Nakon problema u rodnom Dubrovniku gdje je godinama vodio Art radionicu Lazareti, poznati vizualni umjetnik Slaven Tolj bio je prisiljen napustiti svoj rodni grad. Preselio se u Rijeku, gdje je od 2012. ravnatelj Muzeja moderne i suvremene umjetnosti (MMSU). Također, umjetnički je direktor ‘Rijeke 2020 – Europske prijestolnice kulture’ (EPK), najvećeg kulturnog projekta u zemlji. U trenutku izlaska ovog broja MMSU velikom retrospektivnom izložbom Tomislava Gotovca otvara svoj novi prostor u kompleksu nekadašnje tvornice Rikard Benčić.
Pitanje je kako će Rijeka izgledati nakon epk-a. Recimo, hoće li poskupjeti život, jer je Rijeka trenutno jedini grad na obali u kojem se za 30 kuna može pojesti marenda. Sve su to potencijalne opasnosti
- Strategiju preseljenja muzeja predstavili smo prošle godine na Venecijanskom bijenalu arhitekture skupa s arhitektom Dinkom Peračićem, a cijelu ideju prihvatila je i gradska uprava. Iako nemamo novca za obnovu cijele zgrade novog prostora muzeja, ušli smo u proces njegovog preseljenja, tako da trenutno radimo s budžetom koji imamo. S tim novcem uspjeli smo obnoviti dio prostora i pokrenuti program, zapravo realiziramo ideju organske obnove zgrade i suočavamo se s konkretnim problemima. U Rijeci postoji na stotine bivših industrijskih prostora koje grad ne kontrolira, jer je veći dio njih u državnom ili privatnom vlasništvu još od devedesetih, kada su masovno nestajale riječke tvornice. Svi ti prostori od tada, nažalost, propadaju i preseljenje našeg muzeja moglo bi predstavljati nov pristup u oživljavanju i obnavljanju tih industrijskih prostora putem jedne nove energije i programa. Nama je bitan program, a fasada će se napraviti u nekoj drugoj fazi. Kako se otvaranje muzeja približavalo, iz grada su nam rekli da ipak nekako prekrijemo tu sramotnu derutnu fasadu. I mi smo je sakrili, ali tako da smo preko nje prelijepili rad Tomislava Gotovca na kojem piše: ‘Pun mi je kurac, Tomislav’. Ako su već tražili da se pokrije fasada, onda smo to napravili na svoj način. Tako je taj prostor postao vidljiv, ljudi su se počeli pitati tko je taj Tomislav i zašto je rekao to što je rekao. Otvorila se nova diskusija. Sljedeće godine nekadašnji Rikard Benčić postaje gradilište novog kulturnog centra Rijeke u kojem će osim našeg muzeja biti smještena gradska knjižnica i dječja kuća, posvećena djeci i njihovoj edukaciji, a u prostoru bivše šećerane Muzej grada Rijeke. Zanimljivo je da su na samom početku mnogi bili skeptični prema našoj ideji da prostor nekadašnjeg Rikarda Benčića obnavljamo postupno, dok se danas osjećaju dobra energija i podrška cijelom projektu - govori Tolj.
Slučaj Maribora
Zanimljiva je situacija da se u nekadašnjoj tvornici sada pojavljuju i radnici koji su izgubili svoju tvornicu i svoja radna mjesta. Što za njih taj prostor znači danas?
Postavljaju se pitanja kako se stvara publika i za koga to sve skupa radimo. U svemu ovome nismo bitni mi, već oni za koje ovo radimo. Ljudi dolaze u taj prostor i postavljaju izrazito precizna i pametna pitanja poput: Je li muzej u današnjem vremenu ikome potreban?; Koga više uopće zanimaju slike i skulpture? Ti bivši radnici tvornice, emotivno vezani uz taj prostor, veoma su skeptični prema tome što radimo, jer imaju realan problem svoje egzistencije. Znamo da na tome trebamo raditi i pitanje je kako na tome raditi unutar projekta EPK-a. Pokušavamo instituciju, muzej, voditi kao udrugu, što je izrazito stresno u jednom sustavu u kojem je ideja institucije zamišljena kao elitni prostor koji predstavlja elitne stvari za posebnu publiku. Mi pokušavamo srušiti te mitove i raditi na drugačiji način.
