U Tehničkom muzeju Nikola Tesla nastavljaju se održavati izložbe kompatibilne s njihovim stalnim postavom, ali i one koje su samosvojne u aspektu koji su odlučile propitati. Žene u znanosti, u vatrogastvu, samo su neke od tema. Te izložbe u pravilu priređuju žene, a u prvom su planu pitanja povijesnog socijalizma, modernosti, rada i industrijalizacije, no njihova je crvena nit – položaj žena u svim tim procesima. Posljednja u nizu takvih izložbi nosi naslov "Đuro Đaković – portreti rada". Premda je opsegom mala, to ne znači i da je mala dometom i ambicijama. Riječ je, naime, o prikazima rada i radnog procesa u tvornici Đuro Đaković u Slavonskom Brodu i to na dva načina. Prvi se odnosi na fotografije snimljene u tvorničkim pogonima, koje imaju primijenjenu, ali i umjetničku dimenziju. Drugi su portreti radnica na izrazito "muškim" poslovima, koji donose i kratak životopis žena, onako kako su bile predstavljene u tvorničkom listu.
Koliko se te dvije teme prožimaju i zaslužuje li svaka od njih samostalnu izložbu, otvoreno je pitanje. Izložbu su realizirale autorice i kustosice Uršula Bešlić iz Muzeja Brodskog Posavlja i Ana Rajković Pejić iz Hrvatskog instituta za povijest, a sve uz pomoć Tehničkog muzeja Nikola Tesla, odnosno stručnih suradnica Markite Franulić i Kosjenke Laszlo Klemar. Grafičko oblikovanje propagandnog materijala izvela je Barbara Blasin.
Fotografi, angažirani da dokumentiraju rad u tvornicama i propagiraju proizvodnju, nisu bili rijetkost u vremenu industrijalizacije, nakon Drugog svjetskog rata, kao i u kasnijim desetljećima socijalizma. Tako su u slavonskobrodsku tvornicu iz Zagreba dolazili istaknuti fotografi Tošo Dabac, Milan Pavić, Marijan Szabo, Vilko Zuber i Oto Hohnjec. Njihove fotografije čine važan segment fundusa nečega što se danas katalogizira kao "hrvatska industrijska fotografija". Ima tu raznih vrsta rada i radnih procesa u tvorničkim pogonima, a kako pišu autorice izložbe: "Izdvajanjem određenih fragmenata proizvodnje naglašavaju se simbioza radnika i stroja, koja je predstavljala okosnicu ondašnjeg društva i privrede."
Razvoj teške industrije predstavljao je jednu granu razvoja tadašnjeg društva, koja je bila pokretač privrednog i društvenog razvoja Jugoslavije. Paralelno s time težilo se uključivanju žena u radnu snagu. Taj proces i urbanizacija koja ga je pratila, doveli su žene i u ona zanimanja koja su se tradicionalno vezala za mušku radnu snagu. Žene dakle nisu bile zastupljene samo u tekstilnoj i prehrambenoj industriji kao onim "feminiziranim", nego i u teškoj industriji. Poslije 1945. dolazi do sve većeg zapošljavanja radnica na poslovima glodačica, zavarivačica i voditeljica dizalica. Kao što autorice ističu: "Prikazivanjem radnica na radnom mjestu, većinom uz strojeve, težilo se stvaranju onoga što je još Alexandra Kollontai nazvala 'novom ženom', koja je ekonomski neovisna, ali ujedno i lišena tradicionalnih okvira. Bila je to paradigma nove jugoslavenske žene koja je, barem djelomično, označila raskid s položajem Druge."
Usporedni prikaz te dvije linije, naručenih fotografija iz pogona s jedne strane i portreta radnica iz tvorničkog lista s druge, izložba "Đuro Đaković – portreti rada" daje uvid u dva procesa. To su jačanje industrije i radničke klase kao temelja društvenog razvoja te, s druge strane, proces emancipacije žena, koji se manifestira i kroz uključivanje žena u tradicionalno "muška" zanimanja u teškoj industriji i njihovu propagandu u radničkim glasilima.
Uršula Bešlić piše o tome kako se u Muzeju Brodskog Posavlja čuva veći broj fotografija na kojima je zabilježena industrijska baština Slavonskog Broda, u čemu tvornica Đuro Đaković zauzima posebno mjesto. Prijeratna "Tvornica vagona, strojeva i mostova" (osnovana 1921.), s obnovom je započela novu i moderniziranu proizvodnju, te je postala jednom od najvećih i najuspješnijih tvornica u Jugoslaviji. Godine 1947. ime joj je promijenjeno u Đuro Đaković, naziv pod kojim djeluje do danas. S ciljem propagande obnovljene tvornice i uspješne industrijske proizvodnje Ministarstvo teške industrije angažiralo je 1949. autore većinom vezane za Zagrebačku školu fotografije, da zabilježe prizore iz radničkih hala. "Premda je riječ o propagandnoj fotografiji, ona sadrži umjetničku i dokumentarnu kvalitetu, te zauzima važno mjesto u povijesti hrvatske fotografije", piše Uršula Bešlić. A mi bismo dodali da to nije usprkos, već upravo zbog propagandne svrhe tih fotografija. Država utemeljena na socijalističkom poretku, u kojoj je centralno mjesto namijenjeno radnicima, dokaz je da tadašnji politički i socijalistički ustroj promovira važnost rada i radnika. Radnici i njihov rad, kao i strojevi i radni okoliš, prezentiraju uspješnost koja je dovela do rasta najvažnijih djelatnosti za razvoj društva – industrije i privrede.
