Inflacija kojoj se ne nazire kraj, sve veće socijalne razlike podebljane raznim nepravednim Vladinim mjerama i uredbama, dvije godine od donošenja Programa društvene i gospodarske revitalizacije potresom pogođenih područja Sisačko-moslavačke županije, uvođenje poreza na nekretnine – teme su oko kojih rijetki imaju konstruktivnu kritiku. Jedan od njih je Vladimir Čavrak, redoviti profesor u trajnom zvanju na zagrebačkom Ekonomskom fakultetu.
Premijer Andrej Plenković tvrdi da Hrvati nikada nisu bolje živjeli. Kaže da o tome govore kreditni rejting, gospodarski rast, odgovorno upravljanje javnim financijama, apsorpcija europskih sredstava. Koliko ta statistika i ti brojevi imaju zaista veze sa sve siromašnijom potrošačkom košaricom hrvatskih građana, s njihovim stvarnim životima?
Niti jedan od ovih indikatora koje navodite nema izravne veze sa životom građana i ne povećava nužno njihov standard. Neizravni učinci povećanja ovih indikatora na standard građana su potencijalni, a ne stvarni, i tek bi ih trebalo izračunati. Pitanja o tome da li se živi bolje ili lošije zapravo izlaze izvan okvira ekonomske znanosti jer su pojmovi "bolje ili lošije" vrijednosni sudovi, a ne objektivne činjenice. To znači da u Republici Hrvatskoj imate nešto manje od četiri milijuna odgovora na to pitanje. Ako pitate nekoga kome je plaća povećana 70 posto na iznos veći od 5.000 eura, za njega vjerojatno nema dvojbe. On će vam reći da se u Hrvatskoj nikada nije živjelo bolje i, naravno, bit će u pravu. Ali, ako pitate nekoga kome plaća nije ni približno toliko rasla ili je čak rasla manje od rasta inflacije u zadnjih nekoliko godina, onda je njegov odgovor sasvim drugačiji. I on će biti u pravu.
Stvaraju li se sve veće socijalne i ekonomske razlike?
To o čemu govorite podupiru i objektivni podaci. Hrvatsko društvo se dohodovno i imovinski sve više raslojava. Ti procesi obično dobivaju dodatnu dinamiku u uvjetima visoke inflacije kakvu smo imali proteklih godina. Najveći dio plaća i mirovina određen je na neko vrijeme zbog kolektivnih ugovora i zakona u fiksnom iznosu. U uvjetima niske inflacije rijetko se pokreću novi pregovori o plaćama, a mirovine se korigiraju tek nakon što se dostigne određena razina inflacije i to u pravilu post festum. U tim situacijama većina građana su gubitnici. Tek kada inflacija dostigne više razine koje značajnije nagrizaju životni standard građana i umirovljenika, pokreću se mehanizmi pregovaranja ili neke druge vrste javnog pritiska za rast plaća i mirovina. U pravilu vremenski kasnije postignuti dogovori s Vladom ili poslodavcima vrlo rijetko nadoknađuju već ostvaren pad standarda. To su procesi koji su imanentni gotovo svim društvima u svijetu koja su koncept socijalne države zamijenila neoliberalnim konceptom. Hrvatska tu nije izuzetak, sve do toga da će vam zastupnici neoliberalnih koncepcija iznijeti niz argumenata kojima se dohodovno raslojavanje u društvu opravdava. Zbog toga imate jaku podjelu na one koji su sve bogatiji i koji će vam reći da nikada nije bilo bolje i one koji će biti nezadovoljni jer osjećaju pad životnog standarda. Sredine zapravo nema.
Među najskupljima u Europi
HDZ se sjetio poreza na nekretnine. Može li bar iz toga proizići neko dobro za društvo?
