U organizaciji Arhiva Tošo Dabac i Muzeja suvremene umjetnosti (MSU) upravo se održavaju 12. Dani fotografije Arhiva Tošo Dabac. U okviru te manifestacije, koja nije virtualna nego se uz sve epidemiološke mjere održava u prostoru zagrebačkog MSU-a, postavljena je i izložba "Selo u reportažnoj fotografiji Toše Dapca (od 1930-ih do 1950-ih)". Autorice izložbene koncepcije su Kosjenka Laszlo Klemar i Barbara Blasin, koja potpisuje i likovni postav.
Izložba je opsegom skromna, ali ipak uspijeva prikazati puno toga. Uz desetke fotografija obješenih na zid galerije, tu je i displej s još stotinjak djela uglavnom druge linije Dapčevog stvaralaštva. A koje su to dvije linije, čiju logiku propituju autorice? Uz čvrsti stav da svi izloženi radovi spadaju u reportažnu fotografiju, te dvije linije nazvat ćemo provizorno onom reprezentativnom i onom alternativnom, posredno i angažiranom. U reprezentativnim portretima i prizorima iz života seljaka fotograf Dabac logikom narudžbe slijedi vladajuće pristupe toga vremena, naročito one bliske ideologiji Seljačke stranke Stjepana Radića, u kojoj je seljak otjelovljenje zdravog duha nacije, za razliku od, po njima, dekadentne kulture "gospode" i gradskog života. Tu seljaci uglavnom služe kao manekeni ideoloških teza, koje se potkrepljuju poziranjem u svečanim narodnim nošnjama, bez obzira na to jesu li one "izvorne" ili rekonstruirane za priliku pokazivanja, gle vraga, baš građanima. Najviše, možda i stotinjak takvih fotografija vrti se na displeju koji prati izložbu, a sve u snažnom kontrastu s prikazima stvarne seoske svakodnevice u slikama ovješenima na stjenke galerije. A ta svakodnevica je, naravno, bijedna, mučna i prikazuje stalnu borbu za uglavnom puko preživljavanje. Ako je fotografija "pomoćnik, mlađi brat riječi", kako ju je, za razliku od suvremenosti u kojoj se tvrdi da slika zamjenjuje tisuću riječi, definirao Roy Stryker, jedan od rodonačelnika reportažne fotografije američkog sela nakon Velike depresije 1930-ih (radi se o pokretu New Deal Photography koji je podupirala i subvencionirala tadašnja američka vlast), u opusu Toše Dapca, koji je ta djela poznavao, ima sličnosti, ali i razlika spram tog pokreta.
Autorice su izložbu podijelile na šest tematskih cjelina: od uvodne legende, preko "Seljačkog odjela", odjeljka nazvanog "Seljaci radnici", zatim "Na putu", pa "Portretiranje bijede", do "Sela u gradu". Precizno datiranje nije uvijek bilo moguće, no sigurno je da većina fotografija potječe iz 1930-ih godina. A što na njima vidimo? Vidimo više seljakinje nego seljake u radnom procesu, pri češljanju konoplje, vršidbe, pranja rublja, rada u polju. Vidimo i njihovu materijalnu bijedu, to da su loše odjeveni i uglavnom bosi, vidimo dnevnu i tjednu migraciju u grad, što zbog prodaje svojih proizvoda na tržnicama, što zbog odrađivanja poslova za "gospodu", što doslovno zbog prošnje. Glavni pisani izvor je i ponovno prepoznata i reizdana knjiga Rudolfa Bićanića "Kako živi narod". Taj ekonomist bio je blizak Seljačkoj stranci, no nije bio njezinim ideologom u smislu u kojem su to bili njezini vodeći političari. Držeći se opreke o dvije kulture, onoj "gospodskoj" gradskoj i onoj seljačkoj, "narodnoj", on ne skriva bijedu u kojoj živi taj "seljački narod", mi bismo rekli potlačena klasa na selu. Zato on i može pisati kako u poteškoće poljodjelstva u pasivnim krajevima spadaju "odnos prema tržištu, posjedovni odnosi i snabdjevenost poljodjelstva sa sredstvima proizvodnje, tj. način obrađivanja zemlje (...) Obrađivanje zemlje vrlo je primitivno." Tu se on referira na oranje volovskom, konjskom, kravljom, pa i ljudskom zapregom.
Vratimo li se fotografijama Toše Dapca, možemo ih opisati poput zaustavljenih prizora svakodnevnog života, no nikako ne i zamrznutih. Iza svake njegove snimljene scene stoji priča, stoji onaj lako zamisliv kontinuitet u vremenu prije i poslije trenutka snimanja. Zato su njegove fotografije, iako ne slijede logiku neke direktne akcije, a kamoli otvorenog prikazivanja sukoba iz društvenog života svoga vremena, ipak reportažne. No ima i iznimaka. Autoru ovih redaka usjekla se u pamćenje fotografija iz poznatijeg ciklusa "Ljudi s ulice", koji portretira Zagreb, a nije predmet ove izložbe. Fotografija opisnog naziva "Kavana Korzo nakon prvomajske povorke" prikazuje nam devastiranu terasu kavane, potrgane stolove i stolice. A taj prizor bez ljudi ipak rječito govori o radničkom gnjevu koji je tuda protutnjao.
