Na jednoj točki Srbiji je lani uspjelo nešto što joj nije nikad dosad otkad se bilježe ekonomski podaci. Prvi put je izvezla više robe i usluga (naravno, bez turizma) od Hrvatske. Dvadeset godina prije (1995.) srpski izvoz nije vrijedio ni trećinu hrvatskog (31,6 posto). Lani je iznosio 13,36 milijardi dolara, a hrvatski oko 13 milijardi. Te podatke daje srpski novinar i ekonomski analitičar Dimitrije Boarov u radu pripremljenom za savjetovanje Igmanske inicijative o odnosima dviju zemalja. Igmanska je inicijativa krovna organizacija koja povezuje sedamdesetak nevladinih organizacija iz tri države. Treća je, naravno, Bosna i Hercegovina.
Sve druge brojke govore o apsolutnoj supremaciji Hrvatske. U godini 1990., kad je počeo raspad Jugoslavije, hrvatski je bruto domaći proizvod po glavi stanovnika bio za četvrtinu veći od srpskog. Danas je veći za 58 posto. (Kosovo nije u toj računici.) Razlike u nivou razvijenosti veoma su se povećale, kaže Boarov. Tome treba dodati da su istodobno obje zemlje duboko potonule ispod razine dohotka i životnog standarda od prije četrdesetak godina. Srbija je propadala brže. Potvrdilo se nešto što bismo mogli nazvati Maruninim poučkom. Pjesnik i politički emigrant u doba SFRJ, Boris Maruna, dokazivao je naime (pozivajući se na nekog španjolskog autora) da su svi nacionalistički režimi u povijesti opljačkali vlastite narode. To je jedan od razloga zašto je poslije 1990., kad se vratio u Hrvatsku, postao žestoki kritičar HDZ-a.
Usput rečeno, bilo bi zanimljivo znati je li netko u Beogradu upitao tamošnje nacionaliste, čija je omiljena teza kojom su rušili Jugoslaviju bila da Srbija u miru gubi sve što dobiva u ratovima, kako to da se sada dogodilo obratno. Kako to da je u ratu izgubila sve što je stekla tokom 45 godina postojanja socijalističke Jugoslavije?
Nedavno je i u Hrvatskoj objavljen frapantni podatak da je u osam ovogodišnjih mjeseci srpski izvoz u Hrvatsku prvi put bio veći od hrvatskog u Srbiju. Što to Hrvatska uvozi? Bakar, katodne cijevi, polietilen, električnu energiju, suncokretovo ulje itd. A što izvozi u Srbiju? Cement, sjedala za automobile, proizvode za pranje, dječje igračke itd. Boarov naglašava da znatan dio srpskog izvoza otpada na tvrtke koje su Hrvati kupili u Srbiji, u prvom redu Agrokor Ivice Todorića i Atlantik grupu Emila Tedeskija. Obratnih slučajeva nema. Zašto? Bez obzira na sve političke prepreke i nacionalističko bjesnilo, pravi uzrok je ekonomski. U Hrvatskoj se ne isplati proizvoditi. Zato tu nema ni domaćih ni stranih proizvodnih investicija. Hrvatskoj javnosti su se već popele navrh glave priče o sporoj i nesposobnoj administraciji koja koči strane (a valjda i domaće) investitore i o reformama koje nikako da se provedu. Administraciju zaista ne treba braniti, ali ako je ona tako velika prepreka, kako to da su stranci sagradili sve šoping-centre koje su htjeli? Kako to da su pokupovali sve pivovare, koje proizvode za domaće tržište, a izvoze samo profit? Zašto ih administracija nije spriječila da preuzmu mljekare i uvozom uguše domaće proizvođače mlijeka? I konačno, kako su preuzeli skoro sve banke i preko njih zavili Hrvatsku u crno?