Ali praksa je pokazala da se kultura često koristi kao metoda oživljavanja nekog napuštenog prostora, odnosno njegove gentrifikacije, sve kao priprema za dolazak investitora i kapitala kojem kultura povećava vrijednost zemljišta…
Točno i radi se o opravdanom strahu, ali ne u slučaju ovih industrijskih prostora u kojima više uopće nema života. Tu se nema što za izgubiti. Pitanje je kako će cijeli grad izgledati nakon EPK-a. Recimo, pitanje je hoće li poskupjeti život, jer je Rijeka trenutno jedini grad na obali u kojem se za 30 kuna može pojesti marenda. Ne znam, možda nakon EPK-a to više neće biti moguće. Sve su to potencijalne opasnosti i za nas je veliko pitanje kako kontrolirati ljudski poriv da parazitira na novonastaloj situaciji. Moramo učiti na prošlim primjerima, poput Dubrovnika, grada u kojem je u potpunosti nestala zajednica. Nestali su gradovi, a nastale su destinacije. Ne vjerujem da će se to desiti Rijeci, ali postoji i ta opasnost.
Dok sam još bio u Dubrovniku, upravo je naša inicijativa Srđ je naš Željku Markić inspirirala da napravi referendum o obitelji. Tako smo dijelom i mi nesvjesno potaknuli zlo koje i danas živi. Osjećao sam se kao da me je pregazio kamion
U Mariboru je nakon EPK-a ostao jedan prazan i devastiran prostor, a sama zajednica na kraju nije imala previše koristi od EPK-a.
Oni su imali jako lošu političku situaciju, kao i promjenu cjelokupnog tima koji je radio na projektu i koji je prvobitno dobio EPK. Došlo je do devastacije zbog velikih, skupih infrastrukturnih projekata i na tom primjeru također učimo. Mi u EPK-u nemamo puno infrastrukturnih projekata, osim ovih koji su nužni i koji osiguravaju prostor muzeju, gradskoj knjižnici i edukaciji mladih. Ove godine ćemo znati s čime se još trebamo suočiti i koje su to stvari gdje bi nam se moglo desiti da glavom udarimo u zid. Rijeka imaju jednu specifičnu situaciju, a riječ je o tome da je velik dio prostora u državnom vlasništvu. Recimo, naš slogan ‘Luka različitosti’ sutra može biti doveden u pitanje ako čovjek koji ima koncesiju za luku odluči da ga naša priča ne zanima i da nam ne želi omogućiti pristup luci. Zato nam se upravo sada otvara cijeli niz pitanja, od hijerarhije i načina uprave, te njihove brzine i dinamike.
Rijeka je jako zanimljiva jer institucije i institucije nezavisne kulture pokušavaju dijeliti kapacitete koje imaju i ostvarivati određenu suradnju. Tehnika MMSU-a istovremeno je i tehnika nezavisne kulture. Prostor muzeja istovremeno je i prostor nezavisne kulture i obrnuto. Možemo razvijati te suradnje, ali u isto vrijeme postoji i jedan tradicionalni okvir. Jako se osjeća da ljudi često razmišljaju jedino o svojim partikularnim interesima unutar velikih projekata poput EPK-a, dok mi zastupamo jedan naizgled iracionalan pristup u kojem tražimo da se ne misli jedino na sebe i svoju organizaciju, već da se radi za širu zajednicu, kakva god ona bila. Kod nas postoje programi, ali se stalno radi o istom krugu ljudi koji se vrte po istim galerijskim prostorima i otvorenjima izložbi. Za nas je pitanje kako probiti taj balon i doprijeti do nove publike.
Nakon lokalnih izbora i politička se situacija zakomplicirala. Gradonačelnik Rijeke Vojko Obersnel peti put je izabran na tu funkciju, ali više nema stabilnu većinu u gradskom vijeću. Može li vam se dogoditi da se u realizaciju upletu stranačka politika i partikularni stranački interesi?
Na tome ćemo morati raditi, a istovremeno i predstavljati programe gradskom vijeću. I na nacionalnoj razini smo vidjeli da ima jako puno šumova, frustracija i različitih partikularnih interesa. Ljudi na različite načine pokušavaju utjecati na našu priču, ali insistirat ćemo na nezavisnosti. Radit ćemo s ljudima s kojima smo i do sada dobro surađivali i u koje imamo povjerenja. Riječ je o nacionalnom projektu i premijer je opet javno ponovio da će stati iza projekta EPK-a, a to za nas znači da nema dodatnih uvjeta. Moramo potpuno nezavisno raditi na tom programu i u samom gradu imamo takvu poziciju – mislim da se to neće promijeniti, samo je sada pitanje financija i uvjeta u kojima radimo.
Odabrali smo teži put
Upravo se o financijama dosad dosta spekuliralo. Bi li u konzervativnoj atmosferi i pod vlašću HDZ-a moglo doći do problema oko podrške države? Riječ je o budžetu od 30 milijuna eura za cjelokupni program, od čega trebate nabaviti nešto više od trećine sredstava.
