Profesor zagrebačkog Ekonomskog fakulteta Vladimir Čavrak jedan je od kritičara procesa obnove i revitalizacije Siska i Banije, za što je bio nudio rješenja s konkretnim projektima. U prvi mah, poslije razornog petrinjskog potresa, Vlada je osnovala ekspertnu skupinu na čelu sa profesorom Čavrakom za pripremu programa revitalizacije Siska i Banije, no on nije prihvaćen ni javno objavljen, za što nije ponuđeno nikakvo obrazloženje. Vlada je objavila drugi dokument revitalizacije pod nazivom "Program društvene i gospodarske revitalizacije potpomognutih područja Sisačko-moslavačke županije pogođenih potresom", koji godinu dana nakon objavljivanja i dvije godine nakon potresa skoro nitko više ne spominje. Strateške smjernice iz ignoriranog prvobitnog programa revitalizacije Čavrakovog tima našle su se u monografiji "Društvena i gospodarska revitalizacija Siska i Banije/Banovine".

Sisak i Banija i dalje su bez značajnije konstrukcijske obnove u režiji države, a kamoli revitalizacije. U međuvremenu su stigli i rezultati popisa stanovništva koji su pokazali poražavajuću demografsku sliku. Jesu li to otpisani krajevi? Hoće li obnove uopće biti?

Sisak i Baniju danas možemo opisati kao izgubljena mjesta i prostore straha za budućnost. Tamošnji stanovnici imaju percepciju neželjenog prostora jer sve stoji, pa su i njihovi životi "na čekanju". Oni su već izgubili ili žrtvovali najmanje deset godina života zbog prošlog rata, a sada na to kumuliraju pune dvije godine izgubljene zbog zastoja obnove. Ako obnova bude trajala deset godina, ti će ljudi izgubiti polovinu aktivnog životnog vijeka. Neka se svatko upita bi li unaprijed pristao da se odrekne polovine svog radnog vijeka. Bez obzira na sve, očekujem da će se iduće godine obnova ubrzati, ali samo zato što je to obveza prema utrošku novca koji nam je EU alocirala i zato što se približavaju izbori. Vjerujem da će predsjednik Vlade odlučno reagirati na opasnost sramoćenja pred EU-om, a neće mu biti svejedno ako obnova i dalje ostane njegov veliki neuspjeh. A što se tiče revitalizacije, na sadašnjim osnovama ona se neće, niti se može dogoditi. Rezultati popisa stanovništva bjelodano to potvrđuju jer se u zadnjem desetljeću u Sisačko-moslavačkoj županiji broj stanovnika smanjio za više od 35.000 ili oko 20 posto. Sporost u obnovi i izostanak revitalizacije šalju prilično jasnu poruku svima koji tamo žive, a posebno mladim ljudima, da je mudro tražiti životne prilike u drugim dijelovima Hrvatske i Europe.

Izgubljen prostor

Za obnovu zgrada javne namjene osigurana su sredstva iz EU fonda. Ali i ta je obnova skoro nevidljiva. O privatnim kućama da i ne govorimo. Što predstavlja najveću kočnicu da proces obnove konačno krene?

Najveća kočnica je loše postavljen sustav i gotovo nepostojeća koordinacija u sustavu obnove i to ne samo Banije nego i Zagreba, gdje je stanje još lošije. Kad bi u pitanju bila samo Banija, moglo bi se zaključiti da je to neželjeni kraj pa se obnova namjerno opstruira. Ali kad znamo da je od zagrebačkog potresa proteklo tri godine, onda se zaključak o nesposobnosti nameće sam od sebe. Taj sustav svakako treba resetirati. Ako se to ne učini, sama činjenica da opet jednog ministra zamijeni drugi neće ništa promijeniti. To smo već imali prije godinu dana, nakon čega se dogodilo jedno veliko ništa.

