S jednim od urednika časopisa ‘3k: kapital, klasa, kritika‘, marksističkim teoretičarem i prevodiocem Stipom Ćurkovićem, razgovarali smo o statusu marksističke teorije u nas, lijevom medijskom polju i zašto nova desnica često uspjeva mobilizirati radničke mase.
Kako je došlo do toga da ste Mislav Žitko, Marko Kostanić i vi, kao članovi Centra za radničke studije iz Zagreba, pokrenuli časopis ‘3k: kapital, klasa, kritika’, čiji je peti broj u pripremi? Koju ste društvenu potrebu htjeli njime zadovoljiti?
Časopis je postao moguć zahvaljujući aktivnosti Zaklade Rosa Luxemburg za jugoistočnu Evropu (RLS). Otvorila se mogućnost financiranja tako nečeg i mi smo ju iskoristili. Financijer je naš projekt prihvatio. A potreba proizlazi iz činjenice da je restauraciju kapitalizma pratilo odbacivanje marksizma, koji je sveden na legitimacijski diskurs jugoslavenskog socijalizma i stoga otpisan kao irelevantan za razumijevanje nove društvene realnosti. U akademskom i javnom diskursu nastao je marksistički teorijski vakuum. Za moju generaciju to je značilo da smo orijentaciju morali tražiti u suvremenoj zapadnoj teorijskoj proizvodnji i tu pronalaziti kategorije da objasnimo tekuće socioekonomske procese, mimo prevladavajućih nacionalističkih i liberalnih narativa o tome što nam se zadnjih 30 godina događa.
Kako vidite lijevu medijsku scenu u Hrvatskoj i svoj položaj u njoj, gdje postoji izvjesna podjela rada? Ta je tema djelomično povezana i s prisutnošću RLS-a, a dijelom s promjenama u zadnje dvije garniture Ministarstva kulture.
U jednom trenutku, koji je, kao što znamo, prošao, imali smo ekspanziju lijevog medijskog polja. Vezano uz RLS pokrenuti su Bilten, a u Beogradu Mašina, ali su Zarez i Le Monde diplomatique financirani uz pomoć Ministarstva kulture. Dio te konstelacije svakako je i Slobodni filozofski. Većina tekstova u tim medijima bili su po orijentaciji primarno intervencionistički, komentari aktualnih zbivanja iz lijeve i ponekad marksističke perspektive. Postojala je neka vrsta lijeve kontrajavnosti u ograničenom opsegu, a u tom kontekstu sigurno treba spomenuti i Novosti. No priroda tih medija nije ostavljala puno prostora za fundamentalniju teorijsku refleksiju o centralnim pojmovima kojima se počelo baratati. ‘3k’ je zamišljen kao komplementarni prostor u kojem je moguće teorijski problematizirati centralne kategorije poput klase, kapitala, države i ideologije, koje su počele cirkulirati, ali često bez sustavnije refleksije. Marksistička tradicija je višestruka, često i unutar sebe konkurentska, a sve to ima implikacije i za svakodnevicu, koje publicistička proizvodnja ne može zahvatiti. Htjeli smo usložniti raspravu o nekim centralnim pojmovima, u nadi da će to dugoročno podići teorijski nivo refleksije.
Do sada ste izdali četiri broja, pripremate peti. Može li se govoriti o krugu ljudi koji se okupio, nekom usmjerenju pothvata? Ili današnji projektni i prekarni uvijeti rada onemogućuju takve ambicije, za koje je potreban kontinuitet i planiranje?
Naša forma je kompromisna i proizlazi iz specifične situacije. Mi bismo trebali zamijeniti nešto što bi se trebalo odvijati na univerzitetima, ali se ne odvija. S druge strane, tu je potreba za sustizanjem suvremenih rasprava, koje se u nas ne recipiraju. Jedan časopis to naravno ne može sam apsolvirati, on je nužno vrlo fragmantaran, pokušava biti posrednikom. Prvi broj bio je svojevrsni nastavak problematike otvorene knjigom Uvod u Marxovu kritiku političke ekonomije Michaela Heinricha. Tu se radilo o doista centralnim kategorijama kao što su kapital, rad i vrijednost, pokušaju da se pokaže i naglasi relevantnost Marxove kritike i za suvremeni kapitalizam. Heinricha smo izabrali i kao korektiv anglocentričnosti recepcije, da pokažemo kontekst njemačkih rasprava, koje ne zaostaju, a često po svojoj sofisticiranosti i nadilaze one anglofone.
