Danas marš, sutra štrajk! – orilo se ovog 8. marta ulicama Zagreba s Noćnog marša u organizaciji Faktiva. Orilo se kao opomena da ne zaboravimo borbene radničke korijene tog praznika, ali istovremeno i kao poziv na daljnju i ustrajnu borbu za društvenu pravdu, bolje radne uvjete, socijalnu i egzistencijalnu sigurnost, seksualno i reproduktivno zdravlje za sve.

U želji da u martovskom broju Nade prostor damo upravo neumornim borkinjama za radnička prava, obratile smo se četirima domaćim sindikalistkinjama različitih generacija, koje djeluju u različitim sektorima: školstvu, uslužnim djelatnostima, osobnoj asistenciji i kemijskoj industriji. S njima smo razgovarale o iskustvima sindikalnog rada i ključnim problemima s kojima se radnice danas susreću u njihovim sektorima, ali i na širem tržištu rada. Najveće sindikalno iskustvo među njima zasigurno ima Jadranka Klekar, od 2003. godine predsjednica Samostalnog sindikata uslužnih djelatnosti Hrvatske, koja u sindikatu radi uz mirovinu i ovako se osvrće na svoj sindikalni put.

- Aktivno sam uključena u rad sindikata od 1976., prvo kao povjerenica sindikalne podružnice hotela Laguna u kojem sam bila zaposlena 35 godina - kaže.

Prvo najvažnije iskustvo koje ju je odredilo, govori Klekar, bilo je uspješno potpisivanje Kolektivnog ugovora za hotel Laguna, drugog po redu u Zagrebu, 1998.

- Nažalost, drugo važno iskustvo mog sindikalnog rada vezano je za štrajk radi neisplate plaće u Laguni 2001. godine, koji je trajao dva mjeseca - dodaje Klekar.

Glavna tajnica Sindikata hrvatskih učitelja Ana Tuškan u sindikatu radi nešto manje od šest godina.

- Prije toga sam radila kao odvjetnica, ali sam htjela nešto drugo jer sam imala osjećaj da ne mogu napraviti neku promjenu. Tad smo zastupali neke sindikate i pomislila sam kako bi bilo super raditi u sindikatu. Najviše mi se sviđa izravna komunikacija s ljudima i to što je u pitanju dinamičan posao, što kolektivno radimo da nekome pomognemo - govori Tuškan.

Ana Tuškan – iz odvjetništva u sindikat (Foto: Goran Stanzl/PIXSELL)

Za razliku od njih, naše dvije sugovornice mlađe generacije u sindikat su inicijalno ušle bez većeg znanja o tome što sindikat radi. Jedna od njih je dvadeset osmogodišnja Kristina Plantić, sindikalistkinja u Regionalnom industrijskom sindikatu (RIS), fokusirana na iznimno prekarni i dosad potpuno neorganizirani sektor osobne asistencije, u kojem i sama radi posljednjih šest godina.

- Pošto radimo posao jedan-na-jedan s korisnikom, mi asistenti ne znamo dobro svoje kolege i često nemamo s kim porazgovarati o problemima na poslu. Kad mi se javio jedan od sindikalnih organizatora RIS-ove inicijative "Osobni asistenti zajedno" da se pridružim, bila sam iznenađena. Znala sam da postoje sindikati i čime se ugrubo bave, ali nisam nikad mislila da ću se uključiti u sindikat. Međutim, on stvarno može dobro doći u našem poslu – kaže Plantić, koja je sindikatu pristupila prije godinu dana.

Iako se godinama žene bore za što bolji položaj, u turizmu i trgovini kao da se uopće nismo pomaknuli. Ženska prava trebala bi biti sastavni dio kolektivnih ugovora, drži Jadranka Klekar

Iako je isprva htjela biti samo pasivna članica, aktivirala se iznenada nakon što je na okruglom stolu o osobnim asistentima održanom u srpnju prošle godine u Zagrebu s nogu "uskočila" kao predstavnica osobnih asistenata umjesto svog kolege, nenadano spriječenog da sudjeluje. Nakon što je RIS dobio potporu UNI Global Uniona za nekoliko asistenata koji bi radili na učlanjivanju svojih kolega, Kristina je počela raditi taj posao isprva honorarno, a od početka ove godine na pola radnog vremena, uz svoj asistentski posao.

Kad se prvi put učlanjivala u sindikat, o njegovom radu nije puno znala ni trideset četverogodišnja Ana Šer, radnica u pogonu osječke Saponije, članica Samostalnog sindikata energetike, kemije i nemetala Hrvatske i predsjednica Sekcije mladih u Savezu samostalnih sindikata Hrvatske. U Saponiji radi već trinaest godina.

