Može li seljak bez varošanina? Na to pitanje ukratko i prilično jednostavno odgovara uvodničar zagrebačkih Novosti. Ne može, kaže on i to ovako obrazlaže: "Grad je upućen na selo, a selo je ovisno od grada. Poslovi su razdijeljeni: na selu se ljudi bave poljodjelskim poslovima, a u gradu obrtno-trgovačkim i fabričkim. I seljani i varošani imaju zajednički interes, da život u državi bude što snošljiviji i ljepši… Zato naši seljaci treba da pomisle na ovo, da nije pravedno da oni dižu viku i graju na varošane, na sve građane odreda, kao da su oni krivi što nije baš sve onako kako bi oni htjeli da bude. A zar nema mnogo toga što nije pravo ni varošanima, pa bi htjeli da bude drugačije. Nigdje u svijetu nema tolike vike na varošane od strane seljaka kao kod nas. To je veliko zlo upravo za seljake. Drugdje i seljaci i građani rade sporazumno i zajednički za dobrobit države u kojoj žive. A zašto kod nas nije tako? Zato što imade bezdušnih ljudi, u gradu i na selu, koji dolijevaju ulje na vatru, pa siju mržnju na grad i građane. A samo da bi seljacima bacali pijesak u oči, da ih varaju. Zar seljak može bez grada? Igle, konac, srp, motike, kopče, poljodjelski strojevi, čaše, zdjele – sve je to izrađeno u gradu i bez toga seljak ne može živjeti… Sloga sela i grada potrebna je. Zato zajednički treba da prigrle složan rad u korist ove naše drage domovine Jugoslavije – i seljak i građanin…“
Prošlo je točno 100 godina od smrti Gavrila Miletića, jednog od najpoznatijih krajiških oficira, na što podsjećaju i neke novine. Ostvario je, pišu, zavidnu vojničku karijeru, dostigavši čin pukovnika. Zna se da je dobio plemstvo 1817. kao nagradu za predanu službu i vojne zasluge u borbi za državu. Bio je oženjen Anom Šupljikac, starijom sestrom posljednjeg srpskog vojvode Stevana Šupljikca. Umro je u Petrinji 23. travnja 1822. i sahranjen u Petrinji, na pravoslavnom groblju, u grobnici tasta Stefana Šupljikca. Njegov unuk dr. Stjepan Miletić, književnik i kazališni reformator, jedno vrijeme i intendant zagrebačkog HNK, dao ga je 1909. oporučno ekshumirati zajedno sa ženom, sinom Aleksandrom, tastom Stefanom i svastikom Sofijom, a posmrtni ostaci su im položeni u zajedničku arkadu na zagrebačkom Mirogoju.
U zagrebačkom kazalištu prvi puta je izvedena Wagnerova opera Parsifal, muzička drama o idealnom vitezu i čovjeku, komponirana još prije četrdeset godina, po motivima priča o burnom životu i mnogim iskušenjima gralskog kralja Parsifala. Danima se tražila karta više, pa je odlučeno da se izvedba ponovi.
