Možda je izdavaštvo u krizi, možda ga pokreće samo entuzijazam pojedinaca, možda uopće kao takvo više i ne postoji, kao sustavna, dobro organizirana djelatnost…, ali knjige su i dalje tu, knjige se i dalje prevode, knjige i dalje izlaze: šarene knjige, lijepe knjige, pametne knjige, fantastične knjige. Orfeju je glava otkinuta – da se poslužimo onom postmodernističkom metaforom – ali otkinuta glava i dalje pjeva. S čitateljske strane sve je u redu, sve je nestvarno dobro. Čitatelji nose naočale s naslikanom djetelinom. Žive u svom svijetu, na sunčanoj strani izdavaštva. I žive svoje najbolje godine, uz Elenu Ferrante, Karla Ovea Knausgaarda, Virginie Despentes, priče o tome kako se od kranjske kobasice radila slovenska nacija ili o narkotičkoj ekstazi Trećeg Reicha.
Uz ime Virginie Despentes na engleskoj Wikipediji stoji: prostitutka, filmašica, književnica. Francuskinju rođenu 1969. upoznali smo prije dvadesetak godina u nekadašnjem kinu Jadran kao autoricu art/porno, rape/revenge filma ‘Rasturi me’. Film je bio eksplozivan, baš kao i biografija autorice koju su roditelji hospitalizirali u psihijatrijskoj ustanovi s petnaest godina, koja je prošla traumu silovanja sa sedamnaest i koja je u dvadesetima imala punk bend, recenzirala pornofilmove te povremeno radila kao prostitutka u salonima za masažu. U međuvremenu, Despentes je odbacila heteronormativna očekivanja i zaljubila se u španjolsku filozofkinju, koja je ubrzo promijenila spol i postala muško. I važnije, napisala je čitav niz romana. Uključujući i trilogiju ‘Vernon Suboteks’ (2015. – 2017.).
Sjećamo se gdje smo ostavili Vernona Suboteksa. Na kraju druge knjige on kao mesijanski DJ sa svojom malenom sljedbom napušta Pariz i kreće na glazbenu turneju francuskom provincijom. U prvom dijelu trilogije Virginie Despentes sredovječni Parižanin Vernon je zbog bankrota zatvorio svoju prodavaonicu ploča i diskova, ubrzo ostao i bez stana, neko vrijeme živio kod prijatelja i prijateljica, da bi na kraju završio na ulici, u pariškom parku Buttes-Chaumont. U drugom dijelu Vernon iz parka, Vernon-klošar, postaje Vernon-karizmatik. Prijatelji ga pronalaze, okupljaju se oko njega, nude mu pomoć, traže oprost, ali i traže pomoć jer u novom Vernonu, u njegovim zagrljajima, njegovoj blagosti, najednom otkrivaju ljekovitost, neobjašnjivu emocionalnu snagu, otkrivaju astralnog Vernona. Mala sljedba bivših pornozvijezda, bivših buržuja i punkerica, filmskih scenarista i desničarskih nasilnika, u Vernonu prepoznaje panaceju za krizu srednjih godina. Vernon regenerira pogledima, dodirima i svojim glazbenim večerima koje inicirani nazivaju konvergencijama: slijevanjem srodnih elemenata prema istoj točki…
U ‘Vernonu Suboteksu’ Pariz nije muzej devetnaestog stoljeća, dvadesetog stoljeća: turistički hub. Virginie Despentes ga ponovno izmišlja, ispisuje. Zbrka gradskih arondismana, lokacija, toponima… ovdje je urbanitet koji kola tekstom. U romanu Pariz se događa sada, ovoga trenutka, u vijestima iz Charlieja Hebdoa, Bataclana. ‘Vernon Suboteks’ ima brzinu televizijskih pasica vijesti, Twittera. Tekst se dešava paralelno sa sadašnjošću, čas malo iza nje, čas malo ispred. Pariz kroz njega diše kao vrući, živi organizam. Kao novovjeki Jeruzalem. Zapravo, trenutačno gotovo kao da nema zanimljivijeg, životnijeg, suvremenijeg, trendijevskijeg grada. Od Pariza Vernona i Pamele Kant, Hijene i Vodke Santane, Olge Isladović i Lydie Bazooke. Od Pariza Virginie Despentes. I svega onoga čime struji, podrhtava njezin tekst, njezino apokrifno evanđelje o vlasniku pločarnice Marcu Campadreu, budućem bogu rocka po imenu Vernon Suboteks…
Puno smo prostora potrošili na Vernona, ali hajmo reći da je posljednji dio trilogije prijevodna knjiga godine. Pored Knausgaarda (Messi) i Ferrante (Ronaldo) zlatnu loptu dobila je – Virginie Despentes.
