Je li to prednosti ili mana – tko bi ga znao?! – ali moja spisateljska oholost gotovo o svemu o čemu piše gostujući na tuđem terenu, pokušava tražiti, i uglavnom nađe, kakvu poveznicu sa Splitom, Dalmacijom ili makar mojim otokom Bračem. Tako je, dakako, bilo i ovaj put, kad su me balkanske putešestvije odvele do Beograda i zadržale u njemu. Grad je to koji svojom veličinom i historijskom važnošću predstavlja veliku meku za nebrojene Hrvate, naročito one umjetničkoga postanja, pa su beogradski univerziteti i akademije bili mrjestilišta gdjeno su se školovali i profilirali brojni ovdašnji artisti sviju fela. Neki su i ostali tamo, oženjeni ili udane, svejedno, neki su se oblikovali i vratili, a neki su održavali kontakte sve vrijeme kad je to god bilo moguće i kad su se za to ostvarivali uslovi. Uvjeti, ispričavam se…
U zadnje vrijeme posredstvom nekolikih prilikâ skakutao sam do Beograda – o čemu je tragova ostalo i baš ovdje, na stranicama Novosti – a ovaj put upravo sam želio nekako podcrtati konekciju koja, mimo svih onih što ih iznebuha mnogi od nas mogu nabrojati ovoga časa, nekom neobičnom omčom ili kakvim slabo znanim ili pak nepoznatim užetom vezuje ovdašnji Jadran i ondašnji Dunav. Beograd je grad teatara, ja sam čovjek kazališta, pa bi bilo logično posvetiti se i uzajamnim suradnjama beogradskih i splitskih teatara. Detaljniji hodogram ostavljam za jednu specijalističkiju priliku, kad će biti mjesta za predočiti čitateljstvu brojna i značajna splitska gostovanja beogradskih dramskih ansambala Narodnog pozorišta, Jugoslavenskog dramskog pozorišta, Ateljea 212 i inih (zajedno s glumačkim nestorima u rasponu od Mire Stupice i Nikole Simića do Zorana Radmilovića i Jelisavete Seke Sablić), dok se ovdje želim prisjetiti suradnje između HNK-a Split i Pozorišta na Terazijama.
Ljupko i ubavo, mjuziklu i opereti okrenuto Pozorište na Terazijama bilo je prirodni saveznik između Dalmacije i Beograda, odnosno Jadrana i Dunava. Dobro, i Save… Među najpopularnijim i najboljim operetama u cijeloj bivšoj Jugoslaviji bili su aduti Splićanina Ive Tijardovića: svevremenske scenske uspješnice "Mala Floramye" i "Spli'ski akvarel". Evo, i taman ravno je 70. obljetnica od prvog postavljanja "Male Floramye" u Pozorištu na Terazijama, koja je premijerno bila izvedena 1954. godine – kad je u Splitu pokrenut festival Splitske ljetne priredbe alias Splitsko ljeto – a onda su je još dvaput obnavljali u pravilnim dekadskim razmacima: ljeta Gospodnjega 1964. i, okruglo, prije pola vijeka – 1974. godine. Druga slavna Tijardovićeva opereta, "Spli'ski akvarel", pak, uprizorena je na Terazijama dvaput: anno Domini 1962. i 1978.
Ako je Ivo Tijardović kao autor bio nekako najveći reprezent dalmatinske umjetnosti u ondašnjoj metropoli, a onda je kao umjetnik, kao jedincata persona taj status na vlastitim plećima svakako nosio baletni umjetnik Miljenko Mili Štambuk. U baletnom svijetu on je bio na oba razboja realiziran: i kao plesač, vrhunski plesač u rangu najvećih naših baletana poput Oskara Harmoša ili Dinka Bogdanića, ali i kao koreograf koji je postavio desetke naslova na raznim pozornicama. Samo u Pozorištu na Terazijama inscenirao ih je ukupno 16; međutim, i njegova karijera, kao i tragična do danas nerazriješena smrt, zavrjeđuju jedno zasebno portretiranje kakvo se pristoji najvećim artistima među nama. Neka ipak na ovom mjestu bude spomenuto kako je baš Mili Štambuk, inače moj Selčanin s Brača, na Terazijama debitirao još 1969. godine, postavljajući komad "Poljubi me Kato", te da je kasnije radio na predstavi "Majstor s mora" (1971.) posvećenoj splitskoj ikoni, nogometnom klubu Hajduk, zatim Držićevom "Dundu Maroju" (1973.) i kao zadnju, godinu prije preminuća, uprizorio je predstavu "Neki to vole vruće" (1990.). I upravo je Štambuk bio angažiran na onoj produkciji Tijardovićevog "Spli'skog akvarela" iz 1978. godine…
U konkretnoj prilici mojega dolaska u ovo beogradsko kazalište susrele su se dvije fine obljetnice: prva je "platinasti" jubilej samoga Pozorišta na Terazijama (utemeljeno je 1949. godine), a druga je predstava "Mamma Mia!", autorskog dvojca Bennyja Anderssona i Björna Ulvaeusa, odnosno hitmejkera i osnivača legendarne švedske grupe ABBA, koja ljetos obujmljuje 50. obljetnicu otkako su na Eurosongu 1974. godine pobijedili s veličanstvenom pjesmom "Waterloo", jednom od najslavnijih pop-pjesama svih vremena.
