U zemlji s ovako mizernim ili nikakvim oporezivanjem imovine i generalno bogatstva, proteklih dana svjedočimo upravo spektakularnoj množini te intenzitetu već i načelno postavljenih negativnih reakcija prema najavljenom uvođenju inače posve skromno dizajniranog poreza na nekretnine. Svim tim kritičarima ne smeta zacrtana visina poreza, nego sama ideja o njemu općenito. Lijepo se to dade vidjeti po tome što mnogi od njih, sudeći po izjavama, nisu ni upoznati s konkretnim detaljima prezentiranih mjera. Nije da toga ima puno, i sve se može svesti na nekoliko ključnih smjernica: neće se oporezivati prva nekretnina u nečijem vlasništvu, ona u kojoj vlasnik i stanuje, ali hoće svaka njegova sljedeća koja se iznajmljuje na rok kraći od mjesec dana ili koja je ostavljena da zjapi prazna.
I toliko je gradiva bilo previše za usvojiti, recimo, Boži Petrovu i Milivoju Špiki. Saborski zastupnik i predsjednik Mosta stao je zato u obranu čak i ničim napadnute prve nekretnine, dok se predsjedniku Bloka umirovljenici zajedno priviđa krajnja posljedica masovnih deložacija najstarijih naših sugrađana koji "će se naći u situaciji da moraju prodati svoju imovinu jer si neće moći priuštiti plaćanje poreza".
Obje pozicije su formalno neodržive, igraju samo na dizanje moralne panike, nemaju nikakvo racionalno utemeljenje, ali svejedno imaju šanse u pogledu političkog efekta. Ono što stoji u središtu njihova zagovora, teza je da su svi ti danas ugroženi ljudi nekoć mukotrpno zaradili nekakvu ušteđevinu, a zatim je sklonili na sigurno u obliku kupljenog stana koji iznajmljuju ili čuvaju praznim. Realno, pak, dojam je da se likovi poput Petrova i Špike nikad nisu ni fizički približili nekome običnih primanja, ili ga barem nisu istinski doživjeli. Da jesu, znali bi kako ne postoji ni minimum izgleda da si taj prosječni netko kroz svoj radni vijek prištedi za kupnju stana viška, kamoli da ga onda nema potrebu iznajmljivati.
Obojica, kao i razni drugi poput njih, zapravo brane jednu drugu tekovinu i stečevinu, nipošto socijalnu, nego tržišnu, gdje se izostanak nameta na stanove i kuće koristi isključivo radi stjecanja zarade ili očuvanja vrijednosti viška imovine, jer kod nas cijena nekretnina raste iznad svega, a ne radi lakšeg stanovanja. U te je vode skrenut razmjerno golem broj ljudi, naročito u turistički potentnijim sredinama u kojima je prethodno ili paralelno zatrt svaki drugi vid privrede.
Takav oblik turistifikacije i financijalizacije stambenog fonda, pri čemu stotine tisuća postojećih stanova u Hrvatskoj čame potpuno neiskorištene, međutim, prouzročio je specifične prilike na otvorenom nekretninskom tržištu. Na nj su se poput skakavaca okomili ponešto krupniji špekulanti, često inozemni, kupujući po desetke stanova. Enormna potražnja uvjetuje spomenuti rast cijene, pa su na cjedilu ostali svi oni koji nastoje steći prvu svoju nekretninu, najčešće mlađi svijet, ili podstanari, oni koji ne mogu ni to. Nije tajna ni da su sve teže stambene okolnosti proteklih deset do 15 godina uvelike kumovale i silovitom odljevu hrvatskih građana u inozemstvo.
Ipak, koliko god sve to izgledalo crno, još je gore kad se u obzir uzme potpuniji okvir, prije svega onaj fiskalno-politički. Nijedan porez nije u totalu samostojeća pojava, nego se mjeri u odnosu na ostatak porezne politike, ustvari drugih nameta i njihova rezultata. S ekonomsko-političkom strategijom Hrvatske u 21. stoljeću, koja se svodi na rentijerstvo, odlikujemo se izuzetno regresivnom poreznom slikom u poredbi s ostatkom Europske unije, a to hoće reći antisocijalnom, elitističkom, prokapitalskom.
Porez na nekretnine ni u kojem njegovu obliku nije moguće razumjeti bez uvida u ostatak fiskalno-političke priče, a tu Hrvatska pada već na činjenici drugog najvišeg PDV-a u EU, kao i prvog najvišeg udjela prihoda od PDV-a u BDP-u. Porez na dodanu vrijednost je po definiciji najprije potrošačko opterećenje koje najviše pogađa najugroženije, dok ga boljestojeći jedva i osjećaju, ali ovdje nije u tome usamljen, nego ga prate druge slične fiskalne mjere. Rad je porezno opterećen jedva prosječno, gledamo li EU-kontekst, a i tu se izdvajamo po veoma niskoj opterećenosti najviših plaća, što već spada u tretman bogatstva kao takvog.
