Ogromnu razliku u cijeni između pojedinih svojih artikala u Hrvatskoj i Sloveniji, iz trgovačkog lanca Bauhaus pokušali su prošli tjedan rastumačiti pomoću jedne više nego oprobane metode. Svalili su krivnju na hrvatski porezni sustav. Kao što je oduvijek poznato, država ovdje ekstremno guli i potrošača i trgovca i proizvođača, dok već u Sloveniji narodu, pa čak i nenarodnim elementima, cvjetaju sve same fiskalne ruže. Nad tim naša udruženja poduzetnika lamentiraju danonoćno, a Bauhaus prigodno baca svjetlo na jednu izdvojenu činjenicu: PDV je u RH najveći u EU-u, tj. odmah iza mađarskog.
I sve bi to bilo sasvim zgodno rješenje ili bar objašnjenje, osim što – nažalost po zagovornike dotične teze – nije točno. Nemoguće je PDV-om objasniti razliku u cijeni prikolice koja u Sloveniji košta 498, a u Hrvatskoj 663,48 eura, ili vrtne kućice za koju ćemo s ovu stranu Sutle platiti 464,40 eura, a tamo svega 399, ako naš porez na dodanu vrijednost ima stopu 25, a slovenski 22 posto. Jest, ali onda trgovci i njihovi pobornici uzmu navoditi razne druge porezne i paraporezne momente: Hrvatska ima ukupno više porezno opterećenje, generalno antipoduzetničku klimu, skuplje ostale troškove, enormna neporezna davanja itd. I da nam je baš zato skuplja kućica i sve što u nju stane. Slušajući o tome, zacijelo bismo se iznenadili kad bismo se osvjedočili da privatni sektor gura navlas istu priču i drugdje, zapravo širom svijeta, uvijek nalazeći kako je najgore baš tamo gdje se zatekao skupa s publikom. Razlog je to više da Hrvatsku malo preciznije smjestimo na usporednu fiskalnu mapu Europske unije, ako već ne planetarnu.
Za početak, odlikovani smo iznimno regresivnim, antisocijalnim poreznim modelom. Njega čini krajnje visok PDV, porez usmjeren na najšire društvene slojeve, u kombinaciji s napadno niskim porezima na kapital, tj. dobit i dividendu, te imovinu, kao i na visoke plaće. Ako smo po PDV-u treći ili četvrti, po visini opterećenja bogatih smo na dnu liste europske konfederacije. Dohodak je inače značajno opterećen, ali se to osjeća najviše kod onih nižih, s obzirom na to da je ista stopa odrezana za plaću od tisuću eura i plaću od tri i pol tisuće. To su prvi i najpouzdaniji znakovi da nešto socijalno-politički ozbiljno ne štima s poreznim sustavom.
Od preostalih nameta, tu su standardne trošarine na duhan, alkohol i gorivo, a tu su i notorni parafiskalni nameti o kojima se u dugim zimskim noćima posebno strastveno naklapa. Predstavnicima investitora to znači posljednje garantirano pribježište, ono kad se osjete pritjeranima dugim cijevima gornjih fakata uza zid. Tad neizostavno izuste da Hrvatska ima preko 160 različitih parafiskalija. Ima ih možda i preko 240, zavisno o tumačenju neporeznog davanja, ali glavna mjera stvari nije njihov popis. Nego je to suma prihoda: od njih se u javne blagajne, državnu i lokalne, slije nešto više od osam milijardi kuna godišnje, a od toga čak 7,9 milijardi otpada na svega 25 nameta. Ostali su faktično nebitni za razgovor o konačnoj masi parafiskalnog opterećenja u RH. Tih 25 pak djeluju prilično nezaobilazno, održavajući javne šume i vode, ulaganje u zelenu energiju, itd. Moguće ih je eliminirati, naravno, i tu su naši oponenti u pravu. No to je izvedivo samo tako da npr. privatiziramo šume ili zapustimo vode, ili da u razvoju održive energetike odustanemo od subvencioniranja – privatnog sektora. Da ne bismo uzimali i to u obzir, radije se vratimo na poreze, gdje nas ovih dana čeka novi argument protiv države i njezina prihoda. Još nam je nešto najistaknutije u EU-okviru, kaže se, a opet neslavno: udio potrošačko-poreznog novca u hrvatskom BDP-u. Šampioni smo dakle i po tome, mada se držimo prosjeka kad je posrijedi opći udio poreza.
Taj aspekt odnosi se na širu temu, ne samo na porezni model i raspored fiskalnog opterećenja. Da, mi porezima najviše obavezujemo potrošnju i rad, ali to u krajnjoj liniji nije nelogično, ima li se u vidu struktura hrvatske privrede, sve više bazirana na uslugama, trgovini, ugostiteljstvu, i tome sličnom. A posve je drugo pitanje je li nam takav profil i pametan, koristan, napredan, perspektivan.
