Kronično ustajala žabokrečina od hrvatske porezne politike u posljednjih mjesec dana ipak pokazuje određenu intrigantnu vitalnost. Glavninu javne pažnje odvukla je pritom najava o uvođenju poreza na nekretnine, posebno one nenastanjene, te oporezivanju kratkoročnog, odnosno turističkog najma.

U tome se načelno zaista može uočiti potencijal za mobilizaciju jedne socijalno napredne fiskalne mjere, ako smo bar pomalo skloni optimizmu. No brojna otvorena pitanja vezana uz taj porez ukazuju na izgledniju mogućnost da sve zapne u implementaciji po jedinicama lokalne uprave, jer posrijedi je davanje koje naplaćuju općine i gradovi. Štoviše, one će imati prostor da odluče o visini pripadajućih stopa, i da porez na nekretnine po svojoj volji faktično sasvim izostave.

Drugi namet, tj. izmjena u njegovoj primjeni, jest porez na dohodak, a koji se dosad naplaćivao po svega dvije stope. Preciznije kazano, na istu su stopu obavezani radnici koji zarađuju prosječnu mjesečnu plaću, i oni koji dobivaju npr. 4199 eura, jer se tek iznad 4200 ulazi u viši razred. Ubuduće bi se taj prag značajno pomaknuo uvis, pa će još veći broj visokih plaća biti oporezivan manje, što je po definiciji pomak udesno, u ekonomsko-političkom smislu, dakle svakako antisocijalan.

Kad se podvuče crta, ispast će tako da isti porez na dohodak, mimo onih koji su od njega oslobođeni zbog preniske zarade, plaćaju gotovo svi, jer bi samo par postotaka najviših plaća ostalo u gornjem razredu. Bogati će postati još malo bogatiji, siromašni će nadalje osiromašiti, ali to i nije specijalna novost ako znamo da je hrvatska fiskalna politika šampionski regresivna, kao što se kaže za poreze koji ne diferenciraju materijalno stanje različitih obveznika.

PDV u Hrvatskoj, primjerice, najbolji je indikator toga, s obzirom na to da je enormno visok i da ga svi plaćaju po istoj stopi. Sve u svemu, baš ništa se u toj politici neće ovime suštinski promijeniti, osim što će dodatno porasti i ekonomske te socijalne razlike između pojedinih lokalnih sredina.