Nema ozbiljnijeg poreznog tereta na bogatstvo u Hrvatskoj, u bilo kojem vidu, jer ne bismo u protivnom ni primijetili najavu poreza kojim se ostavlja prostor lokalnim vlastima da odrede hoće li ubuduće naplaćivati kvadrat turističke ili prazne nekretnine po euro ili deset eura godišnje. Ovdje valja napomenuti da prihod od tog poreza uzimaju jedinice lokalne (samo)uprave, za razliku od npr. državnog PDV-a. One su navodno jedine u poziciji uočiti razliku između nekretnine u centru i na periferiji, u tržišnoj žiži ili na margini.
Slično je tome nedavno bila plasirana mjera višeg paušala na iznajmljeni turistički krevet, ali su maksimalni jedinični iznos od 199 eura godišnje propisala svega tri grada, uz dosadašnji porez na kuće za odmor s gornjim pragom od pet eura po kvadratu. Uz novi porez na nekretnine, nije beznačajno ni to što ministar financija Marko Primorac sad najavljuje i ujednačavanje poreznog opterećenja na dugoročno i kratkoročno iznajmljivanje s ciljem povećanja ponude onih prvih. No imajući u vidu slabe izglede za to, s obzirom na predloženu stopu nekretninskog poreza od najviše deset eura po kvadratu koja najveće, presudne igrače neće nagnati da odustanu od držanja stanova praznima, nema smisla govoriti o eventualnim daljnjim ekonomsko-političkim benefitima.
S obzirom na predloženu stopu nekretninskog poreza od najviše deset eura po kvadratu koja najveće, presudne igrače neće nagnati da odustanu od držanja stanova praznima, nema smisla govoriti o eventualnim daljnjim ekonomsko-političkim benefitima
Sve to dalje, naravno, tiče se mogućnosti restrukturiranja gore već ukratko opisane hrvatske ekonomije, u ogromnoj mjeri istjerane van proizvodnje te izvoza, ako ne računamo turističke usluge. Temeljito deregulirana tržišta smještaja i nekretnina privilegirana su tako u odnosu na gotovo sve proizvodne sektore, ne računajući s njima povezani građevinski, umjesto da je kratkoročni najam odavno porezom opterećen prema visini ostvarenog prihoda, kao i svaka druga komercijalna djelatnost.
Ranije alibi-najave pravednijeg oporezivanja su odreda bacane ad acta, pa ne čude ocjene ponekih medijskih komentatora da ovakva reforma neće polučiti istinski kvalitetan rezultat, već i zbog toga što se poput većine razvikanih reformi tako može nazvati samo u političko-marketinške svrhe. Jednostavno, previše je narastao interesni krug svih onih koji u svom privatnom obrtu žive od toga, a teško ih je ozbiljno stisnuti dok i sami vide kako pravi dobitnici postojećeg stanja ostaju neokrznuti. Njima nasuprot stoje i hotelijeri, mahom stranci, koji radi svog profita zagovaraju rušenje apartmanske ponude, njima barem dijelom konkurentske. Očekivati je stoga tek djelomično posezanje za novim porezom od strane lokalnih vlasti.
Također, ako se ostane na tako niskoj stopi, a bez dodatnih, progresivno gradiranih opterećenja za vlasnike krupnijih nekretninskih portfelja, od ovoga prezentiranog neće biti osjetnije promjene na tržištu ponude dugoročnog stambenog najma, kao ni na tržištu kupoprodaje nekretnina općenito. No uvođenje već i takvih mjera će u medijskom prostoru na neko vrijeme delegitimirati sugestije za obuhvatnijim zahvatima, pa se ne treba nadati npr. skoroj zabrani kratkoročnog iznajmljivanja u stambenim zgradama.
Pored toga, nema prostora ni za očekivanje suzbijanja kriminalnog najma stanova imigrantskim radnicima, Nepalcima i tzv. Nepalcima, kojih po desetine znaju boraviti u nekoliko desetaka kvadrata. Ipak, ministar je Primorac izjavio još nešto važno, kazujući o modalitetima poreza na nekretnine, kad se ispostavio problem utvrđivanja stanja na terenu, dakle stvarnog korištenja svake pojedinačne nekretnine, tako i primjerenog joj fiskalnog statusa. Rekao je da "država može pratiti sve", i to je svakako općepoznata istina, makar kao princip. Samo nije jasno zašto je onda država odlučila prebaciti odluku o dopuštanju iznajmljivanja u stambenim zgradama na volju susjedstva, ako za tome slične funkcije imamo državne inspektore, a imali smo i dosad.
Zaključno, ovakav porez definitivno nije alat za osujećivanje štednje u nekretninama, pa ni cvatnje špekulativnog kapitala, kao ni za postizanje barem djelomične socijalne i ekonomske stambene pravednosti, te nipošto za promjenu strukture domaće ekonomije. No on to ne može ni biti sve dok ga se ne sistematizira u okviru neke progresivnije ukupne fiskalne politike, s jasno izraženim opterećenjima po socijalnim grupacijama i odvojenim ulazima za državnu i lokalne blagajne.
