Posljednjih dana, tjedana i mjeseci sve su glasnija i u općoj javnosti prisutnija osporavanja osnovnih prava srpske manjine u Hrvatskoj poput prava na slobodu izražavanja, slobodu organiziranja, slobodu sudjelovanja u javnom političkom životu, te pravo na upotrebu jezika i pisma kao i pravo na komunikaciju s pripadnicima vlastitog naroda, javnih institucija i institucija matične države Srbije.

Osporavanje ovog posljednjeg od navedenih sloboda i prava može biti posebno osjetljivo kod novonastalih manjina i manjina koje su nastale ratnim raspadom zajedničke države, kao što je slučaj sa srpskom manjinom. I to iz dva razloga: što srpska manjina godinama i veoma sporo izgrađuje svoje odnose s Republikom Srbijom i daleko je od potpune i funkcionalne izgrađenosti tih odnosa; što su odnosi između Republike Hrvatske i Republike Srbije opterećeni otvorenim pitanjima, od kojih su najveći broj njih posljedice rata (nestali, izbjeglice, ratni zločini, mirovine i kulturno blago). Drugim riječima, osporavanja te vrste, a kakva smo mogli čuti od pojedinih političkih stranaka poput HDZ-a i pojedinih medija poput ‘Večernjeg lista’ i njegovih komentatora, proizvode nepovoljnu sliku u općoj hrvatskoj javnosti koja može omesti dalji razvoj suradnje srpske zajednice sa Republikom Srbijom i opteretiti već postojeća otvorena pitanja u odnosima između dviju zemalja.

Osporavanje suradnje i njezino proglašavanje pokazateljem nelojalnosti prema vlastitoj državi (neki novinari i komentatori ‘Večernjeg lista’), načinom omogućavanja Republici Srbiji da se miješa u unutrašnje stvari Republike Hrvatske (HDZ u svojoj izjavi za javnost) ili čak protuzakonitom radnjom (novinarka TV Nove na svojem facebook statusu koji je prenio ekstremno desni portal dnevno.hr), protivno je međunarodnim i međudržavnim ugovorima koje je Republika Hrvatska prihvatila svojim članstvom u UN-u (Deklaracija o pravima osoba koje pripadaju etničkim, vjerskim ili jezičnim manjinama) i OESS-u (Kopenhaški dokumenti KESS-a) ili ratificirala, poput Okvirne konvencije o zaštiti nacionalnih manjina Vijeća Evrope i Sporazumu o zaštiti prava hrvatske manjine u Srbiji i Crnoj Gori i srpske manjine u Hrvatskoj. Takva bi osporavanja i ovako, a posebno ukoliko bi se nastavila, mogla veoma ozbiljno kompromitirati ispunjavanje obaveza koje je Republika Hrvatska preuzela i koje su činom ratifikacije u Hrvatskom saboru dobile ustavnu snagu. Naime, čl. 17. Okvirne konvencije i čl. 11. Sporazuma o zaštiti jasno govore o ovom pravu koje se osporava. Posebno Sporazum kao konkretizacija Konvencije i drugih međunarodnih dokumenata:

Da li HDZ zna ići u izbore a da se kampanja ne zasniva na antisrpstvu? Do sad je rijetko kad pokazivao da zna. Da li su posrijedi samo izbori ili se Hrvatska vraća onome što nije mogla razviti jer je to bilo u koliziji sa ulaskom u Vijeće Evrope, NATO i EU, a što neki iz kruga HDZ-a i Crkve nazivaju povratak autentičnim vrijednostima hrvatske politike i kulture?

Stranke će osigurati manjinama mogućnost svestranih, slobodnih i neposrednih odnosa s matičnim narodom te s njegovim državnim i javnim ustanovama. U tu će svrhu, u okviru vlastitih mogućnosti, podupirati razvijanje kulturnih i gospodarskih odnosa i razmjenu stručnjaka.

