Početkom marta Vlada Republike Srpske utvrdila je Nacrt zakona o socijalnoj karti. U Vladi tvrde da će pomenuti alat podstaći bolje planiranje, ravnomjerniju raspodjelu i usmjeravanje sredstava onima kojima je najpotrebnije.

Socijalna karta treba da omogući ekonomičnije i efikasnije utvrđivanje socijalno–ekonomskog statusa pojedinca i sa njim povezanih lica radi odlučivanja o pravu i usluzi, navodi se u saopštenju. „Nacrtom zakona bit će definisana automatizacija postupaka i procesa vezanih za odlučivanje o pravima, kao i autorizacija pristupa podacima u socijalnoj karti. Dalje, bit će omogućeno kreiranje socijalnih politika na osnovu podataka o pojedincu i sa njim povezanim licima. Potom će biti omogućena prevencija siromaštva i otklanjanje posljedica socijalne isključenosti“, navodi se u saopštenju vlade.

Milica Pralica iz Udruženja građana „Oštra Nula“ i Ljubo Lepir iz Centra za socijalne politike Fakulteta političkih nauka u Banjaluci upozoravaju da socijalna karta neće imati smisla ne bude li je pratila reforma sistema socijalne zaštite. Povećanje mogućnosti socijalne zaštite posebnim kategorijama stanovništva nužniji su od navodnog smanjenja zloupotrebe sistema socijalne zaštite, upozoravaju Pralica i Lepir. Poseban korak na koji vlada mora biti spremna je definisanje socijalnog minimuma u kome se neće voditi računa samo o osnovnim prihodima i osnovnim rashodima, nego o garantu društvenog blagostanja, upozoravaju sagovornica i sagovornik Novosti.

Institucije Republike Srpske nominalno prepoznaju socijalnu pravdu kao važan element društvene stabilnosti. U praksi se socijalna pravda sprovodi kroz socijalne politike koje su često selektivne, neodržive i usmjerene na kratkoročne mjere umjesto na sistemske reforme, ističe Pralica. Ona tvrdi da socijalna pravda podrazumijeva jednak pristup resursima, fer raspodjelu bogatstva i zaštitu marginalizovanih grupa, što trenutne politike ne omogućavaju, budući da služe kao instrument političke lojalnosti a ne kao stvarna podrška najugroženijima.

- Primjer za to su ad hoc povećanja penzija i socijalnih davanja pred izbore, dok se dugoročna rješenja poput reforme radnih prava, poboljšanja zdravstvenog sistema i borbe protiv siromaštva zapostavljaju. Takođe, u društvu u kojem klijentelizam i korupcija igraju veliku ulogu, socijalna pravda nije prioritet jer bi njeno stvarno sprovođenje narušilo postojeće odnose moći – kaže Pralica.

Socijalna država u BiH čista je iluzija, što pokazuje činjenica da je socijalna pravda i dalje u fazi fragmentacije i birokratizacije sistema socijalne zaštite

Situacija sa socijalnom (ne)pravdom u RS može se opisati kao duboko problematična, jer su ekonomske nejednakosti sve izraženije, a pristup osnovnim socijalnim pravima sve ograničeniji, opominje naša sagovornica.

- Građani sve teže dolaze do zdravstvene zaštite, obrazovanja, pristojnih plata i socijalne sigurnosti. Radnička prava su potisnuta, sindikati su oslabljeni (žuti sindikati), a većina ljudi živi u nesigurnosti, prepuštena milosti i nemilosti političkih odluka ili odluče migrirati u neke razvijene države u kojima će kao građani drugog reda imati više prava nego u vlastitoj državi. Postojeće socijalne politike ne rješavaju uzroke siromaštva, već služe kao povremene intervencije koje omogućavaju održavanje političke stabilnosti, ali ne i društvene pravde. Veliki problem je i to što se glas građana često ignoriše, dok se socijalna davanja koriste kao političko sredstvo za kontrolu stanovništva, tj. služe kao kupovina socijalnog mira – kaže Pralica.

Ona tvrdi da socijalna karta može imati smisla ako zaista omogući pristupačniji život građanima koji su u teškoj situaciji. Upozorava da u trenutnim okolnostima postoji rizik da socijalna karta ostane samo alat bez suštinskog efekta.

„Oštra Nula“ je još prije više od 10 godina organizovala uličnu akciju u kojoj je ukazala na mjere socijalne podrške koje nisu bile fer prema svima, podsjeća naša sagovornica.