Prema onome što je do sada javno posredovano, to nije porez na nekretnine i nije porez na bogatstvo. To je samo porez na nekorištene kuće i stanove. Kada bi to bio porez na bogatstvo, ja bih ga podržao jer bi to bio pravedan porez. Bogati bi plaćali više, a siromašniji manje. U ovom slučaju, bar kako je najavljeno, država nameće porez na način korištenja kuća i stanova i tako bi ga trebalo nazivati. O tome je prvi i najkompetentnije javno govorio kolega Neven Vidaković. Zanimljivo je da su ga ovaj put u kritici prijedloga slijedili čak i Vladini klonovi, takozvani nezavisni ekonomisti koji primaju razne apanaže od te iste Vlade. Ono što još mogu dodati na tu temu jest da se uvođenjem ovakvog poreza čini zanimljiv presedan u pogledu ustavnih prava o slobodnom korištenju privatnog vlasništva. Ne oporezuje se činjenica da građanin nešto posjeduje, nego činjenica načina korištenja. Pritom država arbitrira što je prihvatljivo, a što nije. Time se otvaraju vrata modelu totalitarne kontrole sveukupnog života građana i unose elementi diskriminacije. Osim toga, šalje se poruka da nije dobro štedjeti i imati. Ako ovakav koncept bude usvojen u Saboru, onda ne treba iznenaditi da država, na primjer, uputi poreznike da oporezuju svakoga tko na privatnom TV prijemniku gleda programe iza 22 sata jer Vlada misli da to nije dobro za vid nacije ili možda da to stavi još u koncept demografske politike pa kaže da ljudi imaju pametnijeg posla iza 22 sata nego gledati televiziju.
U Hrvatskoj nema reindustrijalizacije. Na djelu je renesansa rentijerstva i zarade na prirodnoj i položajnoj renti. Za takvu gospodarsku strukturu vam ne treba visokoobrazovana radna snaga, ne trebaju vam instituti i fakulteti
Kako makroekonomski ocijeniti ovo uvođenje poreza?
Makroekonomski, uvođenje ovog poreza je nesporno štetno. Zato što se porez obračunava na imovinu koja nije u gospodarskoj funkciji, a to znači da se mora platiti iz nekog drugog dohotka koji građanin ostvaruje negdje drugdje. Plaćanje ovog poreza, bez obzira na to bio on prihod centralne države ili lokalne vlasti, smanjuje raspoloživi dohodak. A to uvijek vodi ka smanjenju bruto domaćeg proizvoda. Možete porez obračunavati na bilo što, na veličinu prozora ili visinu dimnjaka, ali ga morate plaćati iz dohotka. U konkretnom slučaju, a s obzirom na proklamirani cilj povećanja dostupnosti stanovanja, umjesto kažnjavanja novim porezom bilo bi uputnije da se država pozabavi mjerama koje povećavaju sposobnost onih kojima stan nedostaje da ga mogu regularno pribaviti. Ovim će se porezom stvoriti više nereda nego reda i neće se postići proklamirani ciljevi.
Pretvara li se Hrvatska u ekstra skupu državu?
Hrvatska već odavno jest jedna od najskupljih država u Europi i šire i to je jedan od važnih ograničavajućih čimbenika rasta i razvoja o kojem se, nažalost, malo govori. To je zapravo jedno od ključnih pitanja za budućnost ove države i naroda. Umjesto da smanjuje zahvat u bruto domaći proizvod, država ga povećava. Glavni indikator skupoće države je udio poreznih prihoda u BDP-u ili, narodski rečeno, veličina onoga što država uzima sebi, a što se ostavlja poduzećima i građanima. U toj raspodjeli građani su najslabija karika. Ako želite povećanje proizvodnje, morate poduzećima ostaviti više novca za investicije, a ako poduzeća proizvedu više, morate građanima ostaviti više da mogu kupiti više proizvoda ili usluga. Jedini način da se to dogodi jest da država uzme manje, a poveća svoju učinkovitost. Ali to se već desetljećima ne događa.
