Fiona Apple: Fetch the Bolt Cutters (Epic, 2020.)
Teško se sjetiti kad je u novije vrijeme neki album dočekan tolikim ovacijama publike i kritike kao peti album Fione Apple. Premda je karijeru započela u devedesetima kao tinejdžerska kantautorska senzacija, Apple je tijekom vremena utonula u relativnu opskurnost, objavljujući tek povremeno. ‘Fetch the Bolt Cutters’ je njen prvi album nakon osam godina pauze, a prethodnom albumu je također prethodila slična pauza od sedam godina. Čudno je stoga da netko s tako rastegnutim rasporedom diskografskog djelovanja napravi album s ovako preciznim tajmingom. ‘Fetch the Bolt Cutters’ je, kao i svako autoričino ostvarenje, duboko osoban, ali je isto tako odmah okarakteriziran i kao definitivni album post #MeToo ere. Kombinacijom kućne, vrlo osobenjačke instrumentacije i tekstova koji bešavno spajaju društveni komentar, vlastita i tuđa iskustva, Apple je uspjela napraviti album koji je istodobno promišljen, bijesan, neobuzdan, duhovit i utješan. Možda će ga jedan dio publike i kritike ipak otpisati kao mizandrični izljev sredovječne usidjelice ili jednostavno ignorirati njegovu poruku, no ‘Fetch the Bolt Cutters’ je ostvarenje koje suvremenim feminističkim tendencijama daje artistički glas kakav i zaslužuju.
William Basinski: Hymns of Oblivion (Self-released, 2020.)
Ambijentalni kompozitor William Basinski ima vrlo specifičan odnos prema vremenu. Njegov magnum opus ‘Disintegration Loops’ sačinjavale su arhivske snimke abortiranih orkestralnih kompozicija koje su potom izložene polaganom raspadu nagriženih tape loopova. Cijeli projekt s vremenom je postao umjetnički simbol ‘post 9/11’ razdoblja. Basinski je u ovim teškim vremenima iskopao još jedan artefakt iz svoje glazbene prošlosti i izložio ga slušateljima više od trideset godina nakon nastanka. Poznavatelji autorovog apstraktnog ambijentalnog stila mogli bi biti nemalo iznenađeni ovim albumom. Naznake formativne glam rock i gothic faze bile su odavno prisutne te najočiglednije na sjajnom ‘A Shadow in Time’ iz 2017., no ovaj je album oslobođen standardnog zvučnog tretmana. Drugim riječima, Basinski se ovdje umjesto na simboličko raspadanje vremena odlučio na njegovo konzerviranje, makar ono značilo neskriveno plastičnu midiprodukciju iz osamdesetih, pompozno melodramatične progresije akorda i vokal izgubljen na pola puta između Davida Sylviana i Axla Rosea. Ne bih ovaj album preporučio nikome izvan kruga autorovih dosadašnjih fanova, no uvjeren sam da će njima biti iznimno zanimljiv, ponajprije zbog netipične izravnosti i ogoljelosti.
Waxahatchee: Saint Cloud (Merge, 2020.)
Katie Crutchfield je peti album Waxahatchee potpuno odmaknula od indie rock revivalizma kakav je odlikovao rana ostvarenja poput ‘Cerulean Salt’ iz 2013. Neskriveno citirajući Lucindu Williams i Gillian Welch kao primarne glazbene uzore na ovom albumu, Crutchfield je objeručke prigrlila svoje južnjačko nasljeđe i snimila osunčani, prostrani americana album koji pršti optimizmom, ali i ranjivošću. Crutchfield je u intervjuima otvoreno govorila da je ‘Saint Cloud’ nadahnut njenom odlukom da se riješi ovisnosti o alkoholu, a album vjerno dočarava tu atmosferu novog početka, posebice u najuspjelijim pjesmama poput naslovne ‘Arkadelphia’ ili ‘Ruby Falls’. Ono što na ovom vrlo dobrom albumu nedostaje jest određena opora, prizemljena kvaliteta koja je krasila najbolje radove Williams i Welch, ali i Mary Gauthier ili Stevea Earla. No možda je to kvaliteta koju će autorski izričaj Waxahatchee zadobiti s vremenom, ako nastavi u ovom za njih i više nego prirodnom smjeru.
Potražite novi broj tjednika Novosti od petka na kioscima. Informacije o pretplati pronađite ovdje.
