Razgovaramo s Vladimirom Čavrakom, profesorom zagrebačkog Ekonomskog fakulteta i voditeljem ekspertne skupine koju je Vlada osnovala nakon potresa za pripremu programa revitalizacije Banije, koji Vlada na kraju nije predstavila.

Sve smo bliže zimi, deset mjeseci nakon razornog petrinjskog potresa. Živite na pogođenom području – kako ocjenjujete stanje na Baniji, između obećanja i očekivanja?

Ne smijemo zaboraviti i da smo dvadeset mjeseci od potresa u Zagrebu. Nažalost, u proteklom razdoblju po Zakonu o obnovi nije izgrađen niti jedan stambeni objekt, a prema podacima državnog Stožera popravljeno je 669 objekata, što se uglavnom odnosi na popravak dimnjaka i krovova. Oni to ljepše zovu nekonstrukcijska obnova. To je točno 1,6 posto ukupnog broja objekata na kojima je prijavljena šteta od potresa. Uz navedeno, deset mjeseci iza petrinjskog potresa još oko 2000 objekta ili pet posto nije pregledano, što znači da zapravo nije utvrđena ukupna šteta. Ako bi se nastavilo raditi dosadašnjim tempom od približno dva posto objekata godišnje, za kompletnu obnovu statistički bi trebalo pedeset godina. Pritom valja imati u vidu činjenicu da ovih 669 objekata predstavlja značajno manji građevinski zahvat od gradnje potpuno novih objekata, a takvih je zahtjeva do sada pristiglo više od 9.000 i potencijalno će stići još najmanje dvije do tri tisuće zahtjeva. Ako dosadašnju dinamiku obnove promatramo iz perspektive ljudi koji će ovu zimu, a vjerojatno i neke buduće provesti u kontejnerima, onda moramo biti nezadovoljni. Ako govorimo o obećanjima, ona zapravo nisu ni dana jer ne postoji precizan dinamički plan. Postoji samo precizno obećanje da će se prva kuća graditi "kad sve bude spremno".

 

Neprovediv Zakon o obnovi

Koji problemi onemogućuju konkretnu akciju obnove?

Ako polazimo od broja do sada podnesenih zahtjeva za obnovu i nekonstrukcijsku obnovu, možemo očekivati da će se morati obnoviti najmanje 20.000 objekata. U ovu brojku nisu uključeni objekti oštećeni nakon zagrebačkog potresa, a i njih treba obnoviti. Ako bismo objekte iza petrinjskog potresa željeli obnoviti u prihvatljivom vremenskom razdoblju od pet-šest godina, godišnje bi trebalo graditi i obnavljati 4.000 objekata, što mi ne izgleda realno. Do sada je kao najvažnija prepreka detektiran neprovediv Zakon o obnovi. Ali nakon njegove promjene morat ćemo se suočiti s drugim objektivnim preprekama. Prvi problem je manjak građevinskih radnika na tržištu rada i drugi problemi s kojima se suočava građevinski sektor, prije svega velik rast cijena građevinskog materijala i usluga. Najveći problem će ipak biti manjak kapaciteta domaćeg građevinarstva. Ti problemi ovog trenutka nisu u prvom planu, ali će o njima biti govora čim se završe projekti i dokumentacija za gradnju. Ako sam dobro shvatio izvješća državnog Stožera, do sada je projektantima dodijeljeno svega 4.300 objekata za izradu dokumentacije za nekonstrukcijsku obnovu, odnosno za dimnjake i krovove, što je tek polovina prijava takvih objekata. Projektiranje objekata koji trebaju konstrukcijsku obnovu ili novu gradnju još nije ni započeto. Ako uzmemo u obzir uobičajenu dinamiku od projektiranja do pripreme za gradnju, samu gradnju i sve probleme koje možemo očekivati u različitim fazama tog posla, svakako treba biti oprezan u pogledu procjene vremena potrebnog za završetak tog posla. Bojim se da će u našim okolnostima to trajati puno više od deset godina.