Dugo se i mukotrpno stupalo prema tom horizontu, i nije bilo lako uništiti onoliku materijalno-proizvodnu industriju. Naročito znamo li da pothvatu nisu prethodile znanstvene studije i sektorske razrade, nego samo dobrostive preporuke globalnih centara moći kao što su Svjetska banka, ranije i Međunarodni monetarni fond, te na koncu Europska komisija. Nikad neće biti previše ponavljanja nekih detalja: Hrvatska je svoju monetarnu politiku, između vezivanja tečaja kune za njemačku marku i uvođenja eura, prilagodila ovdje isključivo uvoznicima roba i novca. Trgovcima i bankama, drugim riječima, dok je naša proizvodnja stradavala već i takvom valutno-tečajnom politikom, a izvoznici se gasili jedan po jedan. I nije to trajalo nekoliko mjeseci, nego impresivnih četvrt stoljeća, bez mnogo rasprave. Nema je ni danas, ali previsoke cijene u maloprodaji treba nekako objasniti. Ne ide kroz sliku poreznog sustava, kao što vidimo, koliko god kampanja ne jenjavala. Ne pomažu ni tvrdnje da je rad previše fiskalno opterećen, jer mu je cijena u RH znatno niža od one na zapadu EU. Slovenski radnici u trgovini imaju u prosjeku dva i pol puta veća primanja od hrvatskih. Hrvatsku statistiku ujedno krase općenito najmanje plaće u Eurozoni.
Konačno, nakon uvođenja eura i osjetnog rasta cijena potegnuto je u Hrvatskoj i pitanje visine trgovačke marže. Iz nadležnog je ministarstva gospodarstva poručeno da bi trgovci morali obznaniti koliko ubiru na razlici između dobavne i prodajne vrijednosti artikala koji su poskupjeli, mada nije jasno zašto to ne učini Vlada RH, makar okvirno, ali i komparativno u pripadajućem EU-kontekstu.
Predstavnici trgovine samo što se krvlju ne zaklinju da im je marža ovdje bitno niža od EU-prosjeka, premda ne donose konkretne brojeve koji se tiču danas kritičnih roba i usluga. Mi zauzvrat pamtimo da su prije točno godinu dana Večernji list i Hina objavili da je u prvoj polovini prošlog desetljeća ta razlika gotovo udvostručena, dospjevši na razinu navedenog prosjeka. Ostaje nepoznanica o tome što točno omogućuje sektoru trgovine u Hrvatskoj da se postavi tako jednostrano. No samo dok malo pozornije ne razmotamo varljivu ambalažu.
Prvo, tu je bila već spomenuta ekskluzivna monetarna politika, a odmah za njom dolaze izdašne krizne subvencije poduzetnicima kojih imamo opet najviše među trgovačkim društvima i obrtima, a gdje prihodom dominiraju trgovački lanci, uz poneki sektorski izuzetak. Kad je riječ o lancima, moramo još znati da ovdašnje tržište karakterizira oligopolna situacija, tj. izostanak konkurencije kakva odlikuje, recimo – Sloveniju.
Štoviše, radi se velikim dijelom i o monopolu Lidla, ako imamo u vidu da taj jedini diskontni lanac prodaje hrane s nacionalnom mrežom prodajnih objekata nema više za vratom ni onaj nesretni Konzum, svakako ne nakon vladine opsežne intervencije nad tim propalim poduzećem. I kad se jadamo da nam je država preskupa, sa svim izdašnim poreznim prihodima na račun siromašnijeg dijela stanovništva, onda istinski temelj za to imamo tek u činjenici da je njezina ukupna ekonomska politika izrazito štetna i protivna najširem interesu.
Nipošto se ta kvalifikacija, međutim, ne odnosi na trgovce, tu povlaštenu sektorsku elitu našeg poduzetništva o čemu bi najprije morali računa povesti i nezadovoljnici iz ostalih branši. Teorija po kojoj trgovci u tržišnoj ekonomiji imaju svako pravo na slobodno određivanje cijena, pa će potrošači sami dalje regulirati situaciju, nije predmet laboratorijski postavljenih odnosa.
Trgovina je stavljena u startno bolju poziciju, a nju neće uzdrmati šeprtljave i zakašnjele, alibi-mjere poput zahtjeva da se iskaže razlika u cijenama prije i poslije Nove godine. Trgovci su se na to šeretski nacerili i većinski državi gordo otkazali suradnju. Nesumnjivo će se tako kesiti i kad uskoro registriramo da pada inflacija, kao i vrijednost energenata, te dobavne cijene – čitava jedna prikolica troška – ali samo unutar prosjeka EU-a, ne i za nas.
