U Lipovcu kraj Virovitice odnedavno stalno, poput vječnog plamena na spomenicima, vijori hrvatski barjak. Okačen je na tanašni stup postavljen pored raspela tik iza ploče s nazivom mjesta, valjda stoga da zajedno, to vjersko obilježje i ta zastava, pozdrave sve one koji u naselje ulaze ili iz njega izlaze.

Lipovac je inače toponim nastao na početku devedesetih prošlog stoljeća, kad su u jedno spojeni Hadžićevo i Mitrovica, dva sela nastanjena mahom ljudima srpske nacionalnosti. U prvom je takvih bilo 75, a u drugom čak 97 posto. Preciznije, a prema popisu iz 1991., u Lipovcu je bilo 376 Srba, 49 Hrvata, 13 neopredijeljenih, devet Jugoslavena, osam nepoznatih i jedan regionalno opredijeljeni; danas pak u istom mjestu složno živi stotinjak Hrvata i pedesetak Srba, a taj sklad povremeno mute tek pojedinci iz lokalne vlasti, seoske baje ili sitni mrvičari velikih ambicija i opasnih namjera.

- Zastava je možda doista podignuta s namjerom da nekoga provocira, ali nije mi jasno zašto bi obilježje države u kojoj živimo moglo ikoga uznemiriti? Nas ne uznemirava, pa neka slobodno vijori – kaže nam naš domaćin Dean Bogovac.

Ni opstrukcija predsjednika Mjesnog odbora Lipovac Milana Cindrića koji nije podržao inicijativu da se na pravoslavnom groblju postavi pravoslavni krst nikoga ne provocira, unatoč tome što nerazumijevanje, netolerancija i zadrtost što se ispoljavaju na društvenim mrežama mogu stvoriti dodatnu napetost u ionako lako zapaljivih pojedinaca. Jednostavno, još ima 'boraca' spremnih za tzv. čista sela.

- Na groblju je postavljen katolički križ, što je u redu s obzirom na to da je sastav stanovništva nakon dolaska Hrvata iz Vojvodine i Bosne znatno promijenjen. No ne dopustiti da uz taj križ, na mjestu gdje počivaju naši preci, bude postavljen i pravoslavni krst, civilizacijska je sramota. Na tom groblju počiva samo jedan Hrvat koji je ovdje želio biti pokopan, ali mu katolički svećenik nije želio tu služiti pogreb, pa ga je sahranio pravoslavni pop. Načelnik općine kaže da nema ništa protiv pravoslavnog krsta. Rekao nam je da ga slobodno podignemo, pa čak i to da će općina pokriti dio troškova, no niže razine vlasti to ne dopuštaju. U pregovore smo sada uključili župnika, sveštenika i dožupana, pa vjerujemo da će krst na kraju ipak biti podignut. Barem kad se okončaju lokalni izbori, koji nam zapravo već desetljećima diktiraju svakodnevni život i određuju pravila ponašanja - optimističan je Bogovac.

Njegovu uvjerenost da će u Lipovcu osvanuti i krst dijele Milan i Stana Bjelica iz Mitrovice te Manojlo i Anđa Manozić iz Hadžićeva, koji nam kažu da je bilo i težih problema u Lipovcu, no da su svi već nekako riješeni. Smatraju se dobrim poznavateljima ovdašnjih prilika i neprilika, no još im nije jasno čime su se vodili oni koji su devedeset i neke njihovim selima nadjenuli današnje ime. Prisjećaju se da su doseljenici iz Vojvodine predlagali da se naselje nazove Novi Kukujevci, po mjestu iz kojeg su došli, no taj prijedlog nije prihvaćen ni od Srba ni od Hrvata. Inače, nazivi pripojenih sela mijenjani su više puta tijekom povijesti: od 1869. do 1921. to se područje nazivalo Srakovac, a potom s vremenom Hadžićevo, Pavelićevo, Miljanovićevo, pa opet Hadžićevo.

- Mitrovicu je od 1921. do 1926. naselio velik broj Hercegovaca iz okolice Bileće, Gacka i Nevesinja, nekih pedesetak obitelji; bilo je nešto Ličana i dva-tri Bosanca, uglavnom dobrovoljaca Prvoga svjetskog rata s ruskog, američkog i japanskog ratišta. Moj je otac, koji je kao dobrovoljac prešao Albaniju, došao ovamo iz Crne Gore – kaže nam Milan Bjelica, pa poimence počinje nabrajati prve pridošlice, mahom ratne dobrovoljce: s Arsenom Doderom došlo je još pet-šest familija istog prezimena, a porodica Neđe Manojlovića iz Gore, najpustijeg dijela Hercegovine, bila je očito bogata jer je sa sobom dotjerala deset stočnih grla. Prvih godina nakon Velikog rata stigla je, kaže, i njegova obitelj. Hadžićevo su ponajviše naseljavali ljudi s bilogorskih brda iz okoline Grubišnog Polja i Velikog Grđevca, Bosanci te nešto malo, Ličana i Dalmatinaca, poglavito stočara.

O prošlosti sela razgovaramo u porodičnoj kući Bjelica. Kao predsjednik svojedobne Mjesne zajednice, Milan je i sam pridonio razvoju naselja.

- Bilo je tu ljudi, a bili smo i složni, lako smo se dogovarali i sve brzo realizirali. U pet naših kuća bilo je 25 muških glava: pet Beata, pet Brdara, pet Lončara, pet Bjelica i pet Koprivica. Od 1948. imali smo najbolju i najsuvremeniju školu u okolici, a 1960-ih smo poželjeli struju: upregnusmo 45 pari konja s kojima otiđosmo u Pecku po drvene bandere i za mjesec dana stigla nam je struja! Onda je na red došla cesta za koju je svaka kuća dala po milijun tadašnjih dinara, pa je dobismo za 15 dana. Ne znam koliko je taj izdatak po kući vrijedio, ali se sjećam da sam naš dom do useljenja ozidao i 'ofrajkao' za 730.000 hiljada dinara, a sve mi majstori radili – prisjeća se Milan vremena zajedništva i sloge. Je l' to bilo zato što je selo dalo puno partizana u Drugom svjetskom ratu, provociramo ga pomalo pitanjem, a on spremno odgovara.

- Vukli su za selo, moram priznati, jer su naši bili na položajima. Imali smo više od stotinu školovanih, ali džaba bi to bilo da svi nismo bili složni – odgovara Bjelica.

Između Hadžićeva i Mitrovice nikada nije bio antagonizama, kako to već zna biti među komšijama. Tu i tamo bi nešto sitno zaiskrilo među omladinom, najčešće nakon derbija nogometnih rivala: prvi su, naime, navijali za Partizan, drugi za Crvenu zvezdu. Mlađi ovdje nisu imali svoje nogometne klubove, ali bi ljeti znali zaigrati jedni protiv drugih. A tada bi za suca pozvali nekog 'neutralnog', ponajčešće zakletog Dinamovca.