Zapravo je nevjerojatno i začuđujuće kako je spomenuti, planetarnom slavom okrunjeni sastav aktivno djelovao svega desetak godina! Od 1972. do 1982. godine. Ali, u tom razdoblju nastala je zadivljujuća kajdanka s naslovima koje i dandanas rado slušaju sve generacije: od prabake i djeda, preko oca i majke do unuka i praunuke. Popularna grupa i još poznatije njihove pjesme uvukle su se u intimne pore slušateljima na svim kontinentima, pa ne treba čuditi što raspad benda i prestanak zajedničkog nastupanja jednakom živošću traje sve ovo vrijeme u memoriji publike diljem Globusa. Logičan slijed zbivanja rezultirao je refleksom koji je doveo do sinteze najpopularnijih melodija, koje su najposlije zaokružene u jedinstveni mjuzikl. Taj se projekt izvodi po cijelom svijetu pod naslovom "Mamma Mia!", a snimljen je istoimeni film, i to baš na otoku Visu, s holivudskim ikonama u glavnim ulogama: Pierceom Brosnanom i Meryl Streep (2008.).
Miljenko Mili Štambuk u baletnom je svijetu bio realiziran na oba razboja: i kao plesač u rangu najvećih naših baletana, ali i kao koreograf koji je postavio desetke naslova na raznim pozornicama. Samo u Pozorištu na Terazijama inscenirao ih je ukupno 16
Beogradska produkcija u Pozorištu na Terazijama premijerno je postavljena još 27. ožujka 2015. godine, i otada ne opada interes kod publike. Muzičke aranžmane za ovu srpsku verziju priredio je Milan Nedeljković, koji se na dirigentskom pultu izmjenjuje s kolegicom Vesnom Šouc. Režiju ove poletne predstave potpisuje Jug Radivojević, a iskričavoj živosti na pozornici umnogome je doprinijela koreografkinja Mojca Horvat. Aleksandar Denić osmislio je scenografiju koja u svakom segmentu pomaže scenskoj igri, dok kostimi Bojane Nikitović naglašavaju mladenačku poletnost koja izvire iz svake note i svakog takta ove prekrasne glazbe. Pjevački sastav u sebi okuplja golemi ansambl Pozorišta na Terazijama i svatko je od njih dostojno ušao u oživotvorenje autorskih zamisli na svim razinama.
Sabirući sve viđeno, čuveno i spoznajno, našim kazalištarcima s ovih prostora na preostaje ništa drugo doli pokušaj traženja zajedničke suradnje. Na to nas nukaju isti jezik, isti naslovi, isti ljudi i, najzad, ista emocija koja odvajkada pronalazi pravu kovinu za zaliti var, ili, koja stremi razvesti istu končanu ili vunenu nit za ispreplesti šav ili bod što će reprezentirati elemente naše zajedničke uljudbe.
Samo na taj način, tako što ćemo kulturi dati više zraka i omogućiti joj da se što više ustoboči i raskreči među nama u svim svojim pojavnostima, imat ćemo šansu stvoriti uvjete da se oko nas i na našim prostorima razvije barjak zajedništva i zavijori zastava istosti, koja će djeci našoj rastvarati pute i pokazivati staze u kom smjeru nam je svima skupa krenuti i gdjeno je azimut za probiti pravce i slijediti linije življenja na koje smo svi ovdje rođeni, ustvari, i osuđeni i usmjereni. Ma koliko bismo bili spremni uložiti napora da se to drugačijim prikaže, različitim etiketira ili tuđim odredi. Pa da tako, u nekoj naopakoj evoluciji, stvorimo sve uvjete za što bržu i utoliko učinkovitiju našu konačnu smrt... Smrt koja je mrtvija i od pepela, i od praha, te iz čijeg i amorfnog i beživotnog pijeska nema šansu proletjeti u novu radost ama ni ptica Feniks, taj pernati stvor koji kroz sve slojeve više kultura upravo svjedoči prkošenju smrti, ništeći je pred najvećim njezinim zagovarateljima i trabantima umiranja, kad se život ima svesti na lakokrilu lirsku litaniju, ili čak na vers iz rekvijema na nekom lijepom, a nejasnom jeziku. Misa za mrtve ne pomaže nama živima. Barem ne za naknadno prebivanje preminulih pred nama živima. Imali smo priliku dati im zraka dok su ga još mogli udahnuti. Nehaj i nemar odlučili su drugačije, pa se mi danas i ponašamo ovako šutljivo kao i nekoliko desetljeća unazad.
Miljenko Štambuk, da ga se iznovice prisjetimo, bio je preveliki umjetnik među našim kulturama, i hrvatskom i srpskom, eda bismo ga tek olako prepustili hladnim enciklopedijskim natuknicama ili studenim bibliografskim referencama golo prilagođenima za studentske seminarske radove ili diplomske izazove, za koje tko zna hoće li biti intimnog zanimanja ili nešto stručnijeg afiniteta. Ovaj moj pohod Pozorištu na Terazijama neka se doista prometne do u pohvalu velikom umjetniku Miliju Štambuku, koji je zaista markirao svojim artizanskim plajvazom obje kulture i više nego divno orisao i osjenčao njihova najljepša umjetnička bedra.
