Srđan Puhalo je doktor psihologije, bloger i istraživač javnog mnijenja iz Kalinovika, sa stalnom adresom u Banjaluci; ima 43 godine i, kaže, povišen kolesterol. Za ‘Novosti’ govori o aktualnoj političkoj situaciji u Bosni i Hercegovini, patriotizmu, etničkoj ugroženosti i medijima te objašnjava koliko mu je (ne)ugodno u ulozi ‘stranog plaćenika i domaćeg izdajnika’ u Republici Srpskoj.

Nedavno, 1. marta, Dan nezavisnosti Bosne i Hercegovine proslavljen je samo u polovici zemlje: jeste li vi slavili?

Oni su se radovali 1. martu u inat nama, kao što smo se mi 9. januara radovali u inat njima! Ne postoji praznik u BiH koji svi proslavljaju i mora se priznati da su takvi praznici nekako šugavi. Praznici jesu produkt određene politike, ali kod nas je sve toliko ispolitizovano da mi ne slavimo, nego se inatimo. Zbog toga imam problem da slavim bilo koji praznik još od propasti SFRJ. Druga stvar, Bosna i Hercegovina nije nezavisna, ona čak nije ni srpska, ni hrvatska, ni bošnjačka – ona je zemlja kojom upravlja pedesetak ‘konstitutivnih’ porodica i nekoliko banaka i trgovinskih lanaca.

Čović vodi politiku zemlje

Je li zaista nemoguće da BiH nađe makar jedan datum koji bi se obilježavao i bio podjednako prihvatljiv svima?

Naravno da je moguće, ali ne postoji politička volja. Pronalaženje takvih datuma bi pokazalo da imamo nešto zajedničko, da se možemo dogovoriti i biti konstruktivni, što sadašnjoj političkoj eliti nikako ne odgovara. Pojavili su se prijedlozi da bismo najdepresivniji ponedjeljak, koji pada 18. januara svake godine, mogli svi proslavljati. A s obzirom na to šta nam rade, ni 1. april nije za podcjenjivanje.

Premda pitanja o slavljenju praznika zvuče banalno i naivno, kao i pitanja o tome tko za koju reprezentaciju navija, nemoguće ih je zaobići kao paradigmu bosanskohercegovačke političke realnosti. Sama činjenica da se oko toga ljudi uzbuđuju govori da im je taj je simbolički kapital još uvijek važniji od onoga od čega se stvarno živi. Kako to tumačite?

Kada ostaneš siromašan, kada sve izgubiš ili ti sve uzmu, jedino što ti ostaje je taj patriotizam koji ne možeš da jedeš, ali prilično dobro zavarava glad i muti razum. S druge strane, kod nas još nisu riješeni bazični problemi – šta je BiH, kakva treba da bude i kuda želi da ide. A to je odlična stvar za manipulisanje s etničkom ugroženošću, ukidanjem entiteta i referendumima za odcjepljenje. To su odlične stvari da se – uz pomoć medija, univerziteta i sličnog – skrene pažnja s egzistencijalnih problema koji nas svakodnevno muče. Naravno, tu su i krediti MMF-a i Svjetske banke, kojima se kupuje socijalni mir budžetskih korisnika.

Nije pogrešno zaključiti da su u BiH svi ugroženi, i individualno i kolektivno. Vidite li u tom smislu mogućnost promjene u skorijoj budućnosti i ako da, u kojem smjeru?

U BiH se prvenstveno vodi računa o kolektivnim pravima, dok su individualna prava potpuno nebitna, tj. u potpunosti podređena kolektivitetima. To etničko ne dozvoljava razvoj bilo kakvih drugih ideja ili ideologija. U RS-u riječ ‘građanin’ ima negativan kontekst (npr. unitarizam, izdajništvo i sl.) i svako iole pametan je izbjegava koristiti. Mislim da je za budućnost BiH najvažnije kako će riješiti položaj Hrvata u Federaciji i da od toga sve zavisi. Naći model u kojem će Hrvati biti zadovoljni preduslov je za dalji razvoj BiH: dok se to ne desi, nema relaksacije političkih prilika. Zadovoljni Hrvati znače i mogućnost racionalnog pristupa u razgovorima o budućnosti. Svi misle da je problem Milorad Dodik, a zapravo Dragan Čović vodi politiku zemlje.

Za budućnost BiH je najvažnije kako će riješiti položaj Hrvata u Federaciji, od toga sve zavisi. Naći model u kojem će Hrvati biti zadovoljni preduslov je za dalji razvoj BiH: dok se to ne desi, nema relaksacije političkih prilika

Dodik dakle nije problem?

Dodik jeste problem, ali njegova priča o referendumu, odcjepljenju, unitarizaciji i sličnom pije vodu jer se Srbi u RS-u plaše da ne dožive sudbinu Hrvata u BiH. S druge strane, on ima podršku Čovića i HDZ-a za takvu politiku i to ga čini opasnijim nego šta jeste. Naravno, čitava ova priča je namijenjena politici unutar RS-a, dok je na nivou BiH ona ponešto drugačija, pogotovo ako pogledamo za šta se dižu ruke u Parlamentu BiH i šta su potpisivali SNSD-ovi ministri.

Na što konkretno mislite?

Pa na donošenje budžeta za pojedine institucije čiji se rad danas kritikuje – Sud i Tužilaštvo BiH.

Kako Dodiku polazi za rukom raditi jedno, a cijelu javnost Republike Srpske uvjeriti u suprotno?

