Počnimo s tri podatka, da vidimo što je nama naša EU dala. U godini primanja u tu zajednicu, dakle 2013., proizvodnja šećera u Hrvatskoj iznosila je 273.174 tone. Prošle, 2020. godine iznosila je 125.897 tona. Proizvodnja šećerne repe, osnovne sirovine od koje se u Evropi proizvodi šećer, iznosila je 2013. godine 1.050.715 tona, da bi lani pala na 700.000 tona. Površine zasijane šećernom repom s 20.000 hektara pale su na 11.000 hektara.
Tko je kriv i zašto je sve pošlo po zlu? Zašto su od tri preostale šećerane u Hrvatskoj već dvije ugašene, a proizvodnja se morala sabiti u jednu, posljednju, onu u Županji, za koju samo možemo držati palčeve da i ona uskoro ne propadne? Najprije je naime prije nekoliko mjeseci ugašena proizvodnja u šećerani Viro u Virovitici, a sada i u osječkoj Tvornici šećera. Sve tri šećerane pokušale su se spasiti tako što su natjecanje 2019. zamijenile suradnjom s obzirom na to da su dva "kralja šećera", Marinko Zadro i Marko Pipunić, osnivanjem Hrvatske industrije šećera (HIŠ) uzalud i prekasno pokušali spasiti što se spasiti nije dalo.
Sada dijelom krive seljake koji, usprkos izdašnim poticajima, ne žele proizvoditi šećernu repu u dovoljnim količinama, no većina se slaže da se presudan događaj zbio negdje drugdje. Ne na poljima Slavonije, nego u Bruxellesu. Ondje je 2017. donijeta odluka o zanemarivanju evropske tradicije duge pola stoljeća i ukidanju proizvodnih kvota koje su štitile domaću proizvodnju. Ona je opsegom bila ograničena na godišnjoj razini, ali sigurna i relativno zaštićena od bure na svjetskom tržištu šećera, na kojemu glavni igrači nisu Evropljani nego zemlje poput Brazila i Indije koje šećer proizvode od šećerne trske. Objašnjenje Bruxellesa bilo je da se ipak treba otvoriti, što i nije bilo sasvim neracionalno. Samo se treba pitati prema kome. Naravno, za velike evropske igrače u starim članicama EU-a, kompanije poput Südzucker grupe iz Njemačke, Cristalca iz Francuske ili Agrane iz Austrije, koja je već kolonizirala mađarsku industriju šećera preuzimanjem tvrtke Magyar Cukor Zrt. Doduše, u trenutku kad je cijela Mađarska spala na jednu, ali veliku šećeranu, ondje su i druge propale. No nas neće ni kolonizirati, barem zasada, jer nam je namijenjena druga politika, politika prethodnog polaganog gušenja. Prije ukidanja kvota centralne zemlje EU-a pobrinule su se da novu situaciju spremnije dočekaju tako što je u restrukturiranje i modernizaciju šećerana upumpana potpora od 5,4 milijarde eura. Pa ipak su se briselski birokrati preračunali. Ili bi bolje bilo reći da treba vidjeti za koga uopće toliki lobisti u Bruxellesu rade. Naime, proizvodnja šećera je pala u cijeloj EU, samo kad centar kihne, mi na periferiji dobijemo upalu pluća, ako već ne i Covid (pandemija je, zbog ugaslih ugostiteljskih usluga i turizma, utjecala na smanjenje konzumacije šećera posvuda).
Danas se šećer, kao strateški proizvod, proizvodi u 19 zemalja EU-a, dakle ne u svima; npr. susjedna Slovenija uopće ga ne proizvodi, a i ondje je šećer dvostruko skuplji nego na akcijama u "našim" velikim trgovačkim centrima, koji su odreda filijale i trojanski konji zemalja centra. Usput, on je dvostruko skuplji i u zemljama koje ga naveliko proizvode, poput Njemačke. Koja je logika tog "popusta" koji smo mi kao potrošači dobili? Pa, vrlo je jednostavna, dampinške cijene uvezenog šećera imaju ulogu uništiti lokalnu proizvodnju i jednom kad taj cilj bude postignut, a njemu su se zemlje centra ozbiljno približile, onda ćemo moći i slobodnije formirati nove, više cijene. Naša ministrica poljoprivrede Marija Vučković lijepo je na televiziji pozvala sve trgovačke lance da ne prodaju šećer tako jeftino. Bio je to jecaj u pustinji jer stvarnog efekta od takvog apela nema. A tko bi se od naših političara usudio uvesti neke stvarne mjere protiv nepoštenih trgovaca iz nama prijateljskih, uglavnom susjednih ili nedalekih država?
Sada se svi slažu da je tako postavljena scena s prevelikom konkurencijom u kojoj velika riba guta malu (u tzv. razvijenim državama, a u nas guta sve) bila loša ideja, no politika se ne mijenja. U EU-u je nakon 2000. zatvoreno čak 147 šećerana, a nakon 2006. zatvoreno ih je još 80. No tko mari za male i relativno male proizvođače, a to onda znači i za države. Sada Željko Zadro, predsjednik uprave HIŠ-a, pravdajući se za zatvaranje proizvodnje u Osijeku, govori novinarima: "Ne znamo što će biti u budućnosti. Mi smo premali, a od Bruxellesa smo predaleko." To baš ne sliči na izjave premijera Andreja Plenkovića koji nas, ne prvi, stalno uvjerava u suprotno: da smo u EU ušli kako bismo ravnopravno sjedili s ostalim zemljama članicama za istim stolom.
