David Bowie: Brilliant Adventure (1992–2001) (Parlaphone, 2021.)
Peti i pretposljednji u nizu iscrpnih box setova koji kronološki pokrivaju diskografiju Davida Bowieja obuhvaća razdoblje između 1992. i 2001. Osamdesete su mu donijele golem komercijalni uspjeh, ali su ga kreativno iscrpile, pa je kraj desetljeća i početak devedesetih dočekao kao frontman relativno ogoljelog hard rock kvarteta Tin Machine, čija su izdanja iz nekog razloga preskočena u ovoj seriji reizdanja. "Brilliant Adventure" otvara se s "Black Tie, White Noise" iz 1993., na kojem Bowie još jednom surađuje s Nileom Rodgersom, no rezultat je daleko od blockbusterskog "Let’s Dance". Devedesete su Bowieja prvi put u karijeri stavile u položaj da mora pratiti, a ne slijediti trendove, i to je kroz gotovo cijelo trajanje ovog box seta itekako vidljivo. No, isto tako na albumima "Outside" iz 1995. i "Earthling" iz 1997. te na zanemarenom soundtracku za "The Buddha of Suburbia" iz 1993., Bowie pokazuje da eksperimentalni impuls "berlinske faze" nije nestao, nego je osvježen tada aktualnim raznorodnim elektronskim utjecajima na koje su, u ironičnoj cikličkoj prirodi povijesti, itekako utjecale njegove suradnje s Brianom Enom i Tonyjem Viscontijem s kraja sedamdesetih. Slušajući ta ostvarenja danas, puno se lakše odmaknuti od analize trendova i uočiti univerzalne autorske preokupacije i motive unatoč promjenama zvuka. Najzanimljivije je tu možda koliko ambiciozni i izuzetno podcijenjeni "Outside" stilom i atmosferom podsjeća na njegov s razlogom slavljeni oproštajni "Blackstar".
Can: Live in Stuttgart 1975 / Live in Brighton 1975 (Mute, 2021.)
Nova serija koncertnih albuma otkriva novu dimenziju legendarnih kraut rockera. Can su svoje žive nastupe temeljili na improvizaciji, no za razliku od primjerice Greateful Dead, nisu imali odanu bazu fanova i bootlegera iz čijih bi snimki izrastao kult. Ipak, nekoliko desetljeća od raspada i par godina od smrti basista Holgera Czukaya i bubnjara Jakija Liebezeita, pojavile su se ove snimke koje je odani fan snimio sredinom sedamdesetih. Oba koncerta su održana 1975., u razdoblju kad bend napušta vokalist Damo Suzuki s kojim su snimili najhvaljenije albume poput "Tago Mago", "Ege Bamyasi" ili "Future Days", no fascinira način na koji Czukay, Liebezeit te gitarist Michael Karoli i klavijaturist Irmin Schmidt gotovo pa telepatski komuniciraju remiksirajući uživo komadiće studijskog kataloga u nepredvidljive nove cjeline. Tijekom godina puno je toga napisano o unikatnom Liebezeitovom osjećaju za ritam. On i Czukay su definitivno kičma ovih nastupa, no valja istaknuti i nevjerojatnu fluidnost Karolijevog sviranja čiji pristup naizmjence prelazi iz kristalno čistih gitarskih linija, preko bluzerskih soliranja do teksturalnih, ambijentalnih pasaža. Slušanje ovih nastupa je na neki način svjedočenje odvijanju pedesetak godina glazbene povijesti jer je bez Cana nemoguće zamisliti bilo što od post punka do hip-hopa i raznih oblika elektronske glazbe.
Bruce Springsteen & The E Street Band: The Legendary 1979 No Nukes Concerts (Columbia, 2021.)
Slušanje posebno energičnog koncerta Brucea Springsteena & The E Street Banda oblik je tople nostalgije koji se može usporediti s blagdanskim gledanjem "Divnog života" rastegnutog kroz cijelu godinu. Springsteen u najboljim trenucima, a oni nerijetko dolaze u živim nastupima, ima sposobnost spajanja melodrame, mitologije, svakodnevice i rock 'n' roll povijesti u predivno opipljivu cjelinu kojoj je lako oprostiti i najpatetičnije aspekte romantiziranja života plavih ovratnika kakvo je potpuno nestalo, ako je ikad i postojalo. Ova snimka dobrotvornih koncerata iz 1979. nastala između dva remek-djela, "Darkness on the Edge of Town" iz 1978. i "The River" iz 1980., predstavlja Springsteena i njegov bend kao etablirane, ali mladenačkom energijom još uvijek naelektrizirane izvođače. Sve to odigralo se prije kanonizacije Springsteena kao neupitne rock ikone u osamdesetima. No od jedne od najranijih izvedbi "The River" do koncertnog standarda "Jugeland" s ikoničkim saksofonskim solom Clarencea Clemonsa, bend djeluje kao da je oduvijek imao svijet na dlanu. Ponekad je lijepo vjerovati u mitove, pogotovo kad su ispričani s takvim žarom.