Autorice izložbe mišljenja su da izvjesnom osjećaju statičnosti Dapčevih fotografija treba zahvaliti i zbog izbora tehnike, tada već anakronog formata filma 6 puta 6 ili 6 puta 7 centimetara, a ne Leica formatu od 35 milimetara. Pa ipak, da ponovimo, one spadaju u reportažnu fotografiju, a ne recimo samo portretnu ili studijsku. A mi bismo dodali: baš ta "usporenost slike" daje joj prostor koji dozvoljava mišljenju da gradi svoju refleksiju oko prikazanih prizora. Tu su i prazni prostori poprišta nasilja.
Za ovu priliku izabrali smo pet fotografija koje ilustriraju neka od svojstava koja smo pobrojali. Prva je "Češljanje konoplje", na kojoj seljakinja sjedi i obavlja svoj monotoni, ali nužan posao. Duga je "Žena i konj", djelo koje je nagrađeno i na izložbi u SAD-u, gdje vidimo mršavo kljuse koje blatnjavim putem vodi skromna seljanka. Treća je "Kopanje", kao primjer kolektivnih poljskih radova. Četvrta je "Dječji rad", čije ime dovoljno govori o tome da su djeca od najranijih dana bila uključena u radne procese. I zadnja je "Žena guli krumpir", još jedna u nizu beskonačnog ženskog rada. O smotrama folklora i sličnim manifestacijama ovdje ne donosimo nikakav fotografski prilog, iako ima i zanimljivih gradskih prizora iza scene, seljaka koji izlaze iz svoje uloge "zdravih ljudi za razonodu" građana.
Ono što bismo ovdje još istaknuli jest postojanje međusvjetova, ne samo onih sela i grada, nego i raslojavanja unutar tih zajednica. I dok je u fotografskom opusu grada Zagreba taj klasni moment jasno izražen, nedostaje ne toliko slika bijede sela, njih je najviše, koliko prizora klasnog raslojavanja i unutar samoga sela. Tako ispada da seljaci, kada nisu manekeni neke smotre folklora, samo izgubljeno ili organizirano tumaraju gradom, dok dolazak građana na selo, po svoj dio rente ili nekog drugog prodorom kapitalizma na selo uzrokovanog prizora, nije direktno prisutan. Bićanić se u svojoj već spomenutoj knjizi "Kako živi narod" poziva na riječi Antuna Radića: "Gospoda i narod, tj. seljaštvo, razdvojeni su odavna. Mržnja, nepovjerenje, preziranje među gospodom i seljaštvom vlada već stotine godina." No to je samo djelomično točno, odnosno traži pojašnjenje. Ono bi moglo biti na tragu onoga što, u tradiciji koja nije vezana uz Seljačku stranku, Marx naziva "idiotizmom sela". Mogli bismo se tu još pozvati i na riječi Ernsta Blocha kada govori o neistovremenosti epohe u kojoj ljudi žive. Autorice dobro primjećuju da su "Građani, 'gospoda', na Dapčevim fotografijama predstavnici svijeta drugačijeg od seljačkog, ali koji s njim koegzistira i isprepliće se u jasno definiranim kontekstima, na tržnici, ulici ili na smotrama folklora." No koegzistencija je mogla prerasti i u pobunu, da sada ne nabrajamo seljačke bune ili NOB. Ali to nije tema ove izložbe. Ona govori uglavnom o vremenu između dva svjetska rata, o vremenu kontrasta stvarnog života sela i njegove ideološke upotrebe, za potrebe jedne građanske ideologije. A nju je, očito šire od samo našeg, hrvatskog konteksta, opisao i Bertolt Brecht kada o tom kontrastu govori u dvije kitice, u kojoj druga "samo" preokreće redoslijed prve, e da bismo shvatili koja je ideologija u građanskom društvu dominantna. A prva kitica glasi: "Seljak se stara o svojoj njivi, / Gaji stoku, plaća poreze, / Pravi djecu da ne bi morao da drži sluge i zavisi od cijene mlijeka./ Građani govore o ljubavi prema rodnoj grudi, / O zdravom seljačkom soju i o tome / Da je seljak temelj nacije." Da takvu samopredodžbu vole svi autoritarni režimi dovoljno nam je pogledati npr. Vinkovačke jeseni ili neku sličnu lokalnu manifestaciju. Smotra folklora u Zagrebu danas je više pod utjecajem globalnog fenomena world musica. A tabloidno i komercijalizirano novinarstvo pobrinulo se ne toliko da sakrije bijedu stanovništva, pa i sela, koliko da od svega toga napravi zabavu. Zato u današnjim medijima, uostalom kao ni u onima iz Dapčeva vremena, nećemo naći puno angažirane reportažne fotografije, te "pomoćnice i mlađeg brata riječi".