- Moj stroj stavlja foliju na bocu Ornela ili naljepnice Likvija - pojašnjava Šer, koja se u sindikat učlanila na nagovor tete.

- Ona je bila tajnica u radničkom vijeću i praktički me gurnula u sindikat. Bila sam član deset godina, a da nisam pratila čime se zapravo bavi, sve dok nisam u firmi izabrana za predstavnicu zaštite na radu tekućih deterdženata i otišla na edukaciju o zaštiti na radu u okviru SSSH-ovog sustava osposobljavanja EDUCA. To mi se jako svidjelo: timski rad i zadaci koje smo morali rješavati. Nakon toga sam došla kod tete i rekla joj "ja bi još toga" – priča Ana Šer.

Ana Šer – radnica u pogonima Saponije

Tu kreće njen sindikalni aktivizam.

- Tada sam dobila drugačiju predodžbu sindikata. Samo pomoću njega možemo napraviti bolja radna mjesta i utjecati na cjelokupni sustav rada da nama radnicima bude bolje - objašnjava Ana.

Godine 2019. izabrana je za predsjednicu Sekcije mladih SSSH. Puno mladih smatra, govori Ana, da je sindikat nešto nepotrebno.

- Možda je to zato što su razočarani i ne vjeruju nikome osim samima sebi - dodaje.

Znala sam da postoje sindikati i čime se ugrubo bave, ali nisam nikad mislila da ću se uključiti u sindikat. Međutim, on stvarno može dobro doći u našem poslu, kaže Kristina Plantić koja radi kao osobna asistentica

Zato njihova sekcija ima svoju viziju napredovanja sindikata: uključivanje mladih u sindikat i njihovo upoznavanje s radničkim pravima. Osim sekcija mladih, dio sindikata ima i ženske sekcije ili odbore. Općenitu poziciju žena u sindikatima komentira Jadranka Klekar.

- Za početak je dovoljno reći da su na čelu tri reprezentativne središnjice muškarci, dok su žene uglavnom tajnice. Na čelu pojedinih sindikata su žene, no u većini su to muškarci. U središnjici Nezavisni hrvatski sindikati, kojoj pripada naš sindikat, aktivno djeluje Odbor žena. Odnos muških kolega prema nama ženama je na zavidnoj razini, ne sude nas po rodu, već po ponašanju i stavovima – kaže Klekar.

I Tuškan ima slično iskustvo sa svojim kolegama, međutim, napominje da šire društvo katkada o sindikalistkinjama više komentira kako izgledaju nego što pričaju i što su napravile. Zamoljena da komentira poziciju žena u sektoru školstva, Tuškan ističe da su jako velik problem ugovori na određeno.

- U osnovnim je školama više od 85 posto žena koje dosta često rade na određeno vrijeme, često kao zamjene za nekog tko je na porodiljnom. Takvi ugovori u praksi prestaju prije ljeta ili zime da se ne bi morale isplaćivati božićnice i regresi, mada bi radnici zaposleni na određeno trebali imati ista prava kao oni zaposleni na neodređeno – kaže.

Ugovori na određeno jedan su od problema i osobnih asistenata koji, govori Plantić, u nekim udrugama potpisuju ugovore na jednu ili dvije godine, a katkada i na samo tri mjeseca.

- Ne možeš dići kredit, nisi stabilan, nikad ne znaš kad ćeš ostati bez posla. Žene većinom ne mogu ostvariti pravo na porodiljni – kaže Plantić, nabrajajući i druge probleme u sektoru.

Kristina Plantić – aktivirala se iznenada

- Radimo jako odgovoran posao, ali fiksna plaća osobnih asistenata je 2000 kuna za četiri sata dnevno, plus prijevoz. Jako je širok opseg našeg posla - radimo sve što bi naš korisnik radio da može. Neki asistenti na poslu cijepaju drva, okopavaju krumpir, sade paradajz. Ne postoje granice, a obitelj korisnika katkad očekuje da asistent radi za cijelu obitelj – dodaje.

Najviše osobnih asistenata su žene. Teško je naći mušku osobu između ostalog zato što se taj posao, smatra Kristina, sve više udaljava od njegove inicijalne svrhe socijalizacije korisnika, a polako se sve više svodi na to da asistenti kuhaju, peru i čiste.

- Čini se da muškarci smatraju da je to isključivo ženski posao - zaključuje Kristina.

I u Saponijinom pogonu u kojem radi Šer je, kako kaže, 90 posto žena.