Iako mu se nude za savjetnike, treba se nadati da Andrej Plenković neće poslušati bivše HDZ-ove premijere iz posljednjeg desetljeća prošlog stoljeća, u čije vrijeme je stvoren sustav u kojem je Hrvatska postala raj za uvoznike i pakao za proizvođače. U kojem je jedina ekonomska perspektiva postala turistička monokultura, a politička logika da se s rogatim ne treba bosti. Pogotovo kad im ne možeš vraćati olako proćerdane kredite.
Mogu li se sada očekivati neke promjene? Prvi put Hrvatska je dobila vladu koja nije počela raditi tek kad je ušla u kabinete, već je barem svoj prvi korak pripremila unaprijed. Ali ako nastavi istim putem, to bi mogao biti korak od sedam milja. Riječ je o poreznoj reformi o kojoj se proteklih dana naveliko i uglavnom s oduševljenjem govorilo i pisalo, pri čemu se najčešće računalo koliko će kome biti povećane plaće. Neprimijećen ostao je najvažniji cilj, koji se nazire iz načina na koji se provodi reforma. Taj je cilj povećanje konkurentnosti domaće u odnosu na uvoznu robu. Rekli bismo konačno!
Po čemu se to vidi? Po tome što se ne smanjuje opća stopa PDV-a, iako se o tome neprestano tambura. Točnije, autori reforme i to najavljuju, valjda da bi vuk bio sit, ali tek za rumenu budućnost. Odmah se, međutim, smanjuju porezi na dobit i dohodak. U čemu je razlika? Osnovno je da se PDV odnosi na svu robu, uvoznu kao i domaću, dok smanjenje poreza na dobit i dohodak pogoduje samo hrvatskoj privredi. Tako postavljena, porezna reforma u izvjesnoj mjeri zamjenjuje devalvaciju kune. Ona ne poskupljuje uvoz, ali jača konkurentnost domaće privrede. Za razliku od toga, u najavljenim promjenama pojedinih stopa PDV-a teško je uočiti neku jedinstvenu logiku (dječja hrana gore, a autosjedalice dolje itd.). U cjelini, čini se da vrijedi ona stara ‘što se dobiva na mostu, gubi se na ćupriji’. Uz određenu dozu cinizma, moglo bi se pomisliti i da je time pripremljeno polje za ‘demokratsku’ zabavu.
Osim toga, smanjenje PDV-a ne bi automatski dovelo do snižavanja cijena, kako se to naivno vjeruje. Njih određuje tržište, a ne porezi i drugi troškovi proizvodnje. Svaki trgovac uvijek pokušava dobiti što više, pa bi im smanjivanje PDV-a bio poklon s neba. Nasuprot tome, veće plaće znače i veću potrošnju, pogotovo u vrijeme raširenog siromaštva. Tu je, naravno, šansa i za trgovce, po onom starom pravilu da se profit skriva u većem prometu.
Činjenica da je znatno siromašnija Srbija po izvozu dostigla i prestigla Hrvatsku pokazuje da je dosadašnja politika pogodovanja financijskom i uvozničkom kapitalu, po cijenu uništavanja domaće proizvodnje, dotjerala cara do duvara. Jaki interesi, koji su suprotni interesima Hrvatske, sigurno će pokušati zaustaviti Plenkovića i njegovu ekipu. Pritom će se gladne i dalje hraniti mržnjom umjesto kruhom, za što je Vukovar najbolji primjer. Grad koji danas ima manje stanovnika nego nekad zaposlenih želi se proglasiti mjestom posebnog pijeteta, ali ne da bi se obnavljao zajednički život i mirili njegovi stanovnici, već da bi se vječno čuvala mržnja. I dalje će se raspirivati srbofobija, u paketu s lustracijama i anakronim antikomunizmom. A još uvijek je nejasno i koliko daleko namjerava ići Vlada, koja je napravila tek prvi korak. Slijedi proračun za 2017. kao novi lakmus za njenu politiku. Zapravo, u postojećoj situaciji, to je svaki budući ekonomski potez.