Pazite li i na regionalnu zastupljenost autora, imate prijevoda sa slovenskog?
Mi pokušavamo da to bude regionalna platforma, ali nacionalne granice, htjeli mi to ili ne, proizvode intelektualni i javni život koji se u njih zatvara. Jugoistočna Evropa komunicira sa svijetom preko zapadnih centara, dok sustavnija horizontalna komunikacija skoro da i ne postoji. Isto tako, slovenska situacija je drugačija od hrvatske. Tamo, čini se, postoji veći kontinuitet i institucionalne spone s ranijim lijevim raspravama, koji je u nas skoro nestao, pa oni mogu biti više okrenuti sebi, iako dobar dio Slovenaca danas piše na engleskom. S druge strane, odnedavno se radi na sustavnijoj digitalizaciji jugoslavenskog izdavačkog i časopisnog naslijeđa. U nas dakako postoji produkcija kulturalnih studija, a bilo je pokušaja obnove lijeve teorije i 90-ih, primjerice u Arkzinu. Ali Marx tu nije bio centralno ime. A na ekonomskim fakultetima ga nema ni u tragovima, tamo nema više čak ni Keynesa.
Da usporedimo lokalno s globalnim, od studentske blokade u Hrvatskoj i zadnje krize kapitalističkog ciklusa u svijetu, riječ socijalizam je vraćena u opticaj. No, gdje je on u nas uveden u prakse? Klasično, ljevica ima svoje stranke, bliska je nekim sindikatima, a priča o nevladinim organizacijama (NGO) posebno je zapletena.
O NGO-ima možemo govoriti na razne načine. Najbanalnije, one su ljevici jednostavno organizacijski dostupnije. Lakše je osnovati NGO nego stranku, a sindikati se često pokazuju zatvorenima i nepovjerljivima spram teorijske lijeve artikulacije. Nema organizacijske forme bez vlastitih klopki i opasnosti.
Fundamentalnije pitanje, što kao politika proizlazi iz kritike političke ekonomije nužno vodi u historijsku periodizaciju. Od vremena pojave socijaldemokracije do Prvog svjetskog rata, vremena III. internacionale, pa do onog od 1968. g. nadalje. Samom činjenicom apsolviranja recepcije Kapitala ne proizlaze po automatizmu jednoznačni oblici prakse. Praksa se mora orijentirati prema konkretnim mogućnostima intervencije. Pokušati politiku deducirati direktno iz centralnih kategorija Kapitala neće odvesti daleko, posebno u situaciji kada se nadilaženje kapitalističkih odnosa nije dohvatljiv cilj. Oprečna opasnost leži u tendenciji da se politički ograničimo na ono što izgleda dohvatljivo, i u to ime u zagrade stavi fundamentalna pitanja. To može voditi tome da se ljevica svodi na korektiv drugih aktera u već zadanom polju. I jedno i drugo očito ima svoje limite i opasnosti.
Jedan intervju, koji ste vodili s povjesničarom Nikolom Vukobratovićem, naslovili ste ‘Ljevica čiji je horizont jednako ograničen kao i onaj njezinih neprijatelja već je poražena’. Danas je pažnja lijevih medija fokusirana na ‘desni populizam’, nove fašizme, migracije. Kako onda u vatrogasnoj situaciji ne igrati samo na terenu neprijatelja? S jedne strane neki predlažu odgovor u formi ‘Lijevog populizma‘, najšireg političkog okupljanja svih koji nisu krajnji desničari, spašavanje liberalne demokracije. Drugi pak, makar i sektaški, traže idejnu čistoću, ma što to značilo. Kako onda doprijeti do potlačenih, poniženih i ugnjetenih, čija svijest je često zapuštena?
