Generacije poljoprivrednika danas se mogu samo s nostalgijom prisjećati zlatnih osamdesetih, sedamdesetih i šezdesetih godina prošlog stoljeća, kada su brojne ratarske kulture uspješno hranile cijele porodice, ali i školovale djecu te bile generatori razvoja mnogih sela. U virovitičkom su kraju to mahom bile povrtne kulture, a među njima je prednjačila paprika, čija je proizvodnja ovdje dosezala i po 20 posto ukupnog uroda cijele Jugoslavije. Posebno uspješni povrtlari bili su seljaci iz Majkovca, uglavnom ljudi srpske nacionalnosti: toliko su bili dobri da je njihova paradajz-paprika pod imenom majkovačka prepoznavana po kvaliteti diljem zemlje.

Danas 84-godišnji Pero Babić prisjeća se tog sretnog doba u kojem je samo radi svoje paprike bio 'netko i nešto' i kada se moglo dobro živjeti od svoga rada. Ali i tada je, priznaje nam, bilo teško pokrenuti posao, baš kao što je i svaki početak za većinu nepoznat i težak.

Mnogi su nas kupci u Sloveniji i zavoljeli, sprijatelji bi se s nama pa bi nam ustupali stanove da u njima prenoćimo kad bismo došli u grad a oni bili negdje na vikendu ili na moru

- Da ti pravo kažem, bio sam muzikant, ne baš voljan za posao na zemlji. Dvadeset sam godina svirao violinu po okolnim selima, na zabavama i na svadbama: u sastavu je bilo Hrvata, Mađara i Srba, pa smo svirali sve, hrvatske, mađarske i srpske pjesme. To sam baš volio, iako mi je ćaća stalno govorio da batalim tu violinu i da je vrijeme da se primim kakvog ozbiljnijeg posla. Tako mi je jednog dana kazao: "Evo ti jutro zemlje, pa kud znaš, široko ti bilo polje!". Dao mi je i jednu junicu da imamo mlijeka, i onda sam prestao svirati te sa suprugom Stanom započeo novo životno poglavlje. Uzgajali smo piliće i patke, pa ih vozili prodavati na zagrebački Dolac. A moja je žena ispočetka bila toliko uporna i vrijedna da je na dva paket sica muškog bicikla, prednjem i stražnjem, prevozila robu do dvadesetak kilometara udaljene tržnice u Virovitici. Tamo bi onda kupila nešto hrane koju nismo sami proizvodili, a kad bismo je pojeli, ne bi nam opet ostalo ništa – kaže nam Pero.

No kad su mu upućeniji rekli da se na paprici može obrnuti 'dobar dinar', odlučio je po onom ćaćinom jutru pobacati sjeme, pa je ubrzo krenulo nabolje. Došla bila i tzv. komasacija pa mu zemljište povećali za još jedno jutro, a neke je oranice sam kupio, da bi se naposlijetku njegovi nasadi paprike raširili na puna tri jutra.

- Nekom srećom, rađala je odlično; štoviše, bilo je to čudo jedno, s obzirom na to da nismo upotrebljavali nikakvu zaštitu i da je sve bilo prirodno. Počeli su se za nas zanimati i stručnjaci, pa je tako jedan inženjer Čeh osobno nadgledao naša polja paprike i s njih uzimao sjeme. Zemlja je ovdje stvarno odlična, može durati i kišu i sušu. Ako je zemlja dobra, dobro je i ono što na njoj posadiš – tvrdi naš sugovornik.

Valjalo je svu tu papriku dopremiti do kupaca, pa je stoga kupio stari kombi s kojim je prvo otišao pravo u Zagreb. Ondje mu rekoše da bi tako kvalitetnu robu mogao dobro utržiti u Sloveniji, pa bi potegnuo i do Maribora. Prodaja je bila dobra, kupovali su Perinu papriku i Austrijanci, no najbolje je surađivao s jednim nakupcem Albancem. Imao je u slovenskom gradu i svoju vlastitu vagu da može prodavati na vreće, no radi nje mu je na vaganje dolazila konkurencija, što ga je ometalo u poslu, pa bi drugim trgovcima znao reći da se posluže državnom. To bi nekima zasmetalo, kao što je zasmetalo nekog Iliju koji mu se prijeteći unio u lice govoreći mu da se pravi važan pred njim koji može kupiti čak i avion. "Ma kupi ti sebi vagu, što će ti avion", odbrusio mu je Pero, pa već sutradan preselio tezgu u Gornju Radgonu.

