The Smile: A Light for Attracting Attention (XL)
Thom Yorke i Jonny Greenwood na svom prvom zajedničkom projektu izvan Radioheada preuzimaju ne samo jedinstvenu, često komornu atmosferu, nego i odliku da se pravo značenje i potpuna atmosfera nekog ostvarenja otkrivaju tek kroz opetovana slušanja. Debi benda, koji uz spomenutu dvojicu čini još i jazz bubnjar Tom Skinner dosad najpoznatiji po radu u Sons of Kemet, na prvo slušanje pati od pretjerane sličnosti s recentnijim materijalom matičnog im benda. No sa svakim sljedećim slušanjem otkrivaju se sitni detalji, ne samo instrumentalni nego i konceptualni koji izlaze iz okvira onoga na što smo od tog dvojca navikli. Radiohead su u svojim novijim radovima često koristili elemente jazza, ali nikad toliko kao ovdje. Dio toga se može prepisati Skinnerovoj prisutnosti, no važnija je činjenica da "A Light for Attracting Attention" posjeduje spontanost u kompoziciji atipičnu za minuli rad dvojca. The Smile stoga ne zvuče ni kao odmak ni kao doslovna kopija prijašnjeg opusa, nego kao neposredna demonstracija lakoće s kojom i nakon tridesetak godina stvaraju glazbu. Ovo je možda malo ostvarenje uzmemo li u obzir status albuma poput "The Bands", "OK Computer" ili "Kid A", ali pokazuje kontinuiranu snagu autorstva koje izlazi iz okvira općepoznatog metodičnog i često mučnog procesa.
Perfume Genius: Ugly Season (Matador)
Mike Hedras, odnosno Perfume Genius, već skoro deset godina izdaje jako dobre, ponekad komorne, a ponekad iznenađujuće energične art pop albume, ali uvijek duboko osobne albume. No nikada prije nije objavio ništa slično onome što se nalazi na "Ugly Season". Potaknut radom na plesnom komadu "The Sun Still Burns Here" Kate Wallich, Hedras je stvorio album koji formom podsjeća na Bowiejevu berlinsku trilogiju. Pritom se to ne odnosi primarno na obilnu upotrebu instrumentala, nego i na fuziju klasične kompozicije i pop forme koja nije iskorištena kao pokazatelj Hedrasove nesumnjive kompozitorske vještine, već prije svega kako bi dodatno naglasila dosadašnje autobiografske motive suptilnijim slojevima i značenjima. Posljednjih godina poptimistički smjer u glazbenom novinarstvu često sugerira kako glazba LGBTQIA+ glazbenika uglavnom funkcionira ili kroz radikalno, izravno ogoljivanje ili pak kroz žovijalno, eskapističko slavlje. Ovaj i sljedeći album u ovim preporukama pokazuju da su te forme možda medijski najzastupljenije i najatraktivnije, ali da nipošto nisu jedine. Uostalom, istaknuti pionirski queer glazbenici poput Arthura Russella ili Juliusa Estmana opirali su se lakoj i jednostavnoj karakterizaciji. Svesti nečije iskustvo na jednu ili nekoliko dominantnih karakteristika nije nužno zlonamjerno, ali često oduzima od širokog spektra emocija koje ovakva ostvarenja pružaju slušateljima.
Hercules and Love Affair: In Amber (Skint)
Producent i DJ Andy Butler svoj je projekt Hercules and Love Affair sredinom nultih koncipirao kao posvetu zlatnim danima housea i disca. Briljantni nastupni singl "Blind" je tu namjeru pretočio u jednu od najboljih plesnih pjesama tog desetljeća. Četrnaest godina kasnije Butler se na više od polovine pjesama svog petog albuma ponovno udružuje s Anohni, zaštitnim glasom te pjesme, no album je svjesni odmak od plesnog podija. Uvodna "Grace" zvuči kao najdepresivnija pjesma koju su Pet Shop Boys ikad napravili, no ostatak albuma još je mračniji. House i disco naziru se samo u povremenim dubokim baslinijama i loopovima bubnja, dok materijalom dominiraju prodorni zvukovi skupljeni iz žanrova kao što su postpunk, industrial ili neofolk. Takav zvukovni odabir uparen sa strastvenim vokalnim izvedbama Anohni, Elin Ey i samog Butlera, kao i namjerno pesimističnim tekstualnim preokupacijama, rezultirao je možda i najboljim albumom Hercules and Love Affair, ostvarenjem čiji apokaliptični ton savršeno pristaje uz vrijeme u kojem živimo.