Vlada je prije otprilike godinu dana donijela "Program društvene i gospodarske revitalizacije potpomognutih područja Sisačko-moslavačke županije". Kako komentirate njegovu realizaciju?

Sisak i Baniju danas možemo opisati kao izgubljena mjesta i prostore straha za budućnost. Tamošnji stanovnici već su izgubili ili žrtvovali najmanje deset godina života zbog prošlog rata, a sada na to kumuliraju pune dvije godine izgubljene zbog zastoja obnove

Vlada je imala na stolu jedan realan, ostvariv i konkretan program revitalizacije Siska i Banovine koji je polazio od dubokog razumijevanja specifičnosti i potreba područja pogođenog potresom, koji je glatko ignorirala. Ministrica regionalnog razvoja naručila je izradu drugačijeg programa koji nema ovakva svojstva i koji bi se koncepcijski mogao predložiti za bilo koju regiju u Hrvatskoj. Time je zadovoljila birokratsku formu, ali ne i sadržaj. Neki od strateških projekata, poput biorafinerije u Sisku, sve su dalje od realizacije i po svemu sudeći Mađari izbjegavaju tu investiciju. Inače, Vladin program revitalizacije u zadnjih godinu dana nitko javno nije ni spomenuo. Ni sada ga ne spominju, u aktualnoj lavini samokritike. Sasvim je jasno da se radi o programu za "uredske ladice" i da je on poslužio samo za PR-operaciju uoči prve godišnjice petrinjskog potresa.

Koliko god je obnova birokratski detaljizirana i već na taj način pasivizirana, toliko revitalizacija nije institucionalizirana, ni blizu konkretizirana, bez plana je, cilja i kontrole, pretvorena na papiru u neki apstraktan proces. Koje su posljedice takvog odnosa obećane obnove i eventualne revitalizacije?

Posljedica nečinjenja i izostanka revitalizacije bit će napušten i izgubljen prostor, ispražnjen od ljudi, posebno mladih, bez autohtonih temeljnih vrijednosti, identitetskih i kulturnih obilježja. Prostor bez ljudi je disfunkcionalan, posebno gradovi. Prostori i mjesta mogu se izgubiti, ali se mogu i vratiti. Ali za novi Sisak, novu Petrinju, Glinu, Hrvatsku Kostajnicu, Dvor i druga nova mjesta potrebna je vizija, koju ovog časa nitko ne promišlja. Gradovi i regije u svijetu koje su doživjele sličnu prirodnu katastrofu iskoristili su tu činjenicu za promišljanje i realizaciju novog identiteta i nove perspektive. Izgradili su mjesta nade, nisu dopustili da se zbog sporosti i nekompetencije stvori osjećaj straha i neizvjesnosti. Sačuvali su bitne povijesne odrednice i važne elemente tradicije i kulturološkog identiteta koji su kombinirali s novim modernim sadržajima, čime su ta mjesta učinili boljim nego što su bila prije. Time su uspjeli privući mlade obitelji i ostvariti svekoliku revitalizaciju. Takvom poslu su odavno trebale pristupiti lokalne vlasti, ali na toj razini nije iskazana minimalna inicijativa i nema dostatnih kreativnih potencijala. Na lokalnoj razini nema inkluzivnosti, posebno u pogledu korištenja lokalnih stručnih znanja i potencijala, a bez toga nema kvalitetnih rješenja. Sve je zapravo svedeno na karijerističko čuvanje i održavanje osobnih sitnih i bezvrijednih političkih karijera.

Nema nikakve odgovornosti za nečinjenje čak ni na simboličnoj razini?

