Berlinski proces u Londonu, samit 16+1 u Sofiji i inauguracija turskog predsjednika Erdogana u Ankari bili su događaji koji su u svega nekoliko dana na istom mjestu okupili i lidere balkanskih zemalja. Sudeći po porukama s tih skupova, Europska unija, Kina i Turska nastavit će Balkan obasipati novim investicijama i političkom i svakom drugom suradnjom koja će mu jamčiti razvoj i bolje odnose s organizatorima tih skupova, ali i među samim balkanskim državama. Čak je i Velika Britanija, odigravši ulogu domaćina Berlinskom procesu u završnici svojeg izlaska iz Europske unije, pokušala deklarirati svoju podršku balkanskim kandidatima da ostvare svoje snove o punopravnom članstvu u Uniji. No zbog Brexita je londonski samit Berlinskog procesa ponešto razvodnio ciljeve i smisao inicijative koju je prije pet godina pokrenula Njemačka kako bi članice EU-a konkretnije pomogle balkanskim kandidatima da se pripreme za članstvo i pritom europeiziraju i svoje međusobne odnose. Velika Britanija je izlaskom iz Unije bitno oslabila svoj utjecaj na Balkanu jer više nije dio briselskog kluba koji određuje pravila igre svima koji žele postati njegovim članom, a sama tek treba pronaći puteve i načine svog povrataka na Balkan, ako je za to zainteresirana i ako za takvo političko soliranje nije već kasno.
Gotovo istovremeno održavanje Berlinskog procesa u Londonu i sofijskog samita Kine i 16 istočnoeuropskih i balkanskih država plastično je pokazalo da Kina sve više postaje partner Europskoj uniji na Balkanu, barem kad je riječ o njegovom ekonomskom razvoju. Prije održavanja sofijskog skupa europski mediji brujali su o tome da se Bruxellesu sve manje sviđa kineski prodor na europski istok i Balkan jer mu je navodno cilj razbijanje EU-a i osvajanje njezina tržišta. I nedolazak njemačke kancelarke Angele Merkel u Sofiju, iako je bila pozvana, tumačio se kao znak da Unija kreće u okršaj s kineskim Novim putom svile na kojemu kao gljive poslije kiše niču infrastrukturni projekti preko kojih kineske investicije i proizvodi korak po korak osvajaju europsko tržište. Zbog toga su, otvarajući sofijski skup, bugarski premijer Bojko Borisov i kineski premijer Li Kećijang gotovo uglas zavapili: ‘Nije nam cilj podjela EU-a. Naprotiv, cilj je pružanje pomoći Istočnoj Europi i Balkanu.’
Nevjernike teško da su razuvjerili, no odmah nakon što je u Sofiji ugovorio brojne nove projekte s liderima 11 istočnoeuropskih članica Unija i pet balkanskih kandidata za članstvo, kineski premijer pohitao je u Berlin, gdje je s kancelarkom Merkel dogovorio intenziviranje kinesko-njemačke suradnje na području inovacija, zajedničkih istraživanja, pristupa tržištu, nove urbanizacije, očuvanja energije, klimatskih promjena i zdravstvenih usluga. Kineska agencija Xinhua prenijela je i da su ‘kineske i njemačke tvrtke potpisale niz sporazuma o suradnji uključujući kupovinu helikoptera iz Njemačke te uspostavljanje nove baze za proizvodnju automobila u Kini, odnosno FAW-Volkswagen Automotive. Zajedničkim snagama bit će izgrađen ekopark u Qingdaou gdje će biti predstavljene energetski učinkovite zgrade, a važno je spomenuti i kako je Air China potpisala sporazum sa svojim Star Alliance partnerom – njemačkom Lufthansom’. Li Kećijang je posebno naglasio i da je dogovoreno da Njemačkoj u sklopu kineskog programa za kvalificirane inozemne investitore pripadne kvota ukupno vrijedna 13 milijardi dolara.