Dobili smo i instrukcije iz matematike. Na pitanje novinara kako su odabrali koje će tvornice ugušiti, a koju, jednu, ostaviti na životu, Zadro odgovara: "To je zbilja velika odgovornost jer nitko od nas nije imao hrabrosti reći – ova će tvornica raditi, ova neće. Bila je to čista matematika, znači najjeftinije u Hrvatskoj je danas proizvoditi šećer u Županji." Da bi došli do toga, iz HIŠ-a su angažirali englesku tvrtku LMC, "najpoznatijeg svjetskog konzultanta po pitanju šećera". Samo što im ti matematičari nisu rekli kako najjeftinije ne znači nužno i najbolje. "Pokušali jesmo, ali uspjeli nismo. Za Meggle smo našli kupca, pri čemu je presudno bilo to što su već imali kooperante o kojima je ovisio nastavak rada tvornice", rekao je osječko-baranjski župan Ivan Anušić i dodao da je "tome očito kumovala i globalna politika, a primjer za to imamo i u susjednoj Mađarskoj, gdje je također preživjela samo jedna šećerana". Znači, ipak ima politike u toj igri čistih tržišnih sila, samo što u toj politici nema mjesta za hrvatskog župana, ministricu poljoprivrede ili premijera.
Gospoda Zadro i Pipunić rekli su političarima da ne mogu i neće mijenjati svoju odluku. "Mi možemo samo apelirati na njih da se pobrinu za radnike", kaže župan. To su i učinili predloživši radnicima neka iz Osijeka dođu raditi u Županju. Ali ne svih 300. Dio bi mogao biti preraspoređen u druge tvrtke Žito grupe. Oni pred penzijom mogu u prijevremenu mirovinu. A dio će, bože moj, na burzu. I to je za ljude. Uostalom, svima će biti isplaćena otpremnina, ovisno o godinama staža provedenim u firmi uz dodatak od četiri bruto plaće. Da bi se to moglo realizirati, radnici potpisuju ponuđenu odluku o "redovnom osobno uvjetovanom otkazu ugovora o radu".
Tako je to u kapitalizmu. Privatni biznisi mogu poletjeti u nebo, ali mogu i propasti. Usput, Tvornica šećera Osijek još je sredinom 1980-ih zapošljavala 3.000 ljudi. Da je npr. sklopljen ugovor s Mercosurom, pa da i mi možemo uvoziti sirovinu od šećerne trske, kao što to rade neke šećerane u starim državama EU-a, sve bi se moglo preko noći okrenuti. Tvornice više ne bi ovisile o lokalnim proizvođačima šećerne repe koji je tvrdoglavo ne žele proizvoditi u dovoljnim količinama, nego se radije drže drugih poljoprivrednih kultura koje zahtijevaju manje rada i mehanizacije. I mogle bi raditi mirno sve tri tvornice. No sada to više nije slučaj. EU ima jednu politiku, ali ostavlja državama članicama, kao i sebi uostalom, mogućnost sklapanja raznih bilateralnih ugovora. Tako poslovično neimenovani nevidljivi radnik (za razliku od vlasnika koji daju intervjue i slikaju se po medijima) može samo rezignirano izjaviti: "Potpisao sam ga (otkaz) pod jednim laganim pritiskom. Da nisam, prošao bih puno lošije. U odluci piše da nam ne mogu ponuditi drugo radno mjesto, jer kao nismo osposobljeni, iako sam u ovoj tvornici radio na svim strojevima i u svim pogonima, za što sam i obučen. No oni su čvrsto odlučili zatvoriti tvornicu, politika ih na tom putu ne ometa, kao ni sindikati i na kraju smo ostali prepušteni sami sebi." Ovaj radnik pod politikom misli na one koje poznaje iz lokalne osječke sredine ili iz medija. A ne vidi kako u svemu tome itekako ima politike, što smo dijelom i pokazali.
Biti biznismenom danas je izazov, jer time se upuštaš u rizik i zato moraš biti natprosječno nagrađen. Tako nas uvjeravaju. A kakvom će se riziku izložiti Željko Zadro i Marko Pipunić? Hoće li ostati na ulici, baciti se kroz prozor jer su bankrotirali? Bez brige, ništa od toga. Postrojenja i objekti, dakle sutra nekretnine i rente, u sve tri šećerane u vlasništvu su HIŠ-a, dakle njihovom. Usprkos dugovima na sto strana, predsjednik uprave HIŠ-a Željko Zadro prostodušno izjavljuje novinarima: "U vlasništvu imamo 17 kilometara pruge i 8,5-megavatne centrale. Možemo proizvoditi struju. Infrastruktura je toliko moćna da se treba dobro promišljati. Može dovesti bilo koju proizvodnju i nastaviti dalje. No trenutno nemam odgovor što i kako na tim lokacijama, ali sigurno nećemo raditi gluposti." U to ne sumnjamo.