No tamo je prodaja slabije išla, pa je otišao u Mursku Sobotu te ondje naletio na konkurenciju nesklonu drugim proizvođačima i trgovcima.

- Ja odonud nisam htio da idem. Imao sam paprike za jesti, hljeba bih si kupio, pa nisam htio nikamo ni makac. A oni kudili moju papriku da je ljuta, tužakali me miliciji da im prijetim, a ja se samo borio za svoje pravo da prodajem. Istina je, bili su krupniji i jači od mene, no kazao sam im da ću ih s srediti čujem li još jednom da mi kude papriku. Ne znam zašto, ali tad su me ozbiljno shvatili – kaže Pero kroz smijeh.

- Bili su, jednostavno, loši prodavači i obični prevaranti, što su kupci brzo shvatili, pa nama omogućili da kvalitetom osvojimo veće tržište. Mnogi su nas kupci i zavoljeli, sprijatelji bi se s nama do mjere da bi nam ustupali stanove da u njima prenoćimo kad bismo došli u grad a oni bili negdje na vikendu ili na moru – tumači nam razloge svog uspjeha u Sloveniji.

Tempo Babićevih bio je ubitačan: papriku bi brali ponedjeljkom pa bi noć do utorka proveli na putu, da svježa dočeka prve ranoranioce. Na tržnici bi bili dok sve ne prodaju, a onda u četvrtak opet berba, da imaju štogod u subotu i nedjelju ponuditi kupcima. Pored paprike, sadili su i kukuruz koji su prodavali po Bosanskom Novom, Bihaću i Prijedoru, ali i kupus koji su plasirali po Našicama i Kutini.

- Gdje god bismo došli, prvi bismo svoju robu, onako kvalitetnu i čistu, prodali. To je pridonijelo našem širenju, pa smo uskoro imali dva traktora i dvadeset jutara zemlje. U Somboru sam nabavio kamion za koji sam dao para koliko za četiri "fergusona", no još mislim da je to bila dobra investicija. Jer da nisam imao čime prevoziti ono što bih proizveo, sav bi mi trud bio za džaba – tumači nam svoju poslovnu logiku.

Nažalost, dođoše nesretne devedesete, kad se naglo urušio dotadašnji sustav. Rat je zatvorio granice, veliko tržište je nestalo, a kupovna moć ljudi padala, pa je poljoprivreda brzo postala neisplativa. Majkovcu, selu sa stopostotnim srpskim stanovništvom ime je naprasno promijenjeno u Žlebine, a čuvena majkovačka paprika iznebuha postade virovitičkom, jer eto, ni Srba u tom mjestu više nema kao nekoć, prije nego što će doći turobna vremena u kojima će mnogi 'ispariti' bez traga, drugi pod pritiskom zamjenjivati svoje kuće za one u susjednim državama, a treći, malobrojni, ostajati poput Pere u svom selu.

- Bilo je svakojakih pritisaka i prijetnji. Dolazile bi pijane budale iz susjednog sela u kojem žive Mađari i pucale po kućama, ali našu porodicu nitko nije dirao. Bilo je teško živjeti u vremenima kad nisi znao što nekome može pasti na pamet. Dolazili su i nama neki ljudi, Hrvati iz Vojvodine, ali nismo željeli mijenjati kuće. Nismo odavde htjeli nikamo, iako su ponude bile takve da bi glava zaboljela. Ni moj sin jedinac nije htio čuti za odlazak: bolje da tu propadnemo, govorio je, nego da tamo ništa nemamo. Nažalost, dobio je šećer, valjda od stresa, a nije htio doktoru, pa je umro prije tri godine, u svojoj 54-oj. Tek smo tada žena i ja konačno kapitulirali i propali – priča nekad uspješni poljoprivrednik, čija se mjesečna primanja zajedno sa supruginim ne približavaju iznosu od tri tisuće kuna. Na to se ne žale, navikli su živjeti skromno i kad se imalo puno, puno više. Kaže jedino da ga brine ovolika nepravda u društvu. Zabrinut je radi onoga što čeka njegovu unučad i praunučad te sve ljude u Hrvatskoj, bez obzira na nacionalnost i vjeru.

- Jedan je na televiziji rekao da ima četiri stotine hektara zemlje, ali nije objasnio odakle mu toliko, kako je to zaradio. Nekolicina njih ima toliko puno, a drugi nemaju ništa, pa ni priliku da rade. Onda odu za Njemačku, Austriji ili Irsku ili se propiju pred prvim dućanom i postanu seoski nevaljalci – sažima Pero Babić bolne točke hrvatske poljoprivrede, razvoja i svakodnevnice.