Ako bi se nastavilo raditi dosadašnjim tempom od približno dva posto objekata godišnje, za kompletnu obnovu statistički bi trebalo pedeset godina

Za pretežno staračko stanovništvo Banije to je misija koju mnogi neće doživjeti. Mogu li se ti procesi ubrzati?

To je pitanje koje valjda muči sve aktere, građane, lokalnu i centralnu vlast. Ja bih dodao i pitanje što možemo učiniti da se u budućnosti ne dogodi odugovlačenje. U tom kontekstu prva je nepoznanica zašto je Vlada Zakon o obnovi radila pola godine, da bi se ubrzo ispostavilo da je on neprovediv i da se mora radikalno mijenjati. Je li to bilo neznanje ili nesnalaženje u situaciji kakvu nismo imali u nekoliko generacija ili je to dio javno neizrečene strategije? Vlada ima priliku da u narednom razdoblju pokaže da to nije dio strategije i da ne želi daljnje zapuštanje Banije. Ako to želi pokazati, dosadašnji stupanj mobilizacije njezinih resursa morao bi se višestruko uvećati. Na primjer, nije jasno zašto projekt "Slavonija" vodi savjet u kojem su brojni ministri, dok projekt obnove Banovine vode nižerazredni državni službenici. Državni Stožer koji je formiran za uklanjanje neposrednih posljedica potresa u prvih je nekoliko mjeseci obavio svoj zadatak i sada je vrijeme za uspostavu jednog potpuno drugačijeg sustava koji bi trebao upravljati procesima obnove. Obnova i naročito revitalizacija definitivno nisu djelokrug struktura civilne zaštite niti taj sustav posjeduje potrebne kompetencije za taj posao. U novom sustavu koji bi upravljao procesima obnove mora se u većoj mjeri dati primat strukama i osobama koje posjeduju kompetencije za taj posao. Također, u procese moraju više nego do sada biti uključeni sami građani i njihovi izabrani predstavnici, odnosno općine, gradovi i županija. Oni najbolje znaju što žele i u kakvim objektima i naseljima žele živjeti u budućnosti.

Ali postoje naznake nekih aktivnosti: čeka se Vladin Program revitalizacije Sisačko-moslavačke županije, donesen je Program obnove, pripremaju se elaborati, najavljena je izgradnja tipskih kuća. Gdje je kamen spoticanja za obnovu, ali i vjeru ljudi u nju?

Istina, svjedoci smo agresije kojekakvih prijedloga o gradnji tipskih kuća, o tome da neka naselja treba napustiti jer ih se ne isplati obnavljati, da su kontejnerska naselja nešto tako dobro da bi se modularno na taj način moglo trajno rješavati škole, vrtiće i slično. To govore i predlažu osobe koje su za Baniju prvi put čule nakon potresa i nisu na ovim prostorima prespavale nijednu noć. Neki još nemaju pojma da je ovaj prostor naseljen većinskim staračkim stanovništvom. Ali ih starost valjda ne eliminira iz prava na život u svom prostoru. Nažalost, o ogromnom nepoznavanju prostora, kulturne i povijesne baštine, ukupnog identiteta i načina života ljudi ovdje u svakodnevnim javnim istupima svjedoče i različiti državni dužnosnici zaduženi za poslove u obnovi. Zorno su to posvjedočili i autori Vladinog programa revitalizacije koji su demonstrirali kolosalno nepoznavanje ekonomske osnove života na prostoru Banije i Siska, pa su se dva mjeseca čudili otkud toliko primjedbi s terena na program revitalizacije koji iz perspektive riječke obale i opatijskih plaža izgleda sjajno. U strogo centraliziranom sustavu, koji je uspostavljen sedam dana nakon potresa, o ovom prostoru odlučuju ljudi koji u sebi nemaju emociju tog povijesnog, kulturnog i lokalnog identiteta. Uz opravdanje proglašenja katastrofe suspendirane su neke ovlasti općina, gradova i županije. Imate primjera koliko god hoćete, ali ću uzeti samo jedan, nepotrebno rušenje robne kuće u Petrinji, čime je učinjena izravna šteta veća od 11 milijuna kuna jer je srušen objekt korisne površine veće od 4.500 četvornih metara koji ni po čemu nije bio za rušenje, a koji je definirao identitetski format središnjeg trga i centra grada. Bilo bi jako dobro da se javno objave imena onih koji su o tome odlučili te da se javno objasne i dokažu razlozi i prednosti tog čina za lokalnu zajednicu. Radi jačanja povjerenja bilo bi dobro da sva dokumentacija o rušenju javnih zgrada bude javno dostupna i transparentna kako se ne bi nagađalo o tome da u proces obnove ulaze različiti privatni interesi i lobiji, jer toga izgleda ima. Građani komentiraju da ima puno onih koji su potres shvatili kao veliku priliku za laku zaradu i prelijevanje javnog novca u privatne džepove. U tom kontekstu postoji velika opasnost ne samo za rokove nego i kvalitetu izvršenih radova, na što se žali sve veći broj građana. To također umanjuje vjerodostojnost već učinjenog.