- Radim u tri smjene. Svi na liniji se fizički naradimo. Nastoji se ženama olakšati, ali je teško u Saponiji naći neko lagano radno mjesto. Poslije idemo kući spavati, a moja kolegica koja ima dijete poslije posla ide s njim po parku, voziti bicikl, pa kuhati – kaže Šer.

O pritisku na žene da balansiraju radne i obiteljske obaveze govori i Klekar.

- Iako se godinama žene bore za što bolji položaj, u turizmu i trgovini kao da se uopće nismo pomaknuli. Zainteresirana sam za uvođenje ženskih prava koja bi bila sastavni dio kolektivnih ugovora, no iako pojedinci imaju razumijevanje za radnice i radnike s obiteljskim obavezama, ne žele se obavezati nijednim aktom koji bi stvorio pozitivni balans između poslovnog i privatnog. Od žena se očekuje mnogo više, ne samo na tržištu rada već i u obitelji. Žene si samo rijetko mogu odvojiti vrijeme za odmor i opuštanje. Bolovanje radi bolesti člana obitelji i rodiljne dopuste još uvijek u većini koriste žene. Iako našim zakonima ta prava mogu koristiti i muškarci, naše tradicionalno društvo još je uvijek podozrivo prema tome. Muškarci svoje pravo koriste najčešće u slučaju da su nezaposleni ili imaju manju plaću od žene. Ne treba posebno ni naglašavati da žene odlaskom na rodiljni dopust najčešće ne čeka povratak na radno mjesto koje im pripada, pa dopust nerijetko koriste samo kratko i vraćaju se kako ne bi izgubile bolje radno mjesto. U vrijeme pandemije, mnoge su žene radile od kuće sa djecom u naručju i kuhačom u ruci. Postavlja se pitanje: da li je takav rad pomoć ili šteta? - poručuje Klekar.

Jadranka Klekar – u sindikatu od 1976.

Na činjenicu da većina žena nikada nema samo radnu jednu smjenu osvrće se i Ana Šer.

- Treba shvatiti da mi žene zaista radimo 24 sata u danu. Mi stvarno imamo nenormalno snage i volje i zaslužujemo posao, plaću i normalan život. Nekad stvarno poželim pitati sve te žene, recimo one koje rade u medicini u jeku ove epidemije ili koje rade od kuće pa sjede na sastanku dok peglaju i brinu o djeci – gdje ti je snaga i kad spavaš? – kaže Ana Šer.

O tome koliko je ženama u pandemiji teško usklađivati privatno i radno vrijeme govori i Ana Tuškan.

- Većinu vremena dok je dijete u samoizolaciji, žena mora biti doma, a njen posao pati i miješa se s obiteljskim radom. Osobito je teško ženama koje imaju više djece i koje su konstantno morale biti u samoizolaciji te dobivati smanjene naknade - veli Tuškan i dodaje da su dosta česte predrasude prema ženama koje se žele ostvariti i kroz obitelj i kroz posao, ali navija za to da ne odustaju od svojih ciljeva.

- Nitko ne smije tvrditi da ne mogu biti i majke i uspješne. Samo ako su ispunjene u svakom smislu mogu biti sretne – ističe.

Na kraju upućuje na važnost podrške radnicama u školstvu.

- Kad gledam ove situacije u kojima smo se našli, moram istaknuti koliko je rad u školstvu human i društveno koristan. Svoje strahove moraš svaki dan staviti sa strane kako bi učenicima dao najbolje. Fore s uhljebima su nametnute i jako je bitno razlučiti da to sigurno nisu radnici u školstvu. Njih zaista nedostaje – napominje Tuškan.

I Klekar koristi priliku da istakne što je potrebno kako bi se pozicija žena u našem društvu i na tržištu rada poboljšala.

- Treba rasteretiti žene, prvenstveno od uloge žene, majke, kraljice. Među mladima treba promovirati zajedničku skrb o djeci i kućanskim poslovima te još uvijek težiti otvorenim vrtićima i školskim prostorima za djecu, ne samo u jutarnjim već i u popodnevnim satima – drži Klekar.

Ana Šer smatra da radnicima treba tzv. "rad po mjeri čovjeka", koji je definirao SSSH, a obuhvaća kvalitetno radno mjesto, zadovoljstvo radnim mjestom, dobru plaću, zaštitu zdravlja, učenje i napredovanje, sigurnost, glas na radnom mjestu i radno vrijeme. Za kraj poručuje:

- Želim vjerovati u bolje sutra. Moramo se boriti zajedno jer što nas je više, to smo jače. Nastavit ćemo mi po svom pa će netko sigurno popustiti.

 

Tekst je izvorno objavljen u mjesečnom prilogu Novosti Nada - društvenom magazinu Srpskog demokratskog foruma