CPH:DOX jedan je od najvećih festivala dokumentarnog filma na svijetu. Prisustvovala sam jubilarnom 20. izdanju festivala, održanom kao i uvijek u kinima širom Kopenhagena, od 15. do 26. ožujka. CPH:DOX filmove prikazuje, ali ih i kontekstualizira kroz debate, razgovore s filmašima, "master class" evente, a među gostima ove godine bili su Joan Baez, Oliver Stone, Nathan Fielder, Wim Wenders... Prikazano je više od 200 dokumentaraca, od kojih je preko 100 njih imalo svjetsku premijeru. Festival je poseban po tome što izrazito pazi na rodnu ravnotežu. Većinu filmova raspoređenih u pet međunarodnih natjecateljskih programa režirale su žene: njih je 47 posto, 38 posto redatelja su muškarci, pet posto nebinarne osobe, a 10 posto žensko-muški timovi.
Na festival putujem svaki dan vlakom iz Malmöa. Zanimljivo je što ne postoji jedna centralna lokacija, nego se filmovi prikazuju u desetak kina, uglavnom u centru grada ili oko njega (Kopenhagen nije puno veći od Zagreba, no može se pohvaliti s petnaestak art kina, što samo govori o izrazito dobro razvijenoj filmskoj kulturi u Danskoj). Pred kraj festivala, u predvorju Cinemateketa, glavnog gradskog art kina, nabasala sam na "naše gore list", glumca Zlatka Burića, koji je oduševio u prošlogodišnjem hitu "Trokut tuge". Vrlo simpatičan i pristupačan, priča mi kako je spletom okolnosti završio u Danskoj i kako je svjedočio počecima Christianije, u godinama kada je danska socijaldemokracija bila na vrhuncu i sve je bilo, kako kaže, mnogo slobodnije i šašavije nego danas. Razmišljala sam bila da festival možda pratim od kuće (novinarima nude pristup online biblioteci filmova), no zbog ovakvih spontanih i neočekivanih susreta, kao i razgovora s redateljima i protagonistima filmova nakon projekcija, definitivno se isplati osobno prisustvovati festivalu.
U filmu "A Silent Story" redatelj traži svog prijatelja iz djetinjstva koji ga je seksualno zlostavljao dok su obojica bili djeca. Susreti se snimaju, žrtva i zlostavljač se suočavaju s potisnutom prošlošću i strašnim tabuom
Glavnu nagradu, Dox:Award, dobio je "Motherland" (red. Alexander Mihalkovich i Hanna Badziaka, Švedska, Ukrajina, Norveška, 2023.), film koji započinje kao kritika prakse zlostavljanja novaka u bjeloruskoj vojsci, no prateći likove kao što su mladi rejveri suočeni s mobilizacijom završava i kao prikaz masovnih prosvjeda protiv Lukašenka i policijske brutalnosti.
Moj favorit je ipak "Theatre of Violence" (red. Emil Langballe i Lukasz Konopa, Danska, Njemačka, 2023.), kompleksan, potresan i uznemirujući film o bivšem dječaku-vojniku Dominicu Ongwenu iz Ugande, kojega su kao perspektivno, inteligentno devetogodišnje dijete oteli vojnici gerilske skupine LRA (Lord Resistance Army); ubili mu roditelje, zatim godinama zlostavljali, ispirali mu mozak i pretvorili ga u "stroj za ubijanje". Trideset godina kasnije, Ongwen se predao vlastima i sada je optužen za zločine protiv čovječnosti pred Međunarodnim kaznenim sudom u Haagu. Optužbe se kreću od ubojstava i silovanja do mučenja i ropstva. Slučaj, prvi takav u povijesti, izazvao je golemo zanimanje u pravnoj zajednici jer je postavio presedan za obranu djece vojnika. Pratimo odvjetnika Krispusa Ayenu dok priprema Ongwenovu obranu. Traumatizirani Ongwen je žrtva, ali također je počinio nezamislive užase. Što je s njegovom kaznenom odgovornošću? Pitanje je može li haški sud shvatiti složenost ovog slučaja kao i situacije u Ugandi. Ayena tvrdi da suci u Haagu ignoriraju ključnu ulogu "spiritualizma" u Ongwenovom slučaju. Djecu-vojnike u LRA-u uvjerili su da je njihov vođa Joseph Kony polubog, medij između boga i zemlje, da je sveprisutan, čita im misli i vidi ih u svakom trenutku te da zna kad ne izvršavaju njegove naredbe: "Kony je u svakom trenutku ovdje sa mnom." Indoktrinacija, tvrdi Ayena, u kombinaciji s ranom izloženošću brutalnosti i nasilju, lišila je ovu djecu slobodne volje.