- Socijalne mjere moraju biti ostvarene na način koji bi uključivao konkretne beneficije za nezaposlene, radnike s niskim prihodima ili druge ranjive grupe. To mogu biti beneficije poput jeftinijeg javnog prevoza, subvencionisane komunalne usluge i pristup osnovnim resursima, kao i druge naknade i usluge socijalne zaštite. No, ako strategija socijalne zaštite ostane samo papir bez jasnih kriterija i stvarne pomoći onima kojima je najpotrebnija, onda možemo reći da je sve to bila samo prazna priča kojom se pokušava stvoriti privid brige za građane, dok realne ekonomske nepravde ostaju netaknute – kaže Pralica.

Ne bude li socijalna karta prva faza dizajna i razvoja legislative o socijalnoj zaštiti, višemilionska investicija postat će bačen novac

„Oštra Nula“ u svom angažmanu ističe probleme nekoordinisanih programa socijalne zaštite u Bosni i Hercegovini, nemogućnosti ostvarivanja mjera socijalne zaštite u različitim kantonima i entitetima. Upozoravaju da je socijalna država u Bosni i Hercegovini čista iluzija, što pokazuje činjenica da je socijalna pravda i dalje u fazi fragmentacije i birokratizacije sistema socijalne zaštite. Ističu da pored lošeg životnog standarda to utiče na osnovno ljudsko dostojanstvo.

Koncept kreiranja socijalnog minimuma sveo se zasad tek na tehničku pripremu baze podataka o naknadama i uslugama, ocjenjuje Lepir.

- Prikupljanje podataka koje se navodno treba realizovati po ugledu na Srbiju neće ništa posebno značiti u kontekstu stvaranja nekih novih osnova za ostvarivanje prava ili za proširenje socijalnih prava. Zaboravlja se ključni korak koji je trebalo u prošlosti definisati, a to je pitanje čemu treba da služi socijalna karta. Da li služi isključivo za praćenje socijalnih naknada kao administrativni mehanizam ili služi kao pomoćno sredstvo za definisanje boljih socijalnih politika. To je ključna dilema koja nije riješena – kaže Lepir.

Naš sagovrnik posmatra izradu socijalne karte isključivo kao uspostavljanje tehničkog sredstva za monitoring novčanih davanja koja već postoje.

- Lepeza drugih intervencija, odnosno socijalnih usluga koje država pruža građanima, ostaje van toga. Da li će taj monitoring doveti do toga što bi trebalo, kao i svaki administrativni mehanizam, do boljeg odgovora na potrebe građana? To je nešto što nam ovaj zakon ne daje i pritom ne odgovara na strateška pitanja o socijalnoj politici koju vodimo. Ključni segment koji je zasad izostao je definisanje praga socijalne sigurnosti od strane vlade. To su odgovori na pitanja šta se može garantirati ljudima koji su ispod socijalnog praga, kako će tu razliku država na neki način pokriti, koje su to naknade i usluge koje moraju biti dostupne – kaže Lepir.

On ističe da je neophodno prvo dati odgovor na ključna pitanja: šta vlast želi sa socijalnom kartom, napominjući da sam mehanizam nije dovoljan da se unaprijedi sistem socijale sigurnosti, već je potreban politički stav i politička odluka. Tvrdi da je zakon o socijalnoj zaštiti trebao biti reformisan još 2018. godine, ali vlast je od toga odustala.

- Ovaj sistem socijalne zaštite kako je sad ispostavljen sa organizacijom, strukturom, zakonskom regulativom nije adekvatan ovom vremenu. Možda je bio prije 10-15 godina, ali sad već ne može odgovoriti na socijalne situacije u kojima se ljudi nalaze. No, mijenjanje zakona prije temeljne pripreme neće donijeti ništa što je nužno. Treba usvojiti strateški dokument reforme sistema socijalne zaštite. Ono što sad postoji je strategija socijalne zaštite koja ne daje perspektivu razvoja, nego očuvanje postojećeg sistema da ne propadne još više – zaključuje Lepir.

Ne bude li socijalna karta prva faza dizajna i razvoja legislative o socijalnoj zaštiti, višemilionska investicija postat će bačen novac. Tromost, neažurnost, nepostupanje definisanih aktera ključnih za osiguravanje društvenog standarda i socijalne zaštite svrstava donosioce odluka u rušioce koncepta društva blagostanja, socijalne pravde i mira.