Fašizam i nova desnica bili su velika trauma i za historijsku ljevicu. Ako se te fenomene shvati kao čiste ideologije – vlast najreakcionarnijih dijelova financijskog kapitala – kako je govorio Georgi Dimitrov, onda ne možemo objasniti njihovu široku mobilizacijsku moć. Jedan pokušaj bio je da se to pripiše srednjim klasama kao nosiocima, što do određene mjere sigurno vrijedi za historijski fašizam. No vrijeme prije i oko Drugog svjetskog rata bilo je i vrijeme velike organiziranosti radničke klase u stranačkom smislu, jakih socijaldemokrata i komunista. Danas nemamo tu situaciju, već je ona prije obrnuta. Dylan Riley čak tvrdi da je radnička klasa danas sve više nacionalno, pa i nacionalistički orijentirana, dok su srednje klase sve više kozmopolitske i internacionalistički organizirane. Zadatak marksističke ljevice nije da nad time zdvaja, već da to pokuša objasniti kroz vlastite kategorije. Inače će se uvijek pokazati neadekvatnom. Konkretnije, treba razumjeti kako je moguće da se radnički klasni interes artikulira uz desne projekte. Pouka nove desnice je da ljevica nema monopol na socijalno pitanje, barem ne u smislu retoričke artikulacije. Kada ljevica ne uspijeva dati uvjerljive odgovore na društvene procese poput prekarizacije, neizvjesnosti svakodnevne materijalne reprodukcije velikog broja stanovništva, nego nudi samo apstraktni maksimalizam, time potencijalno otvara prostor desnici. Okrene li se pak samo ‘prakticizmu’, postavlja se pitanje što je još čini distinktivnom kao ljevicu. Lako je crtati šablonske recepture, ali kada govorimo o praksi, odgovor na to što bi bio socijalistički i komunistički pokret još uvijek glasi: onaj koji mijenja realne odnose. Marksistička teorija opisuje strukturne limite onoga što je unutar kapitalizma moguće, ali to ne može biti njezin krajnji domet.
Kada konstatiramo da populistička desnica mobilizira donje klase, govorimo kako one ne vide svoj stvarni interes. Ali on se može promatrati dugoročno i kratkoročno. Jedna od parola ‘žutih prsluka’ u Francuskoj je da bogati brinu o kraju svijeta izazvanom klimatskim promjenama, a pauperizirani radnici o kraju mjeseca. To ne znači da ljevica treba odustati od ljudi i kada se u nekim elementima priklanjaju desnim opcijama?
Jedna od konstitutivnih značajki kapitalizma je da radnici preživljavaju prodajom svoje radne snage. Time je već upisana i logika unutarklasne konkurencije. Ona nije izvanjska, već proizlazi iz strukture samog načina kapitalističke proizvodnje. Da će se radnici automatski konstituirati kao antikapitalistički revolucionarni subjekt nije neminovno. Sam Marx u Kapitalu daje dovoljno snažnih argumenata protiv teze o neminovnosti, makar se čini da je na drugim mjestima afirmira.
Od Drugog rata imamo državu blagostanja, ali ona je vezana uz institucije nacionalne države. Socijalna prava, pa i ono da prodajemo vlastitu radnu snagu na tržištu rada, vezana su uz državljanstvo. Zato je Étienne Balibar s pravom naglasio da je država blagostanja uvijek bila nacionalna. Time nacionalizam prestaje biti samo ideologijom konstrukcije tobožnje harmonije nadklasnog interesa, već ima i svoju materijalnu strukturnu osnovu. Kao radnik ovisiš o pravima koja proizlaze iz državljanstva. Ako ljevica na to odgovara samo apstraktnim maksimalizmom, koji po svojim učincima može poprimiti i oblik moralne prozivke, diskurs nacionalističke desnice za dio radnika može izgledati kao adekvatniji ili barem ‘realističniji’ odgovor na njihov ‘klasni interes’, u smislu neposrednih potreba vlastite materijalne reprodukcije. Kao njemački radnik možeš inzistirati na tome da imaš prednost pred poljskim ili rumunjskim, pa postaješ prijemčiv za taj tip diskursa jer se čini da štiti tvoje interese. Ali sve to nije nužno. Lekcija za ljevicu je da mora davati plauzibilne odgovore i na razini svakodnevne reprodukcije materijalnih potreba, ako uopće želi komunicirati sa situacijom tih ljudi.
Treba li ljevica danas braniti liberalnu demokraciju?
Povjerujemo li liberalnim narativima, onda su opće glasačko pravo, demokracija, pa čak i država blagostanja direktne konzekvence liberalizma. Ali mi znamo da to historijski ne stoji. Veći dio onoga što se smatra tekovinama liberalne demokracije rezultat su angažmana radničkog i socijalističkog pokreta i klasne borbe.