Imamo europski novac, jedan dio dolazi iz grada, drugi iz županije, treći od države, a radimo i sa sponzorima i vidjet ćemo možemo li osigurati cjelokupni budžet. Moramo propitivati i stvari koje su sada ušle u program. Možda smo pogriješili i možda neke od njih nisu trebale biti u njemu. Možda će neke ideje biti nemoguće realizirati, a sve to moramo iskomunicirati s partnerima. Recimo projekt s HŽ-om, u kojem se u međuvremenu promijenila cjelokupna uprava, pa sada moramo ići u nove pregovore. Drugo su kazališni i scenski programi, te linearni izdavački programi u književnosti i glazbi. I sama zajednica od nas ima očekivanja, koja mi ne vidimo na isti način. Imamo još puno posla i do kraja ove godine moramo mapirati prostore, različite odnose i mogućnosti unutar budžeta. Na kraju trebamo postaviti akcijski plan, pa tek onda ući u realizaciju programa. Jedan dio programa bit će realiziran do 2020. godine, ali ne planiramo isuviše programa realizirati ranije, jer nam se može dogoditi da iscrpimo energiju. Odabrali smo teži put, jer ne želimo napraviti jednogodišnji festival koji će uvesti gotove programe, već pokušavamo kroz proces ojačati zajednicu, te educirati i stvoriti publiku.
Znači da nemate namjeru dovoditi previše gotovih produkcija?
Ne bismo to htjeli raditi. Nije nam cilj da radimo neke fancy gotove izložbe i predstave.
Po nekim vašim najoptimističnijim projekcijama, što biste voljeli da ostane iza EPK-a?
To da se ljudi suoče s tim da ne trebaju očekivati da im politika ili gradonačelnik riješe probleme, već da je riječ o nečemu za što se sami moraju izboriti. Moraju sami razvijati održive projekte. Volio bih da Rijeka postane grad u koji će ljudi dolaziti živjeti i raditi, ali da bi se to desilo, mora se još puno stvari promijeniti. Ako bismo to uspjeli, onda bi to imalo značaja i na nacionalnom nivou, što bi opet značilo da bi se slični procesi mogli probuditi i u drugim gradovima.
S obzirom na ljude koji vode EPK i na jačanje desnice, očekujete li neke ideološke probleme? Rijeka se doživljava kao lijeva sredina: nedavno je i Guardian, pišući o EPK-u, koristio termin ‘crvena Rijeka’. Svjedočimo i nastavku politike u kojoj je nezavisna kultura pretrpjela velike gubitke…
Susrećemo se s nečim što još ne poznajemo. U svježoj memoriji imam devedesete i nikada nisam osjećao zlo kao danas. Bio sam u ratu, bio sam branitelj i devedesetih nisam osjećao svakodnevnu mučninu kao danas. Stvorila se jedna generacija mladih ljudi koje zanima isključivo njihova pozicija, a ljudi koji su donedavno bili na političkoj i društvenoj margini hijerarhijski su napredovali. To su ljudi koje smo do jučer doživljavali kao neke marginalce koji buncaju političke budalaštine, a sada te budalaštine postaju naš realitet. Zato se retrospektivna Gotovčeva izložba zove ‘Kuda idemo ne pitajte’, s namjerom da nas se sve zajedno pita kuda zapravo idemo. Danas na određeni način živimo sve ono čime se Gotovac bavio. Ako smo mi ti ‘crveni’, nema problema, ali mislim da smo mi neki normalni ljudi koji hoće raditi stvari koje pomiču nabolje, a pritom želimo da taj proces bude otvoren za sve.
Nezavisna scena je komunicirala sa svijetom i nosila svu energiju kulturne proizvodnje, da bi se sve urušilo u sekundi. Sve ono što smo gradili 25 godina Hasanbegović je desetkovao u šest mjeseci. Prema svemu tome imat ćemo jasnu agendu. U kompleksu Rikarda Benčića nedavno sam vidio grafit ‘Bolje sin narkić, nego kćerka Markić’. Podsjetilo me na jednu moju traumu. Dok sam još bio u Dubrovniku, upravo je naša inicijativa Srđ je naš Željku Markić inspirirala da napravi referendum o obitelji. To je situacija u kojoj u konačnici ne znaš što sve neželjeno možeš proizvesti svojim radom. Tako smo dijelom i mi nesvjesno potaknuli zlo koje i danas živi. Osjećao sam se kao da me je pregazio kamion.
