Stotinu i dvadeset od ukupnih 180 radnika Hrvatske industrije šećera, tvrtke nastale u listopadu 2019. spajanjem triju hrvatskih šećerana (Virovitica, Osijek, Županja), dobilo je otkaze. Njihovi posljednji radni sati u Tvornici šećera Viro iz Virovitice bili su 30. travnja. Dan kasnije, na Međunarodni praznik rada, postali su dio službene statistike nezaposlenih Zavoda za zapošljavanje. Nemilosrdna oštrica kapitalističkih škara i do sada je rezala radnička prava, tjerala radnike na promjenu zanimanja, u pučke kuhinje pa i na prosjačke štapove, ali nitko se još u Virovitici, slučajno ili ne, takvom prvomajskom čestitkom simbolično nije narugao radnicima.
U virovitičkoj tvornici više se neće proizvoditi šećer iz šećerne repe. Postoje neki planovi i male mogućnosti za preradu sirovog ili proizvodnju biološkog šećera, ali po svemu sudeći, najmodernija i najmlađa hrvatska šećerana mogla bi zatvoriti vrata nakon točno 40 godina.
Nikad u ta četiri desetljeća sa sirovinom i gotovim proizvodom nije bilo lagano; repa je jedna od težih uzgojnih kultura, a put do slatkog kristala u industrijskim postrojenjima kompliciran zbog čega se često poslovalo na rubu profitabilnosti. Mnogi su se međutim profitom itekako ‘osladili’ zagorčujući život radnicima i seljacima. Ipak, šećerana je bila ponos cijelog kraja, othranila je i školovala generacije ovdašnje djece, pa je vijest uznemirila javnost koja nije dobila nikakvu informaciju jer su glavni lokalni mediji o tome danima šutjeli. A i kad su objavili odluku bila je jednostrana – samo s pozicije vlasnika i to tek nakon sastanka s lokalnim političkim dužnosnicima, saborskim zastupnicima Josipom Đakićem i Tomislavom Tolušićem, gradonačelnikom Ivicom Kirinom i županom Igorom Androvićem.
Suvlasnik i predsjednik Uprave Hrvatske industrije šećera Željko Zadro kazat će da se ne radi o otkazima, već su ‘radnici dobrovoljno otišli i tako ostvarili pravo na otpremninu’. Druga opcija je bila da svi dobiju minimalnu plaću, ali im nije mogao jamčiti što će biti u budućnosti jer ‘posla do konca godine realno neće biti’. U Hrvatskoj je, objasnio je Zadro, ove godine pod šećernom repom samo 10.500 hektara, što je dovoljno tek za jednu šećeranu. No još je veći problem cijena i plasman šećera na europskom tržištu.
- Do poremećaja na tržištu šećera došlo je 2017. godine zbog hiperprodukcije. Proizvedeno je 12,5 milijuna tona šećera više u odnosu na potrošnju. U tri godine europska industrija šećera izgubila je oko 2,5 milijardi eura, a hrvatska oko 400 milijuna kuna. Cijena šećera je prepolovljena. Prodavali smo ga po 280 eura, što znači da smo na svaku paletu, slikovito rečeno, zalijepili 200 eura. I taman kad se tržište počelo oporavljati, došla je korona kriza – rekao nam je Zadro.
Marijan Puškarić, sindikalni povjerenik u šećerani, kaže da je riječ o klasičnim otkazima podijeljenima u četiri faze, a ne dobrovoljnim odlascima. Provedeni su iznenadno u dva-tri tjedna nakon neuspjelih pregovora s gazdom. On vjeruje da proizvodnja šećera ne može biti nastavljena.
- Bit će to nemoguća misija jer ljudi koji su ostali u tvornici nisu radili u proizvodnji, nemaju iskustva i znanja, a malo je vjerojatno da će se netko od onih koji su otišli vratiti – izjavio je Puškarić, koji je i sam, iako to nije morao jer ga štiti pozicija sindikalnog povjerenika, otišao i to, kako nam je rekao, zbog solidarnosti prema kolegama.
Virovitička šećerana, tada pod imenom Tvornica šećera Boško Buha, svečano je otvorena na Dan oslobođenja Virovitice 5. listopada 1980. godine. U novoj državi, nova vlast promijenila joj je ime, a bistu narodnog heroja iz parku ispred tvorničke kapije uklonila i bacila u smeće. Do ove jeseni tako možda završi i cijela tvornica.
