Postoje ljudi koji pored tuđih problema prolaze okrećući glavu, postoje i oni koji ih sažaljevaju ali ništa ne poduzimaju, a onda srećom postoje oni koji odluče nešto napraviti i konkretno pomoći. Junakinja naše priče, skupa s nekoliko prijateljica i prijatelja, od ove je treće sorte.
Njeno ime je Klaudija Mandić. Odrasla je u Rijeci, ali za ovu priču, ključni su bili ljetni praznici koje je provodila kod djeda i bake u Mandić Selu pored Veljuna. Tu je zavoljela Kordun i ljude koji su tada tamo živjeli. Tu se igrala s drugom djecom, preskakala potoke, jela voće i tu je bila voljena od svojih najbližih. Na sam početak raspada svijeta njenog djetinjstva 1991. godine, preselila se u Graz, gdje i danas živi. Radi u parfumeriji i živi životom mnogih naših radnika u stranim zemljama. Kordun joj je ostao u sjećanjima i srcu pa je danas kao odrasla žena, odlučila Kordunašicama i Kordunašima vratiti malo ljubavi koju je od njih dobivala kao dijete, ljubavi koja ju je formirala da postane osoba kakva je danas. Svojevrsni okidač, kako kaže, doživjela je prošle godine u siječnju.
- Početkom prvog mjeseca prošle godine sam na Fejsbuku vidjela objavu da se traži peć za jednog djeda. Onda sam potražila organizatore da vidim o čemu se radi. Kupila sam peć i otišla da je odnesem pa da vidim kako taj djed živi i u kakvim uslovima. Tada sam počela ulaziti ljudima u kuće i vidjela kako žive. To me dotuklo, iskreno. Ljudi žive u jako teškim uslovima, mnogi su bez hrane, a posebno je tužno da u 21. stoljeću još ima ljudi bez struje i vode – kaže naša sugovornica.
No Klaudiju Mandić nije zadovoljila prva peć koju je odnijela jednom usamljenom i promrzlom djedu, nego ju je ta peć motivirala da pokuša napraviti što više za zaboravljene ljude iz svojih bezbrižnih kordunskih ljeta s djedom i bakom.
- Registrovala sam organizaciju ‘Od srca srcu’ za pomoć ljudima u teškim uslovima koja ima petero članova. Dvojica kolega su na terenu, obilaze ljude, istražuju kome se i kako može pomoći. Ljudi nas također zovu i kažu nam gdje se na terenu nalaze oni kojima je pomoć potrebna. Onda i ja dolazim dva puta mjesečno iz Austrije. Donosimo hranu, namještaj, deke, robu i sve šta je potrebno. Ljudi nas prate, doniraju iz cijele Evrope, Amerike, Australije, od svuda – kaže.
Fejsbuk grupa koju administrira Klaudija Mandić ima gotovo 3.000 članova. Na njoj se svakodnevno objavljuju potresne priče o ljudima na rubu egzistencije, tako da donatori mogu vidjeti gdje konkretno njihove donacije završavaju. S Klaudijom su u udruzi Tihomir i Marijana Lončar, Dragan Sikirica i Vivien Mandić.
Današnja slika Korduna i susjedne Banije mogla bi slobodno poslužiti kao reklama za uspješno proveden projekt ‘humanog preseljenja’, kako se najčešće tepa etničkom čišćenju Srba s ovih prostora. Nekome je bilo jako važno da ljudi koji su tu živjeli stoljećima, više tamo ne žive.
Današnji odnos države prema onima koji su prekršili pravila igre i koji su ostali ili se odlučili vratiti na djedovinu, ukazuje na to da birokracija naprosto čeka da biologija odradi svoje pa da na Kordunu zaista ostane samo grob do groba. Ljudi poput Klaudije prkose tom planu i dokazuju koliko malo angažmana i puno ljubavi prema bližnjima može napraviti razliku. Nije tu u pitanju samo hrana koju dijele Klaudija i društvo, niti peći, drva, deke i namještaj. Ljudima, priča nam Klaudija, najviše od svega nedostaje topla ljudska riječ.
Fali im stisak ruke, zagrljaj i osjećaj da tu, na sat vremena vožnje od saborskih tepiha i fotelja, još uvijek žive Kordunaši i Banijci. Stoga, ukoliko se ne želite pomiriti s činjenicom da su naši stari ostavljeni da umru u tišini i bijedi, ne gubite vrijeme. Posjetite stranicu na fejsbuku ‘SOS Pomoć Kordunu & Baniji SOS zaboravljenima i nemoćnima, od srca srcu’. Donirajte sredstva na njihov žiro račun ili se raspitajte kada je sljedeća akcija, kojoj se možete i sami pridružiti. Napravite to radi ljudi kojima je potrebna pomoć, a ako to napravite za njih zapravo će te napraviti nešto i za sebe.