"Theatre of Violence", strašni slučaj dječaka-vojnika
Film je kompleksan i višeslojan – tematizira ne samo Ongwenov slučaj, nego ga i kontekstualizira kroz problematizaciju kolonijalizma, afričkog "spiritualizma", sukoba vlade i LRA-a, a tu je i sud u Haagu... Kada je osnovan, mnogi Afrikanci su ga dočekali kao dar s neba, međutim, kao i u mnogim drugim slučajevima, haški sud je pristran. Zašto, pitanje koje se u filmu konstantno postavlja, sud progoni isključivo pripadnike LRA-e, kada su vladine snage predsjednika Yowerija Musevenija krive za zločine protiv naroda jednako užasne kao što su oni Konyjevih pobunjenika? Riječima odvjetnika Ayene, monstruozni Joseph Kony u površnim svakodnevnim interakcijama djeluje šarmantno i simpatično. Njega u filmu ne vidimo, no Ongwena pratimo u sudnici i teško je njegovu pojavu spojiti sa zločinima koje je nedvojbeno počinio.
Zajednička tema ovoga i nekolicine drugih filmova na festivalu je suočavanje gledatelja s licem zla, s ljudima koji su počinili stravične zločine, no ne samo što na prvi pogled djeluju normalno, nego njihova monstruoznost ima kompleksnu "pozadinu" i proizlazi iz društvenih i političkih previranja. Premda sam dojma da su redatelji željeli ostati što je više moguće nepristrani, film ipak "vuče" na Ongwenovu stranu, samim time što, recimo, jedva da smo vidjeli svjedočenja njegovih žrtava. Film je nezaboravan i potresan, no bio bi još bolji da se doista uhvatio u koštac s Ongwenovom monstruznošću, suočio gledatelje s najgorim detaljima njegovih zločina iz usta njegovih žrtava i da je onda, unatoč svemu tome, postavio pitanje: možemo li svejedno prema ovom čovjeku osjetiti empatiju? Ili ga razumjeti?
U filmu "A Silent Story" (red. Anders Skovbjerg Jepsen, Danska, Švedska, 2023.), redatelj traži svog prijatelja iz djetinjstva koji ga je seksualno zlostavljao dok su obojica bili djeca. Susreti se snimaju, žrtva i zlostavljač se suočavaju s potisnutom prošlošću i strašnim tabuom – otprilike jedan od tri seksualna napada na djecu i adolescente počine druga djeca i mladi od 18 godina. Jepsena pokreće znatiželja i želja da shvati što se dogodilo i zašto, a ne mržnja i želja za osvetom. Neki od razgovora sa zlostavljačem, pogotovo kad se ovaj konačno otvori i počne se prisjećati detalja zlostavljanja, izrazito su potresni i mučni, no film, gotovo nevjerojatno, završava s notom optimizma.
Jedna od autobusnih stanica iz filma "Soviet Bus Stops"
"The Last Year of Darkness" (red. Benjamin Mullinkosson, Kina, SAD, 2023) je priča o underground klubu Funky Town u gradu Chengduu u Kini, skrivenom iza dizalica i gradilišta, utočištu za LGBT zajednicu, drag queenove, skejtere, tehno fanove, umjetnike, hipstere, frikove... Nevjerojatno je koliko alternativna kineska mladež djeluje autentičnije od zapadnjačkih hipstera – i kada filozofiraju o smislu života i kada povraćaju nakon burne noći u klubu, iskreni su, simpatični i vrlo često urnebesni. Svoj vrhunac je ova jedinstvena scena, koja razbija stereotipe o Kini, doživjela oko 2016. godine; danas se ona rasipa, ljudi se razilaze, klub je preuređen, a grad nije više ono sto je nekad bio... Filmska ekipa – redatelj, producent i četiri protagonista – prisutni su na Q&A-u nakon projekcije, nekima je ovo prvi put u Europi. Redatelj Benjamin Mullinkosson je Amerikanac koji je došao u Chengdu jer je grad bio na glasu kao centar alternativne i underground scene u Kini. On je dio te scene i svi protagonisti filma su njegovi bliski prijatelji – i doista su mu otvorili srca, pustili ga da snima najintimnije detalje i uhvati ih u najranjivijim trenucima.
U filmu "Soviet Bus Stops" (red. Kristoffer Hegnsvad, Kanada, Danska, 2023.) kanadski fotograf Christopher Herwig putuje širom bivšeg Sovjetskog Saveza, od gradova do najzabačenijih kutaka i teško prohodnih planinskih cesta, kako bi snimio jedinstvene autobusne stanice, prave umjetničke dragulje, prije nego što nestanu. Stanice koje Herwig "lovi" su unikatne, kreativne, živopisne, ekstravagantne, ponekad kičaste, ponekad brutalističke... U društvu u kojemu je gotovo sve ostalo bilo izrazito standardizirano, arhitekti su si dali oduška i pronašli slobodu u dizajniranju ovih malih objekata – u "poeziji malih formi". Herwigu je bilo teško uvjeriti lokalce da ne želi ocrniti ili ismijati njihove zajednice snimanjem stanica; oni nisu svjesni kakvo blago imaju i mnogi komentiraju kako se "ovdje nema što vidjeti", "ovo je ružno, muzej vam je tamo dalje"... Gledamo i intervjue sa živućim arhitektima – među kojima jedan kaže da njegova stanica nije trebala krov, jer njega je zanimala samo umjetnost – pa čak i ponekim aktivistima koji se zalažu za očuvanje ovih jedinstvenih objekata koje se rapidno ruše diljem regije. Postsovjetski mainstream još nije spoznao njihovu vrijednost. U kapitalizmu ne postoji podsticaj da se sačuvaju.
