Uskoro će godina da je Baniju pogodio katastrofalni potres, a štetama i nevoljama ljudi ne nazire se kraj: još ima nakrivljenih i urušenih dimnjaka, svi zamjenski kontejneri još nisu spojeni na vodu i odvodnju, a obnova kuća nije pravo ni započela. Sve je hladnije pa stanovnici ugroženog područja s razlogom strahuju kako će prezimiti. U brojne domove zasvagda useliše strepnja i neizvjesnost, a 55-godišnja Fata i 66-godišnji Milan Marković iz Čuntića strepe pored svega i od brda poviše svoje kuće. Ono se uslijed potresa počelo urušavati, pa se malo-pomalo tisuće tona zemlje i kamena strovalilo svega pedesetak centimetara od samih temelja njihova doma.
- Uočili smo odmah iza potresa da je brijeg iza naše kuće popucao, a zemlja na njemu počela kliziti, pa se ispod nje ukazalo golemo kamenje koje polagano ide prema nama. I put se sliježe, a uništen je i obližnji izvor pitke vode. Strahujemo od kiša koje bi dodatno namočile tlo i još nas više ugrozile. Kuća nam je već jednom, par godina prije potresa, bila poplavljena, a sad bi s velikim kišama na nas moglo jurišati cijelo to nemilosrdno brdo - kaže nam Fata Marković.
Cijeli mjesec poslije potresa nismo u kući spavali, niti smo od straha u nju ulazili. Smrzavali smo se u ovčinjaku, sklepanoj i ograđenoj nadstrešnici, zajedno sa životinjama
Potres je nju i supruga zadesio u kući: u panici su istrčali u dvorište i u nevjerici promatrali kako im se dom naginje čas prema putu, a čas na suprotnu stranu. Trećeg dana poslije katastrofe u selo su došli statičari koji su im na kuću nalijepili zelenu naljepnicu radi svega nekoliko pukotina, no ipak ih upozorivši da budu na oprezu.
- Napišite, molim vas, da zahvaljujemo svim znanim i neznanim ljudima koji su nam tada pritekli u pomoć: poslali su nam obilje hrane i odjeće, a baš nam je to tih prvih dana bilo najpotrebnije. Cijeli mjesec poslije potresa nismo u kući spavali, niti smo od straha u nju ulazili. Smrzavali smo se u ovčinjaku, sklepanoj i ograđenoj nadstrešnici, zajedno sa životinjama. Ne pitajte kako nam je bilo kad nam se ta blatnjava i hladna nastamba činila kao pristojan smještaj, i to meni kojem je radi zapetljaja crijeva prije tri godine jedva spašen život, pa mi sada i najmanja prehlada može uzrokovati tešku upalu! To je u ovčinjaku koji prokišnjava bilo stvarno teško izbjeći. Kad sam shvatio da ću najvjerojatnije opet završiti u bolnici, suzbili smo strah od potresa i vratili se u kuću. Nasreću, naša kći Arijana nije bila s nama, ona je na školovanju u Moravicama - objašnjava nam Milan, koji je svoju Fatu upoznao tokom izbjeglištva u Rumi. On je u Oluji bježao s Banije, ona iz Velike Kladuše i na tom ih je zlom putu nesreća spojila. U Milanov su se zavičaj zajedno vratili već 1999., da bi se dvije godine kasnije, čim su sredili dokumente, i vjenčali.
- Ta je Oluja bila gadna kao i potres, ne znaš što je gore. Bio sam sam kad su u daljini zatutnjali topovi i kad je započelo teško puškaranje. Svi su iz sela počeli bježati navrat-nanos, pa i ja s njima. Spašavali smo živu glavu, a da znali nismo kamo ćemo i kako ćemo: deset smo se dana valjali preko brda i rijeka, a ja na kraju završih u Grabovcima kraj Rume. Pomogli su mi pritom prijatelji iz Mlinoge, također izbjegli s Banije. Tamo sam četiri duge godine okopavao tuđe njive i jedva preživljavao, ali sam baš tada, s motikom u ruci, upoznao svoju Fatu; nekako mi je odmah, na prvi pogled, baš odgovarala. Vidio sam koliko je vrijedna, pa sam joj onako izdaleka počeo hofirati. Nije trebalo dugo da se zbližimo i da je odlučim povesti sa sobom natrag u Čuntić. I sad nas, evo, tu – priča Milan, domećući kako mu se životna družica nije mogla načuditi kad su se obreli pred golim, nagorjelim zidovima, nimalo nalik opremljenom domu i uređenoj okućnici o kojima joj je bio pričao. Sve što je iole vrijedilo bilo je uništeno ili odneseno, pa su svojski morali zasukati rukave da uopće započnu zajednički život na svome. Danas žive od 1.200 kuna Milanove 'socijale' i to je sav prihod koji im je na raspolaganju.
- Jako nam je teško. Ja bih još i mogla raditi, ali gdje!?! Čini mi se da je ovaj naš Čuntić na kraju svijeta, u njemu ni autobusa, ni ljudi, ni posla. Najradije bih otišla odavde, jer Milanova socijala za dvoje nikako nije dovoljna, iako pomno pazimo na svaku kunu. Najprije platimo režije, pa lijekove, a onda ostatak rasporedimo na trideset dana: koliko to bude, ne usudim se ni reći, mislit ćete da sam luda. Drugima bi s time bilo nemoguće preživjeti - jada se žena pritisnuta nevoljama sa svih strana.
U Čuntiću trenutačno živi svega sedmero-osmero osoba, mahom starijih i onemoćalih, pa je i to razlog zašto bi Markovići najradije sve napustili. Nažalost, takvi snovi najčešće završavaju gorkom konstatacijom da za njih izlaza više nema.
- Još nas jedna stvar sve više muči i slaže se povrh svih ovih nevolja: to su migranti koji vrlo često, danju i noću, prolaze ovim selom. Mi ih se bojimo, pa se zatvaramo u kuću jer ne znamo tko i s kakvim namjerama lunja oko nje. Nekoliko smo puta već i policiju zvali, pa svako malo navrati par policajaca pripaziti da nam se štogod ne dogodi. Sad vi nama recite kakav je to život, postoji li pošteno ljudsko čeljade koje je zaslužilo ovako živjeti – zaključuje retoričkim pitanjem Fata Marković naš razgovor.