Smatrate da je lokalna zajednica zaobiđena?

Dakle, zalažem se za puno veće sudjelovanje građana i lokalne zajednice i posebno davanje značajnije uloge lokalnim izabranim dužnosnicima koji u sadašnjem sustavu objektivno imaju drugorazrednu ulogu i usteže im se povjerenje. Vrijeme je da oni preuzmu odgovornost za prostor i sve što se u prostoru zbiva. Krajnje je vrijeme da se izrade konkretni planovi obnove i razvoja općina i gradova na potresom pogođenom području, s konkretnim rokovima i nositeljima, jer dosadašnji planski strateški dokumenti nemaju nikakvo značenje u ovim novim okolnostima. Dok nema tih planova građani nemaju uporište za svoje osobne planove i produžava se neizvjesnost. Odgovor "bit će kad bude spremno" mnogima može samo biti signal da ubrzano napuste ovaj prostor. Ako ne znate gdje ćete biti zaposleni, gdje će vaša djeca ići u školu, gdje ćete dobiti zdravstvenu skrb, gdje će se djeca zaposliti kad završe škole i fakultete, onda je sasvim izvjesno da će ljudi unatoč pozitivnoj emociji prema svom gradu i mjestu tražiti bolje uvjete života negdje drugdje.

Nepotrebnim rušenjem robne kuće u Petrinji učinjena je izravna šteta veća od 11 milijuna kuna. Bilo bi jako dobro da se javno objave imena onih koji su o tome odlučili te da se javno objasne razlozi i prednosti tog čina za lokalnu zajednicu

Jesu li se u birokratskoj borbi Stožera poslije potresa izgubili obični ljudi, njihovi životi i potrebe?

Do sada se uglavnom govorilo o stanju objekata, malo o ljudima koji su stradali. U javnim izvješćima uglavnom izostaju podaci o broju osoba koje nisu u mogućnosti koristiti svoje stambene objekte ili ih koriste u otežanim okolnostima. Kolokvijalno bismo mogli reći da se čovjek negdje izgubio iz evidencije. Ako je otprilike 14.000 "crvenih" i "žutih" objekata, onda je riječ o najmanje 40.000 osoba. To je skoro jedna trećina ukupnog broja stanovnika Sisačko-moslavačke županije, s time da štete nisu prostorno ravnomjerno raspoređene. Za područje Petrinje i Gline možemo procijeniti da više od 50 posto stanovnika ne može koristiti svoje stambene objekte ili ih koristi uz različite rizike. Nije dovoljno reći da nećemo biti zadovoljni dok svaka osoba ne dobije svoj dom. Deset je mjeseci nakon potresa i bilo je dovoljno vremena za utvrđivanje stanja i izradu planova o tome. Danas bi se svakoj osobi trebalo moći reći kad će se i pod kojim uvjetima njezin problem riješiti. U ovakvim prirodnim katastrofama to je zadaća sustava. Na tom kriteriju sustav prolazi ili pada. Tu, nažalost, ne pomaže nikakav politički marketing.