Stranke, pravne osobe i državljani stranaka mogu radi ostvarivanja načela ovoga Sporazuma pružati potporu udrugama manjina koje žive na teritoriju druge stranke.

Nijedno od tih osporavanja nema opravdanja bilo u djelovanju srpske zajednice, bilo u aktivnostima njezinih institucija i njihovih politika, bilo u aktivnostima njezinih političkih predstavnika. Kao akter obaju procesa: i kao akter izgradnje srpske politike i srpskih institucija u Hrvatskoj i kao akter izgradnje kako odnosa srpske zajednice sa Republikom Srbijom tako i odnosa između dvije države, svjedočim da se ta suradnja zasniva na miroljubivim, dobrosusjedskim i osnovama uzajamnog priznavanja i suradnje, te bez povrede državljanske lojalnosti i bez povrede principa nemiješanja u unutrašnje stvari bilo koje od dviju država. Ukoliko je to tako, a jeste, onda se postavlja pitanje zašto je bila krenula kampanja i koje su njezine posljedice.

Kampanja je krenula prije tri godine, a ovo sada izgleda kao njezin vrhunac. U protekle tri godine ni navedene novine, ni navedeni novinari, ni spomenuta stranka nisu tako otvoreno nastupali. Podržavali su one koji su tako nastupali, ali sami nisu nastupali protiv prava Srba ili protiv njihovih predstavnika. Sad su krenuli u tu vrstu nastupanja i tako razbudili najgore antisrpske atavizme koji su se tokom 20. stoljeća nataložili u donjim slojevima hrvatskih politika. Pri tome trujući javnost i posebno mlade generacije koje na stadionima i ‘domoljubnim’ koncertima uzvikuju ‘Ubij, ubij Srbina’, i tako mladim Srbima kreiraju atmosferu u kojoj odrastaju i od kojih se očekuju da u takvoj atmosferi odrastanja budu slobodni i odgovorni državljani ili da budu ‘unutrašnji prijatelji Hrvatske’, kako je to rečeno nedavno i sa ne baš pozitivnom presumpcijom kazivanja.

Da li su izbori dovoljan razlog za to? Ne bi smjeli biti. Da li HDZ zna ići u izbore a da se kampanja ne zasniva na antisrpstvu? Bio taj ‘Srbin’ Mesić ili Pupovac? Do sad je rijetko kad pokazivao da zna. Da li su posrijedi samo izbori ili se Hrvatska vraća onome što nije mogla razviti jer je to bilo u koliziji sa ulaskom u članstvo Vijeća Evrope, NATO-a i EU-a, a što neki iz kruga HDZ-a i Crkve nazivaju povratak autentičnim vrijednostima hrvatske politike i hrvatske kulture? Ako se vraća, zar je nužno da se kreće stazom antisrpstva? U tom slučaju, ta staza ni po čemu ne bi bila autentična, jer je već prijeđena. Nakon što je već prijeđena, sad ipak postoji mogućnost da se bira između onog što jedni smatraju historijski autentičnim i onog što drugi smatraju historijski odgovornim (ili časnim, ako ćemo moralizirati). Ako se izabere prvo, to će implicirati faktičko odustajanje od vrijednosti i pravila na osnovi kojih je Republika Hrvatska priznata i prihvaćena kao članica, te će početi graditi neku vrstu ‘autentične suverenost’. Faktičko odustajanje (ili reduciranje) od međunarodnih ili međudržavnih obaveza, međutim, za posljedicu može imati gubitak ili redukciju međunarodne suverenosti, jer ona se potvrđuje poštivanjem i prakticiranjem međunarodnih obaveza. Uz već izgubljenu ili prenesenu ekonomsku i monetarnu suverenost, gubitak ili minimaliziranje međunarodne suverenosti na kraju bi se moglo pokazati kao ‘tamnica autentičnosti’. Zato se nadam da je ovo samo kampanja. Koliko god štetna, ona će završiti. I ne ponoviti se, nadam se.