Što se tiče odgovornosti, ona se ne može svesti samo na jednog ministra ili državnog činovnika. Problem je strukturne prirode, u loše uspostavljenom sustavu i izostanku koordinacije. Za rad Vlade i resora politički je odgovoran predsjednik Vlade, ali se ne može izuzeti ni potpredsjednike. Posebnu odgovornost nosi general i ministar Tomo Medved, kao posebni krizni menadžer na Baniji s izvanrednim ovlastima koje su mu povjerene. Ministrica za EU fondove je odgovorna u dva aspekta, za korištenje EU fondova i za odbacivanje jedne strategije revitalizacije te izradu i odabir neuspješne strategije revitalizacije Banovine. Ministar Ivan Paladina je očito neefikasan, ali je došao u već kreiran sustav. Imao je niz prethodnika koji su ozbiljno zakazali. Na primjer, bivši ministar financija imao je velike ovlasti u ugovaranju i korištenju EU fondova. Kao potpredsjednik Vlade za gospodarstvo i predsjednik Koordinacije za gospodarstvo, trebao je bolje koordinirati sve resore, agencije i ministarstva, te je kao ministar financija trebao osmisliti financijske mjere da se obnova dinamizira. Riječ je o tome da je zakazala cijela struktura političke i operativne odgovornosti za obnovu Banije i Zagreba. Dio odgovornosti leži na gradonačelnicima i gradskim upravama, iako su im ovlasti dosta limitirane. Ostavka Paladine se može očekivati, on će očito otići sam, neće čekati smjenu, ali to ništa neće riješiti. Sustav koji ne funkcionira treba resetirati.

Vijest da je beba umrla u kontejneru na nekoliko je dana uznemirila hrvatsku javnost, a onda je pala u zaborav. No u kontejnerima na Baniji umiru i stariji i mlađi naši sugrađani. S druge strane, najavljuje se gradnja stadiona. Što to govori o našoj realnosti, našem društvu?

Odavno se na Baniji više umire nego rađa. Iako i u Zagrebu ima obitelji koje nemaju priključak na vodovod i asfaltirani prilaz kućama, što je posebna sramota, na Baniji je to uobičajena situacija. To je realnost. Ali ipak ne možemo reći da se humanost izgubila. O tome svjedoči veliki broj kuća koje su izgradili donatori iz Hrvatske i svijeta. Oni su opet i u tome višestruko nadmašili državu i to je zapravo problem i sramota.

Jedan od projekata koji se za Sisak i Baniju vuče dvije decenije trebao bi, kažu, biti gotov 2023. godine – autocesta za Sisak. Da li se morao desiti razorni potres da bi autocesta bila dovršena? I hoće li ona dovesti investitore na to područje?

Da nije bilo potresa, ta bi autocesta i dalje bila na čekanju. Dobro je da se bar to odradi kako treba. Ali gradi se sa zakašnjenjem od tri desetljeća. U međuvremenu je politički Zagreb uništio Sisak po nekoliko puta, a rezultat je gašenje preko 20.000 radnih mjesta. Zato ne treba imati prevelika očekivanja sve dok se ne obnovi i ne revitalizira gospodarstvo Siska i Banije, a to po sadašnjem modelu sigurno neće biti u kratkom i srednjem roku.

Po programu iz 1963. otvoreno je 15.000 radnih mjesta, izgrađeno i asfaltirano 200 kilometara cesta, tri mosta, 16 osnovnih i jedna srednja škola, šest domova zdravlja i ambulanti, novi bolnički odjeli, završena je elektrifikacija. Nije bilo novca EU-a i sadašnje tehnologije

Neželjeni projekti

U knjizi "Društvena i gospodarska revitalizaciji Siska i Banije/Banovine" spominjete "Banijsku koncepciju 1963." kao jedinu strategiju koja je na duže vremenske staze rezultirala zaista cjelovitom preobrazbom Siska i Banije. Čini mi se da je to i posljednji pokušaj razvoja tog kraja nadomak Zagreba. Čak ni mjere za tzv. područja od posebne državne skrbi nisu donijele pomak za eutanazirane krajeve.