 

Primjer Novog Zelanda

Koliko je Hrvatska mogla izbjeći ovo nesnalaženje da je koristila iskustva drugih zemalja u vezi potresa?

Suočavanje s posljedicama potresa za sve nas je nešto novo i nepoznato. To se često koristi i kao argument opravdanja za sporost i nesnalaženje. Ali to je važilo za prvih nekoliko mjeseci, dok danas, deset mjeseci od petrinjskog i dvadeset od zagrebačkog potresa, to više ne može biti opravdanje. Potresi u svijetu nisu tolika novost i postoje brojna iskustva koja smo mogli detaljno proučiti i raditi koristeći ih. Posebno upozoravam na korisna iskustva Italije i Novog Zelanda. Nakon velikog potresa na Novom Zelandu od 22. veljače 2011. u roku od mjesec dana osnovana je posebna Uprava za oporavak od potresa. U roku od devet mjeseci od potresa izrađen je Plan oporavka središnjeg dijela grada Christchurcha. Za razliku od našeg etapnog pristupa da se posebno definira obnova, a posebno revitalizacija koja slijedi nakon faze obnove, na Novom Zelandu su tome pristupili znatno sofisticiranije. U fazi obnove u prve dvije godine izgrađeno je oko 40.000 stanova i kuća i to dinamikom od preko 2.000 stambenih jedinica mjesečno. Usput, radi se o zemlji koja ima pet milijuna stanovnika i čiji je BDP po stanovniku oko tri i pol puta veći od hrvatskog. Mnogi će reći da je to teško uspoređivati. Ali nema opravdanja da zbog toga što smo siromašniji ne koristimo njihova dobra iskustva.

Što možemo očekivati od novih izmjena Zakona o obnovi i najavljenog Vladinog Programa revitalizacije Sisačko-moslavačke županije?

Upozoravam da od promjena Zakona o obnovi ne treba puno očekivati ako se ne promijeni sustav upravljanja procesima obnove i revitalizacije. Zakon samo definira prava i procedure ostvarivanja prava, ali ne definira ono najvažnije – kad će se dogoditi obnova i kako će se dogoditi revitalizacija prostora. Te planove i dokumente tek treba izraditi. Nažalost, plana obnove s ključnim rokovima nema, a ponuđeni program revitalizacije također nema nikakvih rokova ni strateških projekata pa iz njegovog sadržaja nije moguće iščitati stvarnu budućnost Siska i Banovine. Točkasto definirani projekti poput autoceste, mosta na Odri i slično ne garantiraju da će zbog njih doći do razvoja, pogotovo ako ih ne prate porezni i investicijski poticaji. To se posebno odnosi na prostor Banije, jer će nekim njihovim stanovnicima i dalje trebati jedan do dva sata da dođu do autoceste.

Znamo da će se dobar dio novca za obnovu područja pogođenih potresom povlačiti iz EU fondova. Može li to građanima biti garancija za pomake nabolje?

Predloženi model raspisivanja javnih natječaja za sredstva iz fondova Europske unije, nažalost, ničim ne garantira da će ta sredstva zaista završiti na Baniji. S obzirom na slabe institucionalne i razvojne kapacitete, može se dogoditi da se razvojni jaz još poveća. Pogledajte popis poduzeća i obrtnika koji trenutno obavljaju poslove na uklanjanju ruševina i obnovi te popis onih koja će se javiti na natječaje za gradnju kuća i stanova pa možete prosuditi o snazi i kapacitetima lokalnog gospodarstva. A bez razvoja lokalnog gospodarstva iluzorno je govoriti o zadržavanju stanovništva i sprječavanju demografskog sloma, kojem pomalo već svjedočimo.