S njemačkoga su krajem 2017. prevedeni dnevnik Viktora Klemperera ‘Želim svjedočiti do kraja’ i roman Roberta Seethalera ‘Čitav jedan život’. Oba teksta započinju u godini Hitlerova dolaska na vlast. Čuvenoga filologa židovskog podrijetla i glumca i scenarista koji je kao pisac debitirao u četrdesetima povezuje narativ ‘o njemstvu’: kod Klemperera do Hitlerove smrti i poraza nacizma, kod Seethalera do alpskog turističkog buma i poslijeratne obnove. O Klempereru ne treba ništa govoriti; o Seethaleru vjerojatno ćemo još slušati. Također, s njemačkoga je prevedena ‘Potpuna ekstaza’, povijest narkotika u Trećem Reichu. Norman Ohler, povjesničar-amater također poznat kao scenarist (‘Palermo Shooting’), otkriva nepoznatu i neistraženu dimenziju najrazornijeg totalitarizma dvadesetog stoljeća. Možda i važnije, ukazuje na utjecaj farmakološke industrije i njezine medikamentske utopije na suvremena društva, bilo totalitarna bilo demokratska.
S engleskoga su prevedeni romani Paula Beattyja ‘Prodana duša’ i Michela Fabera ‘Knjiga neobičnih novotarija’ te zbirka priča Lydije Davis ‘Ne mogu i neću’. ‘Knjiga neobičnih novotarija’ je vjernički roman jednog ateista, ‘Prodana duša’ segregacijski roman jednog Afroamerikanca, a ‘Ne mogu i neću’ čudo svega onoga što stane u jednu rečenicu. S Lydijom Davis završili smo 2018., a sasvim sigurno ćemo obilježiti i 2019. jer ono najbolje od majstorice jednorečeničnih priča tek slijedi.
S talijanskoga su prevedena posljednja dva dijela ‘Genijalne prijateljice’ Elene Ferrante. Sa švedskoga roman ‘Rođeni u nedjelju’ Ingmara Bergmana (1993.), a s norveškoga peti tom ‘Moje borbe’ Karla Ovea Knausgaarda. Treći i četvrti dio ‘Genijalne prijateljice’ spektakularni je završetak tetralogije koja nije imala baš leteći start i o kojoj smo nedavno pisali u Novostima. ‘Rođeni u nedjelju’ romansirana je biografija u kojoj Bergman opisuje svoj raskid s Bogom i Ocem, kroz događaj iz djetinjstva koji je čak dva puta literarizirao, u autobiografiji i nekoliko godina kasnije u romanu. A uz peti tom Kikijeve ‘Moje borbe’ samo tri rečenice. Karl. Ove. Knausgaard.
Na kraju, da pregled koji smo započeli djetelinom završimo kobasicama, jedan prijevod sa slovenskoga: ‘I feel kranjska kobasica: Kako je kranjska kobasica podigla slovenski narod’, duhovita i poučna studija o kobasici i naciji, o tome kako je kranjska kobasica stvarala slovensku naciju kao imaginarnu političku zajednicu i kako je kao element narodne kulture i tradicije još uvijek reproducira. Jernej Mlekuž – poznat i kao dr. Burek, zbog svog doktorata ‘Burek.si!?’ – ispisuje fantastičnu priču o tvorbi nacije kao političke ideje koja se nadijeva simbolima i integrativnim elementima na isti način na koji se oprano crijevo puni izabranim komadima svinjskog mesa.