O povijesti tvornice piše Ana Rajković Pejić. Preskočimo li, inače interesantno međuratno razdoblje, dolazimo do 1947. i obnove tvornice, kada ona i dobiva ime "Đuro Đaković. Industrija lokomotiva, strojeva i mostova, Slavonski Brod". Ime će za vrijeme socijalističke Jugoslavije postati sinonim ne samo za taj grad, nego i za cjelokupnu jugoslavensku metaloprerađivačku industriju, da bi na vrhuncu svoga rada ta tvornica zapošljavala 18 tisuća radnika. Važan dio njezinog poslovanja bila su i inozemna gradilišta (Kostarika, Meksiko, Pakistan, Kuvajt, SR Njemačka, Libija itd.). Opsegom poslovanja i brojem zaposlenih tvornica je nadilazila okvire tadašnje države, pa je tako ostvarena suradnja s tvrtkama kao što General Motors (SAD) i Teddington Bellows (UK), a uključila se i u gradnju nuklearne elektrane Krško.
Veliki društveni značaj ogleda se i u činjenici da su njezini radnici sudjelovali u ispomoći drugim poduzećima, pomoći prilikom potresa u Skoplju (1963.) i u Banja Luci (1969.) Brojni radnici ponudili su besplatan rad na obnovi, a na izložbi su istaknuti primjeri Kreše Senaja i Nikole Juršića, koji je ponudio i smještaj stradalima.
U skladu s izgradnjom kulta radnika i radništva, tvornički radnici često su prikazivani pokraj strojeva i tokom radnog vremena uz naslove vezane za veću produktivnost, predanost radu i socijalističkim vrijednostima. Nije zanemaren ni aspekt svakodnevice, onih osam sati kada radnik ne radi za plaću. Radnici su imali pravo na besplatno ljetovanje u radničkom odmaralištu u Trogiru, a bila su organizirana i zimovanja uglavnom u Čehoslovačkoj i Poljskoj. Zastupljena je bila i rekreacija, o čemu svjedoče brojna natjecanja poput Smotre proizvođača šinskih vozila Jugoslavije, Saveznog natjecanja metalaca te Radničkih sportskih igara.
O radnicama Đure Đakovića, tokaricama, glodačicama i bravarkama, u tekstu za izložbu pod naslovom "Brener draži od kancelarije i kuhače" piše Ana Rajković Pejić. Promijenjena uloga žene u društvu dovela je do velikog pomaka u shvaćanju toga da pitanja koja se tiču zaposlene žene "nisu samo ženska", već se njima treba baviti i šira društvena zajednica. Pri poduzećima su isprva djelovali aktivi žena, koji su mijenjali nazive u Savez ženskih društava do Konferencije za društveni položaj žene i porodice. U Đuri Đakoviću je 1956. pokrenut Aktiv žena, a prva predsjednica je bila Magda Škuljević. Iako pretežno "muška" tvornica imala je svijest o rodnoj dimenziji, koja se oslanjala na AFŽ-ovke i prijeratne sindikalistkinje poput Ivanke Klaić Seke.
U Đuri Đakoviću je u socijalizmu bilo zaposleno oko tri tisuće radnica. One su obavljale i niz teških fizičkih poslova, poput upravljanja teškim dizalicama, kovanja željeza i zavarivanja. Na izložbi su u tom smislu zastupljene Ankica Bjelobrk i Anica Kučinić, koje su radile na poslovima lijevanja željeza. U pojedinim pogonima radnice su ostale iznimkama, kao, na primjer, autogena zavarivačica Dragica Čepko ili Elizabeta Šimunović, kao jedina radnica među 140 električara u radnoj organizaciji Elektropogona. Pojedini primjeri samo naglašavaju snagu i mnoštvo ženskog angažmana, kojim su žene pridonijele razvoju slavonskobrodske tvornice.
Odnos kuće i radnog mjesta, putovanja do posla i natrag, sve je to tematizirano u radničkim novinama. Što znači biti "ženom-majkom"? Što je, danas bismo rekli, plaćeni, a što neplaćeni rad? Uz sve poteškoće, zaključuje Ana Rajković Pejić "ove su žene pridonijele ideološkoj praksi kreiranja identiteta 'žene samoupravljača' te su svojim radom učinile značajne emancipacijske korake".