Zato šta ima RTRS i još neke medije pod kontrolom, zato šta je malo mislećih ljudi koji ga smiju javno kritikovati. Zato šta je još uvijek najglasniji i zato šta je RS Srbima važnija od svega. Zato šta se kreira atmosfera permanentne ugroženosti izvana (strani centri moći) i iznutra (plaćenici, izdajnici, janjičari i sl.), koja sluđuje građane. Zato šta ima bezidejnu i mlaku opoziciju. Zato šta budžetski ćute jer još uvijek primaju plate, iako je para sve manje. Zato šta nezadovoljni radije odlaze nego šta ostaju da se bore za RS.

Socijalni mir zavisi od MMF-a

I vi ste jedan od tih ‘stranih plaćenika i domaćih izdajnika’: kako se osjećate u toj poziciji?

Još uvijek ne zavisim od tih koji me tako etiketiraju, pa se i ne sekiram mnogo. Takvu etiketu danas nosi i opozicija u RS-u i nevladin sektor, pa ona polako gubi svoj smisao, kao i riječi poput ‘referenduma’, ‘stresa’ i ‘tranzicije’, koje jednostavno ništa ne znače. Naravno, uvijek postoji mogućnost da se neki pojedinac odluči obračunati s tim izrodima i toga me strah – od vlasti nije, od partije nije, ali slobodni strijelci znaju biti veoma opasni u haustorima i kad padne mrak. Ja nisam na poziciji da mogu nešto izdati. Izuzev sebe.

Hoće li ikada biti rasvijetljeno ubojstvo Milana Vukelića, koji je u Banjaluci ubijen nakon što je javno progovorio o kriminalu u Zavodu za izgradnju grada?

Ne znam, to je u domenu rekla-kazala, a to je meni prilično strano.

Hoćemo zapravo pitati je li čeprkanje po kriminalu političkog establišmenta svrsishodnije, tj. ono što istinski boli taj isti establišment?

Naravno, postoje teme koje su opasne po život u RS-u, a to su tenderi i novac. Sve vlast može da toleriše, osim ovih tema. Kad otvorite ta pitanja, počinju stizati prijetnje i razna, više ili manje suptilna upozorenja.

Prošloga se mjeseca nevjerovatno mnogo govorilo i pisalo o pritvaranju lidera SBB-a Fahrudina Radončića, koji je u međuvremenu pušten iz pritvora, pa je izišao iz žiže javnosti čak i nakon što je vraćen u pritvor: mislite li da će doći do hapšenja istaknutih političkih lidera u oba entiteta i hoće li napokon netko biti i osuđen?

To prvenstveno zavisi od međunarodne zajednice, nikako od domaćih političkih elita, tužilaca i sudija. Ako međunarodna zajednica odluči da se obračuna s korupcijom i kriminalom, od toga može biti nešto. Budemo li se oslanjali na domaće snage, plašim se da ćemo na kraju imati spektakularno puštanje Radončića na slobodu. Od prvog su dana domaći političari imali razumijevanje za Radončića, a kako je vrijeme prolazilo, bili su sve glasniji u promovisanju njegove nevinosti. Ipak, SBB je dio vlasti i kao takav ima ucjenjivački kapital koji ne smijemo zanemariti. Hapšenje Dodika bio bi još veći problem i mislim da je mnogo vjerovatnije da njegovo demontiranje ide preko hapšenja njegovih saradnika iz SNSD-a.

Dodik je već u nekoliko navrata izrekao (in)direktne prijetnje da bi njegovo eventualno hapšenje izazvalo ozbiljne tenzije, ako ne i nasilje. Ima li on kapaciteta da te prijetnje sprovede u djelo, s obzirom na to da je jednom već bila donesena odluka o prekidu suradnje s Tužiteljstvom, Sudom BiH i SIPA-om?

Prvo, Dodik je rekao da je spreman u Banjaluci dati izjavu kome god treba, tako da nisam siguran da se radi o prekidu saradnje. Drugo, mislim da je previše rizično da se on hapsi u RS-u, jer niko ne zna i nije siguran u kom pravcu to može otići. Ono šta je nepoznanica svakako je odanost njegovih najbližih saradnika, tj. koliko bi oni bili spremni da se žrtvuju za njega. Ja mislim da nisu spremni, ali nemam valjane argumente za to. Ovo je igra živaca između njega i SIPA-e, ali za Dodika je najopasnija situacija nedostatak novca za plate budžetskim korisnicima, čiju lojalnost upravo time kupuje. Od MMF-a zavisi socijalni mir i ekonomska situacija u BiH, pa i u RS-u.

Nemam razumijevanja za kukavičluk novinara

U posljednje se vrijeme dosta bavite bosanskohercegovačkim medijima, u kojima je doista žalosna situacija, posebice u javnim servisima. Nedavno ste na portalu analiziraj.ba pisali o tzv. bambi-novinarstvu: kolika je odgovornost samih novinara za takvo stanje?

Novinarstvo je specifično zanimanje koje podrazumijeva da imate mnogo problema, da vas ne vole, izbjegavaju ili vam prijete. To i jeste dobro novinarstvo; ako želiš da budeš dobar novinar, moraš biti spreman na sve to. S druge strane, novinari su prepušteni sami sebi i potpuno su nezaštićeni, i zakonski i egzistencijalno. Dobar dio njih se pretvorio u megafone vlasti i to se više ne krije, nego služe tome da što više razglase ono šta političari kažu. Imam razumijevanja za njihov položaj, ali nemam za njihov kukavičluk, poltronstvo, poslušnost i patriotizam. Ako ne mogu da rade svoj posao kako treba, iz objektivnih ili subjektivnih razloga, neka ga napuste. Ili neka se bore za sebe i svoju profesiju.