S prvim sumrakom jedina žarulja što je u jedinoj prostoriji visjela sa stropa ostala je hladna, iako je očito bilo da nije pregorjela. Također, dugo je vremena prošlo otkako je gradski vodovod zavrnuo izvor pitke vode koju su koristili stanari u zagrebačkim III Strugama 40. Đula Šarić stoga nije imala izbora: nakon što je nastupio mrak, ispružila se na uskom krevetu, zaklopila oči i pokušala prizvati događaje otprije pola stoljeća. Takvo što joj se u tom trenutku učinilo jedinom utjehom. Nije bila sigurna je li riječ o snu ili javi. U potonjoj je konj korakom vukao zapregu u kojoj je kloparalo željezo; bio je to u neku ruku umirujući zvuk koji je sugerirao izvjesnu trgovinu, a ona je pak obećavala ručak. Uzde je držao njezin otac. Majka je sjedila do nje; oko glave joj je bila vezana marama. "S kim je otac sklopio posao?" zapitala se Đula, jer joj sjećanje nije dozvoljavalo da jasno vidi tog otkupitelja željeza.

Na Đurđevdan su, prema tradiciji, obitelji klale janjad. Bivše policijske konjušnice u koje su, zbog urbanizacije i izgradnje novih naselja na mjestu gdje su prije toga obitavali, bili smješteni zagrebački Romi, trebale su im poslužiti kao privremeni smještaj, kako im je i bilo rečeno. Zato se u njih i nije mnogo ulagalo, no rasvjete je bilo i voda je kako-tako stizala do stanara. No otad je minulo mnogo Ederlezija i prošlo nebrojeno proljeća. U međuvremenu je uginuo i konj gazde Šarića. Običaji su jenjavali, ljudi su ondje umirali ili su, uvidjevši da su zaboravljeni, odlazili u poznato, često i u nepoznato.

Valentina, majka šestero malodobne djece, često sniva da joj netko kuca na vrata i da joj uručuju ključeve novog doma. To je skroman i čist dom u kojem se djeca imaju gdje istuširati, u miru završiti zadaću, sjesti za stol i pojesti obrok...

Od tristotinjak stanovnika, danas ondje obitava još sedam obitelji s brojnom djecom, koje žive u pet trošnih objekata. Scenografija na petnaest minuta vožnje od zagrebačkog centra je nadrealna i mučna, ali nipošto lažna: oronula, rastočena, raspadnuta. Ljudi se niz godina muče bez struje, vode i kanalizacije; rastrgani su između siromaštva i nerijetko prateće diskriminacije. Bio mraz ili žega, stanarima su ostali tek jedna vanjska pumpa za vodu i nekoliko mobilnih kemijskih toaleta koje više nitko ne prazni. Kao da ni to nije dovoljno, uskoro su osvanuli okruženi sa sve više otpada i smeća, koje netko ovamo ilegalno i uglavnom noću navozi, a nerijetko se na njemu dogode i požari. Smrad užeglog dima uslijed očitog isparavanja različitih spojeva i kemikalija u utrobi tog otpada, koji se u duetu s vrućinom ubrzo uvlači u nosnice, i kod nas izaziva opipljivu mučninu. Rado opsujemo, vidjevši tu nepreglednu golet starih guma, kauča, madraca, boja, lakova i raznog građevinskog otpada, među kojim i, slobodno procjenjujemo, stotine kilograma salonitnih ploča od kancerogenog azbesta koji je u Europi odavno zabranjen za upotrebu. Iz te otpadne utrobe izlaze komarci i štakori. I dok jedni nesmiljeno ubadaju, drugi su, primjećujemo, zasad diskretniji.

Đula jutrom postaje svjesna koliko joj nedostaje sestra Hana, s kojom inače stanuje, a koja je nedavno zbog pogoršanog zdravlja završila u bolnici. Hod joj je usporen i oslonjen na štap, premda još nije navršila ni šezdesetu. Vrhom štapa odguruje smeće koje joj se ispriječilo na putu. Osmjehne se kada ugleda socijalnu pedagoginju Martinu Horvat iz Ambidekster kluba, udruge koja pomaže stanarima Struga. Udruga je od lani do danas, uz povremenu pisanu podršku romskih udruga i Vijeća romske nacionalne manjine, uputila poveći broj apela i dopisa na adrese Vlade, Grada Zagreba, pučke pravobraniteljice i ostalih, kako bi zajedno pronašli rješenje za neljudske uvjete života stanara Struga. A oni nisu od jučer: ostalo je zabilježeno da je još 2007. godine Jadranka Kosor, ondašnja predsjednica povjerenstva za praćenje provedbe Vladinog Nacionalnog programa za Rome, ustanovila da Grad mora žurno reagirati zbog izuzetno loših uvjeta života ljudi. No ni država, a ni bivši gradonačelnik Milan Bandić, koji se kitio obećanjima i reklamirao pred izbore upravo u rubnim dijelovima grada, nisu konkretnije pomogli svojim sugrađanima u Strugama. Birokratska neosjetljivost, propisi i regulative i danas Rome zadržavaju u getu u kojem vlada tek zakon – smeća. Zbog nemogućnosti prijave boravka na tom zemljištu, koje je u međuvremenu dospjelo u vlasništvo naftne kompanije Ina, ali i ne samo zbog toga, ovdašnji se Romi ne uklapaju u postojeće administrativne kriterije za prioritetnu dodjelu gradskih stanova.

