mnoga svjedočanstva o ratu, uključujući snimljene monologe Ukrajinki. Na temelju takvih priča napisala je i postavila "Šest rebara gnjeva" o ranjenim ženama iz Mariupolja, Buče, Harkova, Bakhmuta i Černigova. Premijera je održana u Varšavi 27. lipnja 2022., a u predstavi su igrali isključivo izbjegli ukrajinski glumci. Postavila je još dvije predstave o ratu: "Haag" u Poljskom kazalištu u Poznanju i "Moja mama i potpuna invazija" u Barceloni.
Denisova smatra da je zadatak umjetnika govoriti svijetu o ratu u Ukrajini, podsjećati da okrutni rat traje, da Evropa i Amerika ne smiju zaboraviti da Ukrajina svakodnevno plaća cijenu životima svojih građana. Bugarsku verziju drame "Haag" režirao je međunarodno priznati Galin Stoev. U predstavi Putin i njegovi najbliži suradnici sjede u haaškom zatvoru i čekaju suđenje. Razgovaraju o tome kako im se u zatvorskoj kantini podvaljuju GMO kobasice i kako bi mogli izbjeći presudu. Jedni druge izdaju i razmišljaju koga okriviti za vlastite zločine. Tu su bivši šef KGB-a i bliski Putinov suradnik Nikolaj Patrušev, oligarh Jurij Kovalčuk, koji recitira Puškina. Tu je i mrtvi Prigožin. Margarita Simonyan, glavni medijski strateg agresije na Ukrajinu, niječe da je pozivala na bacanje atomske bombe na Kijev. Čečen Ramzan Kadirov sanjari o svom Ferrariju koji je ostavio u Moskvi. Matvienko samo tiho pije. Šojgu sanja o povratku u tajgu i pecanju.
U toj crnoj komediji ratni zločinci izgledaju jadno i smiješno. Nama djeluje itekako poznato. Sjetimo se svih lica iz ratova na području bivše Jugoslavije, njihovog teatralnog ponašanja i maratonskih procesa na kojima su privlačili pažnju histeričnim ispadima. Na najgoru kaznu osuđuje ih ukrajinska djevojčica čija je kuća bombardirana, a ona odvedena u zarobljeništvo. Nada u pravedno suđenje i odmazda glavna su poruka predstave. Ovdje je doista moguće govoriti o moralnom poučku, kao u antičkom kazalištu. Stoev predstavu režira u velikoj gesti. Ono što bi u postavci nekog zapadnog umjetnika izgledalo kao sterilna instalacija s mikrofonima, ovdje dobiva dimenzije šekspirijanskog teatra nasilja, promatranog iz perspektive Monty Pythona.
Kao skupina okrvavljenih elizabetinskih junaka, putinovska klika oslikana je sa sitnim ljudskim strastima i kobnim perverzijama čije bujanje može dovesti do kolapsa svijeta. Ukrajinski rat iz bugarske je perspektive sasvim blizu. Crno more se crni od prijetnji velikih sila i malih igrača. Takva predstava bila bi čudo na bilo kojoj našoj sceni, jer to je politički teatar koji alkemizira dokumente, televizijske istupe, izvještaje ratnih reportera, i sve to miješa s fiktivnim dnevnikom jedne raseljene djevojčice koji podsjeća na onaj Anne Frank. Na premijeri sam susreo Marinu Davidovu, hrabru ženu koja je godinama upozoravala na zastranjenja Putinovog režima i manjak sloboda u Rusiji. Pokrenula je potpisivanje peticije za njegov odstup s vlasti. Pobjegla je iz Moskve u zadnji čas. Na njezinim vratima već je bila otisnuta oznaka za odstrel. Drugi put je napustila svoju zemlju. Prvi put, krajem osamdesetih, kao pripadnica armenske manjine pobjegla je s obitelji iz rodnog Bakua i Azerbajdžana. Gdje ovih dana počinje novi rat.