Broj zaposlenih u državi raste enormno, unatoč uvođenju novih tehnologija i digitalizaciji. Ne trebate biti jako stara osoba pa da se sjetite vremena kada su u našim gradovima administracije imale tridesetak zaposlenika, dok danas imaju i preko stotinu. Bujanje administracije u županijama, ministarstvima i agencijama kojima se ne zna broj već je ušlo u legendu, ali nikako da postane predmet ozbiljne analize i predmet konkretnih promjena takvog stanja. Političarima je puno lakše donositi odluke o zapošljavanju stranačkih poslušnika, rođaka i prijatelja, nego rezati troškove i tražiti rješenja da postojeći sustav postane produktivniji. Na tome se čvrsto utemeljuje klijentelistički model održavanja na vlasti i to se neće lako promijeniti bez obzira na troškove. Dok god su građani to spremni bez propitkivanja financirati na račun svog standarda, političari nemaju razloga za brigu.
Na revitalizaciji Siska i Banovine ostvaruju se skromni pomaci. Nakon Domovinskog rata imali smo sličnu situaciju. Napravljena je prilično dobra obnova, ali je život nestao jer se nije paralelno radilo na gospodarskom i društvenom razvoju lokalne zajednice
Europska ekonomska kretanja su negativna. Približavamo se kraju Programskog razdoblja 2021. – 2027. financiranja iz EU fondova. Naša ekonomija ovisna je o europskim sredstvima i turizmu koji je vrlo podložan nekontroliranim faktorima. Kakvu je gospodarsku osnovu Hrvatska izgradila za suočavanje s još većim budućim ekonomskim krizama?
Glavni problemi europskog gospodarstva tek će doći na dnevni red. Europa već neko vrijeme zaostaje za tempom rasta SAD-a i Kine. U tom kontekstu je izgleda pripremljen teren za velike transformacije kojih glavni akteri u Europi nisu dovoljno svjesni i zasad ne nude primjerena rješenja. Što se tiče sposobnosti Hrvatske da se nosi s tim velikim transformacijama, želim vjerovati da imamo kapacitete, ali ih nedovoljno koristimo. Hrvatska je u recentnom desetljeću uživala koristi od rasta njemačkog gospodarstva i rasta izvozne potražnje, ali u slučaju nastupa krize u Njemačkoj i drugim europskim, a posebno nama susjednim zemljama, stvari mogu izgledati prilično ružno. Konstrukt Europske unije u malim i otvorenim ekonomijama kao što je Hrvatska dobro funkcionira u dobrim vremenima. Ali u vremenima nevolja i nedaća, kada se svaka zemlja okreće sebi, taj konstrukt može postati veliko ograničenje. Male europske zemlje, pogotovo one koje su prihvatile euro, zapravo su se odrekle glavnih instrumenata makroekonomskog upravljanja. Nemaju više vlastitu monetarnu politiku, a u pogledu fiskalne politike su ograničene jer za svaki proračunski ciklus moraju prvo pitati europsku birokraciju, tek potom nacionalni parlament. Takvu smo situaciju zadnji put imali u vrijeme Hrvatsko-ugarske nagodbe.
Reindustrijalizaciju su potisnuli snovi o jakom mediteranskom turizmu. Koja je danas uopće uloga industrije i proizvodnje u hrvatskoj ekonomskoj realnosti?
U Hrvatskoj nema reindustrijalizacije. Na djelu je renesansa rentijerstva i zarade na prirodnoj i položajnoj renti. Za takvu gospodarsku strukturu vam ne treba visokoobrazovana radna snaga, ne trebaju vam instituti i fakulteti. I ne treba se čuditi da su mladi i obrazovani otišli iz zemlje čim se ukazala prilika. Nužna posljedica takve strateške orijentacije je zamjena stanovništva. Jedan od čimbenika koji tome pridonosi je i politika Europske unije, odnosno onih koji tamo imaju stvarnu moć. Od tamo se nameću direktive i pravila da nacionalne vlade ne smiju utjecati na promjenu strukture vlastitih gospodarstava pa dozvoljavaju samo takozvane horizontalne intervencije. To znači da se nacionalnim vladama eksterno postavljaju uvjeti koji konzerviraju postojeće stanje. A ono je konzervirano još iz vremena pregovora prilikom ulaska u EU. Sjetite se samo tada postavljenih ograničenja u poljoprivredi poput kvota na šećer, mlijeko i slično. Što se dogodilo nakon tih pregovora? Proizvodnja šećera je opala i neke su šećerane morale po tom diktatu biti zatvorene. Proizvodnja mlijeka je od tada prepolovljena itd. Slično je bilo s našom brodogradnjom. Danas se protive dokapitalizaciji HEP-a. Mogli bismo nabrajati unedogled.