Natpis na vratima Valentininog doma koji je ispisao njezin najstariji sin (Foto: Dragan Grozdanić)

Udruga Ambidekster je pozvala višekratno Grad Zagreb, Gradsku skupštinu i novog gradonačelnika Tomislava Tomaševića da postojeći propust vezan uz socijalnu i stambenu politiku koji neizravno dovodi u nepovoljniji položaj zagrebačke romske obitelji riješe dopunom Odluke o najmu stanova u dijelu dodjele izvan liste reda prvenstva iz aktualnog članka 7. i/ili dodjelom zamjenskog gradskog zemljišta tim obiteljima i gradnjom montažnih kuća primjerenih za život. Također ističu da gradski stan u najam trebaju moći dobiti i beskućnici, odnosno osobe koje žive i borave u objektima u kojima nema uvjeta za život i u kojima stanovanje nije dozvoljeno, a kojima se prema podacima nadležnog Centra za socijalnu skrb može utvrditi višegodišnji kontinuitet boravka u Zagrebu. Da su ti dopisi donekle primijećeni, pokazala je krajem travnja sjednica skupštinskog Odbora za nacionalne manjine, koji je u suradnji s Gradskom koordinacijom za ljudska prava i drugim akterima raspravljao o uvjetima života i stanovanja Roma u Gradu Zagrebu. Raspravilo se i ustanovilo da pripadnici romske zajednice, ne samo u Strugama već i u Vrtnom putu, o kojem priču donosimo u idućem broju Novosti, žive u neljudskim uvjetima. Konkretni potezi s obzirom na naputke i preporuke nadležnih tek se očekuju.

Također, prema Nacionalnom planu za uključivanje Roma za razdoblje od 2021. – 2027., koji je prije točno godinu dana donio Ured za ljudska prava i prava nacionalnih manjina, mapiranjem romskih lokaliteta u 15 županija iz 2017. godine procijenjeno je da u Hrvatskoj živi ukupno 24.524 pripadnika romske nacionalne manjine. Skupina Čergari, koja dominantno živi na području Zagreba i okolice, u ukupnoj populaciji Roma čini 2,9 posto. Podatak o stopi relativnog siromaštva govori da je čak 92,3 posto Roma u Hrvatskoj siromašno, dok njih zamalo 70 posto živi u ekstremnom siromaštvu.

Siromaštvo se očituje i u tome da neke mlade obitelji s dolaskom oštrih zima pokušavaju nakratko pronaći kakav smještaj na crno u gradu, kako bi se barem ugrijali. No zbog siromaštva smještaj ne mogu dugo plaćati, pa su prisiljeni vratiti se u Struge.

Valentina, majka šestero malodobne djece, često sniva da netko kuca na vrata njihove kuće u kojoj se najviše ističu goli zidovi i podovi i jedan kauč na kojem spava osmero članova obitelji. U tom njezinom snu čovjek s druge strane vrata uručuje joj ključeve novog doma. To je skroman i čist dom, čijim krvotokom teku struja i voda. Ona zatim s ključem u ruci odijeva svoju djecu, tri brata i tri sestre, čak pomalo svečano, potom odlaze iz stare kuće i više se ne osvrću. U toj nekoj drugoj krajnosti djeca se imaju gdje istuširati, u miru završiti zadaću, sjesti za stol i pojesti obrok. Ipak, snovito kucanje u stvarnosti ima mračniju notu. U gluho nedoba naime proviruje čovjek odjeven u crno. Njezin najstariji sin kaže da ga je jasno vidio i da se vrata ponekad sama od sebe otvore. Možda je zato, kako bi zaštitio svoju obitelj, na vrata kuće instinktivno napisao: "Ulazak na vlastitu odgovornost". A Valentina priznaje da ju je već strah ovdje živjeti.

Živi od socijalne pomoći od 920 kuna – Đula Šarić (Foto: Dragan Grozdanić)

- Sjedili smo jednom ispred vrata kuće, a čovjek u crnom se sakrio iza kombija. Toliko sam se njemu smijala, bože, to je nemoguće, što me plašiš, vikala sam - priča Valentina.

