Kad sklopimo knjigu, roman "Čovjek koji je pao na zemlju" dolazi nam kroz niz slika, jedne unutar druge. Prva slika je David Bowie, iz profila, s kratkom plavom kosom, kakav je bio na žuto-narančasto-crnoj naslovnici albuma "Low" iz 1977. godine. Druga je njegova astralna filmska uloga u znan-fan filmu Nicolasa Roega "Čovjek koji je pao na zemlju" (1976.), iz kojeg je preuzeta fotografija za naslovnicu ploče.
Treća je istoimeni američki roman iz 1963. (reprint 1999., s barem jednom uočljivom izmjenom) po kojem je film snimljen. A kao četvrta i posljednja slika pojavljuje se Walter Tevis, pisac romana i zasjenjeni lik sa siluetom lica. Ono najzanimljivije u romanu događa se upravo između prve i posljednje slike, blještavog Bowieja i zasjenjenog Tevisa. To su dva odraza između kojih se proteže alegorijski luk romana o izvanzemaljcu, svemirskom putniku koji dolazi na Zemlju spasiti čovječanstvo od njega samog.
Walter Tevis (1928. – 1984.) najpoznatiji je po ekranizacijama svojih romana, filmovima "Hazarder", "Čovjek koji je pao na zemlju" i "Boja novca", kao i seriji "Damin gambit". Nije to za pisca uvijek najsretnije rješenje. Konkretno, nakon što je uzeo autorski honorar za produkciju "Hazardera", Tevis se u Meksiku osam mjeseci nije trijeznio. Ali s "Čovjekom koji je pao na zemlju" dobro se poklopilo.
Alegorija o drugom dolasku Krista dobila je s Bowiejem svoju ikoničku dimenziju. Nitko drugi nije mogao tako utjeloviti lik blijedog posjetitelja prozirne kože i dječje težine kao hermafroditska zvijezda glam rocka, tada već u svojoj elektroničkoj fazi. No ako je Bowie vidljivo lice romana, Tevis je njegovo nevidljivo lice. Iza alegorije o Kristu krije se alegorija o alkoholizmu. Iza Kristove paruzije krije se onaj koji je pao na zemlju, bukvalno licem u blato.
Tevis nije skrivao autobiografsku pozadinu romana. Njegovo iskustvo alkoholizma bilo je iskustvo pijanog Marsovca, najusamljenijeg čovjeka na svijetu: "Bio je bolestan... bolestan od brige, strepnje pred problemima, te nasmrt bolestan od neopisivog tereta vlastite težine... Ovaj svijet, koliko ga god on proučavao, koliko god uvježbavao svoju ulogu u njemu, bio mu je upravo nevjerojatno tuđ – taj osjećaj, sad kad je imao osjećaje – taj osjećaj bio je posvema neizdrživ.
Legao je u travu i predao se strahovitoj slabosti." Pijanica iz dalekog svemira pomislit će da bi sve bilo jednostavnije da je porijeklom iz Massachusettsa ili Litve (premda, eto "i Krist je pio vino, a sišao je s nebesa"). No kad stane pred ogledalo i zapita se "tko si ti?", "gdje ti je dom?", postavlja si pitanje koje samom sebi može postaviti i alkoholičar iz Massachusettsa ili Litve.
Bowiejev Krist, "onaj koji će ostati neprimijećen", bit će razapet u vladinim medicinskim istraživanjima i oslijepljen rendgenskom snimkom očiju. Tevisov izvanzemaljac (može i s navodnicima) bit će razapet na križu džina s tonikom. Bowie i Tevis, dva lica, jedan lik, izvanzemaljski Krist i izvanzemaljski alkos. Ima u "Čovjeku koji je pao na zemlju" shematizma i brzopoteznosti tipične za žanrovsku literaturu. Ali ovo je velika literatura po nekoliko dimenzija: autobiografskoj, alegorijskoj, također i prostornoj, koja se kreće od samog ruba Sunčevog sustava pa sve do dna čaše.