Berlinski dogovori njega i Angele Merkel zapravo su još jednom potvrdili da Kina ima puno razvijenije ekonomske odnose sa starom Europom nego s novim članicama EU-a, a pogotovo s balkanskim zemljama, gdje su njezine investicije tek nedavno pristigle i to nakon što su prvo sletjele u Grčku kad se našla na rubu bankrota. Najnoviji njemačko-kineski sporazumi preko noći su potaknuli europske medije da priču o sukobu EU-a i Kine zbog njezina Novog puta svile zamijene pričom o stvaranju partnerstva kojim će odgovoriti na Trumpovu politiku izolacionizma i provociranja svjetskog trgovinskog rata. Medijima se širi donedavno nezamisliva slika na kojoj se EU i Kina udružuju kako bi obranile slobodno globalno tržište od američkog napada i pokušaja da ga podredi svojim interesima.
U takvoj klimi novog partnerstva Europske unije i Kine i balkanski lideri počeli su se hvaliti kako su upravo njihove zemlje ponajveći dobitnici sofijskog samita 16+1. Pritom jedni ističu vrijednost investicija koje će Kinezi realizirati u njihovim državama, drugi u prvi plan guraju broj infrastrukturnih i energetskih projekata koje će zajedno s Kinom ostvariti, a treći se hvale značajem projekata koji će se u njihovim zemljama realizirati na Novom putu svile. I Hrvatska je u svega nekoliko godina okrenula ćurak naopako: dok si rekao keks, odustala je od politike bivšeg premijera Zorana Milanovića koji se protokolarno ukazivao na samitima 16+1, tvrdeći da Hrvatskoj nisu u interesu kineske investicije jer vuku na državni intervencionizam i netržišna pravila igre. S druge strane, premijer Andrej Plenković je nakon sofijskog skupa ovdašnju javnost slavodobitno obavijestio da će Hrvatska biti domaćin sljedećeg okupljanja Kine i 16 istočnoeuropskih i balkanskih država, uz dodatak da očekuje da će Kinezi, nakon što su dobili izgradnju Pelješkog mosta koja se financira europskim novcem, sve veći dio svojeg kapitala početi ulagati u razvoj hrvatskih infrastrukturnih projekata, od jadranskih luka do pruge Rijeka – Budimpešta.
Hrvatska pokušava uhvatiti korak s Grčkom, Bugarskom, Makedonijom, Crnom Gorom, Srbijom, Mađarskom i Slovenijom u kojima su kineske investicije u infrastrukturne i energetske projekte već pustile dublje korijene, a krenule su i kineske investicije u tamošnje industrije, nakon što su već odavno uzele maha u najrazvijenijim europskim državama (Švedskoj, Njemačkoj…), ali i u novim članicama EU-a poput Slovačke, Mađarske i Slovenije, koje se nisu ustručavale prigrliti kineske investicije u svoju infrastrukturu i industriju. Plenković je u Sofiji ušićario domaćinstvo sljedećeg samita 16+1, nadajući se da će s njim u Hrvatsku sletjeti i konkretne kineske investicije, slične onima koje je ugovorila BiH (dvije dionice autoceste i Termoelektrana Tuzla), koja je također ponešto zakasnila priključiti se kineskom Novom putu svile.
Srbija pak punom parom grabi sve što joj se iz Kine ukaže kao priliku da modernizira svoje ceste, pruge i elektrane, ali i posrnule industrijske i rudarske komplekse, unatoč kritikama i upozorenjima da su kineske investicije skuplje od onih koje financiraju europske razvojne banke i institucije, a pogotovo europski fondovi koji su Srbiji do daljnjeg nedostupni. Logika je jednostavna i prosta: ako se članice Unije sve više otvaraju kineskom kapitalu i investicijama, onda nema razloga da to ne čine i Srbija i druge balkanske nečlanice EU-a, pogotovo sada nakon što Njemačka i druge najrazvijenije članice Unije učvršćuju i šire partnerske odnose s Kinom, postupno otvarajući i njezino tržište za svoje proizvode i usluge. Mala Slovačka i njima izaziva zazubice jer je zahvaljujući ulasku kineskog kapitala u autoindustriju strelovito povećala svoj izvoz u Kinu, ostvarivši rekordni suficit od milijardu eura. Danas ne treba imati bujnu maštu pa zamisliti da je već u skoroj budućnosti moguće održavanje zajedničkog samita Berlinskog procesa i 16+1 jer kapital i ekonomski interesi buše i tamo gdje političke burgije neće i ne mogu.
