U predvečerje rata, 1940. godine zagrebački fotograf Tošo Dabac u zakup uzima atelijer na prvom katu u zagrebačkoj Ilici 17, gdje će zajedno sa suprugom, operskom pjevačicom Julijom Grill, provesti ostatak života. Njegov atelijer postat će mjesto susreta mnogih zagrebačkih umjetnika, ali i mjesto gdje se i danas čuva zbirka od nevjerojatnih 170.000 umjetničkih objekata, od čega najveći dio predstavljaju Dapčevi fotografski negativi, ali i oko dvije tisuće povećanja s fotografskih pozitiva. Tu su i vrijedna fotografska oprema, dokumentacija, biblioteka, arhiva i ostala građa. Dapčev legat dakle nije samo priča o jednom čovjeku, već o fotografskoj i umjetničkoj povijesti jednog grada i jedne sredine.
Ne znam zašto se netko na vrijeme nije dogovorio s privatnim korisnikom prostora. Također je pitanje zašto se ranije nije išlo u premještanje Arhiva u msu, gdje postoje svi muzeološki uvjeti za njegov rad i čuvanje građe – kaže Tihomir Milovac iz msu-a
Snimajući na ulici, selu i gradu, radeći reprodukcije i bilježeći arhitekturu, Dabac je u više od pedeset godina karijere proizveo izuzetno vrijedan fotografski opus. Njegovim fotoarhivom upravlja Muzej suvremene umjetnosti, a vlasnik mu je Grad Zagreb. Arhiv je 2002. upisan u Registar kulturnih dobara Republike Hrvatske. Gotovo osamdeset godina od nastanka, ovom vrijednom Arhivu prijeti izbacivanje na ulicu. Naime, Trgovački sud u Zagrebu donio je krajem prošle godine nepravomoćnu prvostupanjsku presudu u korist Karla Kaufmana, hrvatskog investitora, poduzetnika i nasljednika mnogobrojnih nekretnina u strogom centru Zagreba, uključujući i dijela kuće Job, zaštićenog kulturnog dobra u kojem se Arhiv nalazi. Presudom se nalaže pražnjenje i predaja u posjed prostora u kojem se nalazi Arhiv Tošo Dabac, ali i da MSU Kaufmanu i njegovoj tvrtki Benz d.o.o. mora isplatiti ukupno 1.482.200 kuna za zakup poslovnog prostora od 2005. do 2017. Naime, Zakon o vlasništvu kaže da nepošteni posjednik tuđe stvari tu stvar mora predati vlasniku te ‘nadoknaditi sve štete koje su na njoj nastale i sve koristi koje je imao za vrijeme svog posjedovanja’. Vještaci su utvrdili kako je prosječna cijena najma za 60-ak kvadrata prostora na toj lokaciji oko 8.500 kuna, što se množi s brojem mjeseci i dolazi do iznosa od 1.482.200 kuna.
Nakon svega postavlja se pitanje zašto od 2005. godine nije postignut dogovor s vlasnikom prostora i tko je odgovoran za to da je iznos koji bi po ovoj presudi trebao isplatiti MSU toliko narastao. I kako je uopće moguće da budućnost jednog tako važnog arhiva kao što je Dapčev bude dovedena u pitanje?
‘Do problematike oko korištenja prostora u kojem se nalazi zbirka došlo je nakon dovršetka upravnog postupka glede povrata, odnosno naknade za oduzetu imovinu temeljem Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine. Dovršetkom predmetnog postupka prostor je vraćen prijašnjim vlasnicima u jednoj trećini dijela, dok su dvije trećine dijela postale vlasništvo Republike Hrvatske. Stoga je prethodni ugovor o zakupu koji je regulirao korištenje prostora raskinut po sili zakona pravomoćnim rješenjem u upravnom postupku povrata oduzete imovine. Fizičke osobe kojima je vraćena jedna trećina dijela prostora u vlasništvo prodale su predmetni suvlasnički dio trgovačkom društvu Benz d.o.o. te se sada arhiv nalazi u prostoru u kojem je dio od dvije trećine vlasnik Republika Hrvatska, a u jednoj trećini dijela trgovačko društvo Benz d.o.o.’, objašnjava nam u svome očitovanje Tedi Lušetić, pročelnik zagrebačkog Gradskog ureda za kulturu.
Naš sugovornik ističe da je Grad Zagreb kao vlasnik zbirke zajedno s državom sudjelovao u postupku isključivo kao umješač na strani tuženika te se protivio tužbenom zahtjevu za iseljenje i zatraženoj visini naknade, kao i metodama procjene iz Zakona o procjeni vrijednosti nekretnina.
O dešavanjima u Arhivu danas mnogi ne žele govoriti, a oni rijetki koji pristaju ne žele da ih se potpisuje. Naš izvor koji je dobro upućen u dešavanja vezana uz Arhiv Tošo Dabac smatra da se u ovom slučaju radi o nekoliko različitih problema.
- Jedan je taj da se godinama bezuspješno upozoravalo na to da se Arhiv mora zaštititi i kao pokretna i kao nepokretna imovina. Greška je napravljena kada je Arhiv Tošo Dabac zaštićen samo kao pokretna baština, a ne u cijelosti. Kaufman se pojavio kao vlasnik jedne trećine zgrade, a vlasnik je navodno i cijelog donjeg kata i moguće je da je tada prekršen zakon ili da se grad iz nekog razloga odrekao prvokupa, iako je riječ o zaštićenom kulturnom dobru. Odnosno, najbolje je reći da grad to pravo nije ostvario - objašnjava naš izvor.
Prema slovu zakona, pravo prvokupa traje šezdeset dana, a o njemu odlučuje Gradski ured za imovinsko-pravne poslove i imovinu Grada, dakle isti oni koji su i vlasnici zbirke. Zanimljivo je i to da je tužen Muzej suvremene umjetnosti, a ne Grad Zagreb kao vlasnik Arhiva.
- Presuda ne ostavlja previše manevarskog prostora, ali pojedini pravnici zaista su začuđeni iznosom za nadoknadu troškova korištenja 60 četvornih metara prostora čiji je vlasnik gospodin Kaufman. Vlasnik ostatka prostora je država. Dakle, stvari su tu jasne i ne znam zašto se netko na vrijeme nije dogovorio s privatnim korisnikom prostora. Za mene je također i pitanje zašto se ranije nije išlo u premještanje Arhiva u MSU, gdje zapravo postoje svi muzeološki uvjeti za njegov rad i čuvanje građe. Uostalom, svaka velika izložba Toše Dapca održava se kod nas u muzeju. Shvaćam da se željelo stvoriti mjesto na kojem bi se umjetnici i publika družili, ali to je na kraju ispala promašena koncepcija - objašnjava nam Tihomir Milovac, muzejski savjetnik u Muzeju suvremene umjetnosti.
Ukoliko bi MSU na kraju bio primoran platiti astronomski iznos nadoknade, zasigurno bi bilo ugrožen daljnji rad ove institucije. U međuvremenu je MSU po punomoćniku, odvjetniku Igoru Arloviću, uložio žalbu i spis će biti proslijeđen na Visoki trgovački sud radi odluke po žalbama u drugostupanjskom postupku. Pitanje je hoće li to pomoći da se rasvijetli odgovornost onih koji su Arhiv Tošo Dabac doveli u ovakvu situaciju.
