Političku igru u kojoj su se potpisivale protestne peticije i tražili odgovori je li novi porez na nekretnine, koji je trebao stupiti na snagu prvog dana 2018., novi namet građanima Hrvatske ili tek zamjena za dosadašnju komunalnu naknadu, odlučio je prerezati premijer Andrej Plenković i za dogledno vrijeme isti odgoditi. Porez je izglasan u Saboru još lani u prosincu, a nadležni ministar financija Zdravko Marić branio ga je čak i dan prije premijerove iznenadne odgode. Premijer Plenković je ustvrdio da je potrebna ‘dodatna pedagogija’ u vezi zakona ne samo prema građanima već i prema lokalnoj samoupravi, ne spominjući brojne nejasnoće koje ne znaju razjasniti ni nadležni koji bi trebali slovo zakona provesti.
‘Cilj ovog poreza je da bude prihod lokalne samouprave. Radi se o svojevrsnom pojednostavljenju komunalne naknade i spomeničke rente. Treba pomoći samoupravi i smiriti tenzije. Ovakvi porezi postoje i u drugim zemljama, Hrvatska je u komparativnoj analizi najniža’, opravdavao je i objašnjavao premijer, spominjući i ‘kulturu vezanosti za nekretnine’.
I koliko god se ministar Marić trudio uvjeravati da nastupa samo jedinstveni porez koji će zamijeniti postojeću komunalnu naknadu, spomeničku rentu i porez na kuće za odmor, te koji će po nekim kalkulacijama za pojedine grupe građana biti niži, ipak se tim jedinstvenim porezom Hrvatska trebala perverzno ujediniti u svim svojim razlikama, od bogatih vila i vikendica enormne vrijednosti po hrvatskoj obali, do devastiranih i napuštenih objekata bez ikakve tržišne vrijednosti u unutrašnjosti zemlje. U ovim posljednjim slučajevima građani bi porez skuplje plaćali od dosadašnje komunalne naknade, koja je obuhvaćala samo kvadrate stambenog i poslovnog prostora, i to onoliko koliko je prijavio sam vlasnik objekta. Po novom zakonu, morali bi se također oporezovati svi popratni objekti: garaže, šupe, svinjci, kokošinjci…
Zakonom o porezu na nekretnine posebno bi se udarilo po izbjeglim Srbima iz Hrvatske, kao i bivšim srpskim povratnicima u Hrvatsku koji su na osnovu Zakona o prebivalištu izgubili pravo prebivališta, a koji bi svoje devastirane kuće trebali plaćati po skupljim i višim koeficijentima kuća za odmor. Time bi Srbi u Hrvatskoj bili na korak do konačnog, i to legalnog gubitka svoje imovine. Bili bi prinuđeni svoju devastiranu i već obezvrijeđenu imovinu davati u još veće bescjenje ili se dovesti u situaciju da im se zbog neplaćenog poreza država sama s vremenom uknjiži na njihovu djedovinu.
U zamršenim birokratskim i zakonskim rješenjima postavlja se pitanje i kome su nepripremljene jedinice lokalne samouprave trebale naplaćivati porez u čestim situacijama u kojima nisu riješeni imovinskopravni odnosi, kada je više vlasnika ili kada je vlasnik objekta pokojnik/ca. Za provođenje donesenog zakonskog rješenja u mnogim sredinama nema ni temelja, odnosno baze podataka što uopće oporezivati. Predviđeno je da se baza podataka skupi putem anketnih listova, a tek u slučaju neuspjeha da same općine i gradovi utvrde stanje na terenu. No pitanje je tko bi to utvrđivao, jer velik dio lokalne samouprave za tu procjenu nema profesionalnog kadra, dok su nova zapošljavanja ograničena drugim zakonskim stegama.
I poslije premijerove odgode oporezivanja jedno je sigurno: godine 2020. uvodi se puni porez zasnovan na procjeni vrijednosti nekretnine, a ne na njenoj tržišnoj vrijednosti.