Usporedba dva tako udaljena vremena, 1963. i 2022. godine, prilično je nezahvalna. Ali ono što fascinira jest činjenica da se tih godina u Sisku i na Baniji našla ekipa ljudi koji su izradili strategiju razvoja tog kraja koja je bila brutalno uspješna. Prosječno je godišnje otvarano više od 1.500 radnih mjesta, ukupno više od 15.000. Izgrađeno je i asfaltirano preko 200 kilometara cesta, izgrađena su tri mosta preko Une i Kupe, završena je elektrifikacija svih naselja, izgrađeno 16 novih osnovnih škola i jedna srednja škola u Sisku. Izgrađeno je novih šest domova zdravlja i zdravstvenih ambulanti te novi bolnički odjeli u sisačkoj Bolnici. Izgrađeno je oko tisuću stambenih objekata za obitelji koje su do tada živjele u ratnim bajtama. Izgrađeno je više od 30 stanova za prosvjetne radnike itd. Ovdje navodim samo dio onoga što je izgrađeno kao potpuno novo i to u vrijeme kad nije bilo novca EU-a i kad nije bilo sadašnje tehnologije. Ne znam kako to uopće usporediti s jedva šest kuća izgrađenih na Baniji u dvije godine nerada. Ako je bilo moguće tada, mora biti moguće i danas.

Ovog puta nemamo čak ni obnovu kao prije 25 godina, nakon posljednjeg rata, koja također nije dovela do revitalizacije.

Strateška pogreška je bila izgraditi i obnoviti kuće, a ne posvetiti se gospodarskom razvoju. Obitelji su dobile kuće, ali nisu imale priliku za zaposlenje pa su mnogi te kuće napustili i otišli za radnim mjestima širom Hrvatske i svijeta. Sada se ta pogreška ponavlja, iako smo na to na vrijeme upozoravali.

Umjesto investicija, oslabljena Banija postaje meka za nuklearni otpad, čak i poslije razornog potresa. U knjizi spominjete i tu temu, o kojoj se inače u javnosti slabo govori. S ekonomskog stanovišta, koliko će Baniji odlagalište niskog i srednje radioaktivnog otpada na Čerkezovcu kraj Dvora donijeti kratkoročne, a koliko dugoročne dobiti?

Nikakve dobiti se ne mogu očekivati od tog projekta. Kad bi od takvih projekata bilo dobiti, vjerujte mi, mnoge bi se zemlje i gradovi potukli da se takvi projekti grade na njihovom teritoriju. To su neželjeni projekti koji, bez obzira na nešto kompenzacije, dugotrajno mijenjaju identitet prostora i generiraju negativnu percepciju koja odbija investitore i stanovništvo. Ljudi će se uvijek sjećati Černobila. Također bih podsjetio da su u početku bile testirane četiri lokacije, ali su sve odbijene nakon prosvjeda lokalnih zajednica, jedino na Baniji nije bilo većih otpora jer se stanovništvo s tih prostora ranije iselilo zbog drugih razloga, a ovi što su ostali nisu imali političkih predstavnika koji bi se za njih založili.

Za potpunu sliku vašeg viđenja revitalizacije Siska i Banije bilo bi logično da knjiga "Društvena i gospodarska revitalizacija Siska i Banije/Banovine" sadrži i autorski tekst od 60 stranica s 80 različitih mjera, koji je vaš tim izradio na poziv Vlade neposredno nakon potresa. Zašto se taj važan prilog ne nalazi u knjizi?

Nije u knjizi zato što nismo dobili odobrenje za objavljivanje, iako smo ga uredno i pristojno pismeno zatražili. Što se mene osobno tiče, ja sam svoju intelektualnu obvezu u potpunosti obavio jer sam u području za koje sam kompetentan, zajedno sa svojim timom, izradio vrlo detaljan, realan i ostvariv "Program revitalizacije Siska i Banije", a svu odgovornost za stanje i probleme u tom području snose oni koji su takav program ignorirali i išli drugim putem. A kako vrijeme odmiče, naši argumenti i prijedlozi sve više dobivaju na uvjerljivosti. Ali to me ne tješi, nego me više žalosti.