- To su vam oni koji istovaruju otpad i onda neki od njih znaju provjeriti ima li koga u kućama. I okolni stanovnici znaju doći kada primijete da netko pali smeće, pa provjeravaju je li sve u redu - odgovara Martina koja je, sudeći prema svojoj ulozi i poštovanju među lokalnim stanarima, gotovo punopravni član te male romske zajednice.

- Bojim se da jednog dana svi ne izgorimo - domeće Valentina.

- Znate li da se planira deložacija? - upita je zatim Martina.

Deložacija stanara III Struga iza broja 40 trebala je biti provedena u aprilu. Ali zaustavljena je iz nama zasad nepoznatih razloga, navodno i zato što nije pronađen zamjenski smještaj za te ljude. Neslužbeno doznajemo da je deložaciju pokrenula Ina prije više od deset godina. Grad od te naftne kompanije kao vlasnika zemljišta traži da ga održava čistim i urednim. Gradski komunalci ovdje su, kako doznajemo, no i to uzimamo s određenom rezervom, čistili prije tri godine, a otada zaobilaze smetlište na Strugi. Ni deratizacija nije dugo učinjena. Ipak, čini se da će i to doći uskoro na red, jer smo doznali da se očekuje uklanjanje otpada nakon što ovamo pristigne drobilica.

Veliki problem osmeročlanoj obitelji predstavlja odlazak u podstanarstvo. Brojni najmodavci ne žele ih primiti čim shvate da je riječ o Romima. Rekli bismo da je Valentina svjesna svog klasnog položaja, premda o njemu ne govori u tim terminima. U praksi, način na koji im se najmodavci obrate najčešće je sljedeći: "Čujte, imamo još neke ljude zainteresirane za stan, pa ako oni odustanu, javit ćemo se." Naravno da se nikada ne jave. Valentina prima 4.600 kuna ukupno na ime porodiljnog i dječjeg doplatka. Suprug joj se bavi sakupljanjem i trgovinom sekundarnim otpadom. Preživljavaju. Troškovi hrane su sve veći, a kako obitelj nema hladnjak jer nema ni struje, sve što kupe gledaju da potroše isti dan. Rado bi prihvatili na poklon kakav agregat, komad rabljenog, ali iskoristivog namještaja, tepih, posteljinu ili robu za djecu, pelene. A san o novom domu i dalje traje.

Najmodavci ih ne žele primiti čim shvate da su Romi – Valentina s djecom (Foto: Dragan Grozdanić)

- Dođemo opet, pa ćemo malo učiti, izgurati školsku godinu - hrabri Martina njezine školarce i poklanja im novu budilicu kako djeca ne bi ujutro kasnila u školu, jer obitelj posjeduje tek jedan mobitel koji se do jutra znade isprazniti.

Nešto poslije, Đula prilaže liječničke nalaze na uvid. Govori otežano, ali zainteresirano. Pokazuje vrećicu s desetak vrsta medikamenata, kojima liječi svoje tegobe.

- Što jedete? - pitamo je, vidjevši da osim pokoje plastične boce s vodom na malom stoliću preko puta kreveta nema ničeg drugog.

- Evo ovo - pokazuje nam Đula tablete.

- Ovako: nas dvije idemo uskoro na vađenje krvi, nakon što obavimo pregled u Dubravi - kazuje joj vrlo jasno Martina.

- Što piše da moram operirati? - pita je Đula.

- Još ništa ne morate. Sve što morate obaviti je daljnje vještačenje da možete dobiti lijekove - stiže odgovor.

Đula prima socijalnu pomoć od 920 kuna. Sestrino dvoje djece također se brine o njoj; odvedu je na ručak ili liječniku.

Martina joj pruža sendvič za večeru, kaže jednom pa ponavlja: - Morate ovo pojesti.

Kako Đula ne bi jela samo lijekove. Bolesna, bez struje i vode, voljela bi i ona otići na neko bolje mjesto.

Guraju ispred sebe smeće malobrojni stanovnici dijela naselja III Struga, guraju ga kako bi prokrčili sebi put, pa ga tako nehotice možda gurnu jedni drugima pod tepih. Prisjetili smo se u neko gluho doba noći, u nekom svom svijetu, kako je onomad stoički filozof i rimski vojskovođa Marko Aurelije zapisao da su ljudi stvoreni da bi se međusobno pomagali. Ako to nije moguće, onda bi bilo dobro da se barem podnose. I tako bi. Ako to nije moguće, onda bi bilo dobro da se barem podnose. Takav je život u Strugama. Vijest koja ispraća ovu priču govori o tome da je nova deložacija, na temelju zaključka zagrebačkog Općinskog građanskog suda, zakazana za 13. lipnja na adresi III Struge 40E.