Maćehinski odnos
Dvije su godine od donošenja Vladinog Programa društvene i gospodarske revitalizacije potpomognutih područja Sisačko-moslavačke županije. Vladajući su zadovoljni napretkom, ocjenjuju da revitalizacija ide "planiranim intenzitetom". Ali osim par obnovljenih škola i učeničkog doma, ima li koje vidljivije, značajnije točke te revitalizacije?
Na revitalizaciji Siska i Banovine ostvaruju se skromni pomaci. Ono što se čini i što se mora priznati jest obnova, ali i to se događa nakon silnog javnog pritiska, uz dvije godine kašnjenja. Obnova nije revitalizacija života. O tome sam puno puta vrlo dokumentirano govorio. Nakon Domovinskog rata imali smo sličnu situaciju. Napravljena je čak prilično dobra obnova, ali je život nestao jer se nije paralelno radilo na gospodarskom i društvenom razvoju lokalne zajednice. Posljedica takvog pristupa je da na tom području imamo skoro desetak tisuća tada obnovljenih kuća koje godinama zjape prazne. U mnogima nitko nije prespavao ni jednu noć. Sada se čini slična ili gotovo ista pogreška. Ulažu se ogromna sredstva u obnovu koju ne prati revitalizacija lokalnog gospodarstva i lokalne zajednice. Vlada je svojevremeno kao glavni projekt revitalizacije svojim Programom nominirala izgradnju biorafinerije u Sisku i čak odredila nekoliko milijardi eura za tu namjenu. Sjeća li se toga itko? Slično je i s nekim drugim projektima.
Kakvo je stanje obrtništva, poduzetništva, poljoprivrede u potresom pogođenom dijelu Sisačko-moslavačke županije, onom banijskom?
Na području Banovine se nakon potresa u tom segmentu još ne osjeća neka posebno veća dinamika. Prostor je demografski devastiran, izvrgnut grabežu kroz jeftinu prodaju zemljišta i nekretnina. Mlade ljude je teško pronaći ne samo u takozvanim srpskim nego i u hrvatskim krajevima i naseljima. Taj je prostor od svega što se tamo događalo jako umoran i teško se i sporo obnavlja i revitalizira. Jedno vrijeme sam bio ispunjen optimizmom s obzirom na obilne resurse koji su tom prostoru nudili nadu. Ali kako vrijeme odmiče, sve više postajem svjestan presudne važnosti demografskog resursa bez kojega nema razvoja ni u resursima bogatijim krajevima.
Kažu da brojimo sitno do otvaranja autoceste Sisak – Zagreb, čija je gradnja dočekala svoje punoljetstvo. Petrinjski potres je konačno pokrenuo završetak izgradnje te autoceste, ali ona ne izlazi na Baniji, u Petrinji, nego između Lekenika i Siska. Radi li se o ponovnom zaobilaženju Banije?
Odnos Hrvatske prema tom prostoru je uglavnom maćehinski. Ali ni to nije posebna novina. Ako se prisjetimo povijesti, onda su ti krajevi preko Kupe uvijek bili posebno tretirani. I što je još gore, njima su se podmirivali razni računi, od bečkog dvora pa do nekih suvremenijih. Bilanca je gotovo uvijek bila na štetu tog prostora. U zadnjih stotinu godina možda je jedino kratko razdoblje 1960-ih taj prostor povećavao aktivu bilance. Sve drugo je bila pasiva.
