Prvo je neki dan ministar financija Marko Primorac u javnost pustio priču o nužnosti rebalansa državnog proračuna za 1,59 milijardi eura, a onda su krenule pomno inducirane reakcije. Uz pomoć ortačkih medija, problem je zadan kao sukob između puke ekonomske realnosti i pohlepe individualno manjih korisnika budžeta. Konkretnije, za proračunsku rupetinu okrivili su predizborno dizanje plaća javnim i državnim službenicima koje, živa je istina, odnosi približno baš toliku svotu – 1,63 milijarde. Novo strastveno kroćenje uhljebâ moglo je nesmetano započeti.

Krajnji horizont novonastale situacije određen je Primorčevim uputstvom po kojem bi svi ministri imali svoje izdatke u ovoj godini smanjiti za 10 posto. Naročita redukcija zadesila bi veće infrastrukturne projekte i vojsku čija se politička uprava taman bila propela na zadnje noge, ususret ekspanziji i svijetloj militarističkoj perspektivi.

No, par dana poslije, kao u nekoj telenoveli, objavljena je vijest da su na svoj red za povećanje dohotka pristigli i svi najviši državni dužnosnici, od ministara do ustavnih sudaca, od sabornika do državnih tajnika. Nakon desetgodišnje stanke, osnovica plaće im navodno raste za 83 posto, pa će ovome ili onome ministru primanje skočiti s dosadašnjih oko dvije i pol tisuće eura na četiri, a premijeru s nekih preko tri tisuće na pet i kusur. Predsjednik RH Zoran Milanović, koji pak dobiva najveću plaću od svih njih, oko tri i pol tisuće, a na vrhu će ostati i ubuduće, na to je spremno zagrmio da kakav je to uopće način.

Hina prenosi da je Milanović izjavio: "Kad mi netko kaže da ne može naći ministra za 3000 eura, baš me briga." Pa još malo: "Ministri bi, u pravilu, trebali biti ljudi koji su u fazi kada im je taj posao prije svega dužnost i čast prema zemlji, a onda i nekakav izvor prihoda." To valjda znači i da ih, kad uprskaju stvar, možemo potegnuti za čast ili za rep, ne za odgovornost na ime koje naplaćuju više ili manje pravedna novčana primanja.

Da se ne zadržavamo previše na efektnom predmetu dužnosničkih plaća, valja samo ukazati na totalno naopako, voluntaristički te ignorantski postavljen rezon o javnoj i državnoj službi. Ako nas pritom ometa zvučnost ministarske ili predsjedničke funkcije, možemo suštinu svesti i na pravosudne službenike ili medicinske sestre ili učitelje. Država njih ne može pustiti da odu u inozemstvo, pa zaposliti pečalbare iz Azije, kao što to sebi može dopustiti privatni sektor na bitno jednostavnijim poslima, ali tek uz sekundiranje države koja tolerira čisto robovlasnički tretman tih ljudi u Hrvatskoj. Uostalom, potonjima bi sigurno bila čast da budu ministri i za par tisuća eura. No zabluda je misliti da je tolike državne i javne službenike bilo dalje moguće držati na lanjskim, realno jadnim plaćama, kao što se to i još gore može raditi Azijcima. Evidentna predizborna vladina zloupotreba te činjenice nimalo ne mijenja samu činjenicu, a nju potvrđuje i s tim vezano tržište rada.

Za pokaznu vježbu, na primjer, zamislimo javnu ustanovu u višekatnoj zgradi, s par stotina zaposlenih, koja traži domara s obaveznim majstorskim zvanjem, pa mu nudi kakvih tisuću eura. A majstori su se odavno razbježali, otišli za višestruko izdašnijim primanjima negdje prema sjeverozapadu Europe, ili k domaćem turizmu, već i zbog toga što se ne vide u radu za čast.

Ako javni sektor, dakle, više nema priliku upošljavati ni domare, to znači da bi plaće u njemu morale dodatno rasti, a ne da imamo osnove propitivati zadnji realizirani skok. No svaka država je skupa ili jeftina isključivo u odnosu na iznos vlastitog joj budžeta, ne generalno te apstraktno, i zato uzroke za netom ispostavljeni fiskalni manjak treba locirati negdje drugdje. Preciznije kazano, inzistiranje na tezi da su za nj krive baš povišice javnim i državnim službenicima, nije vjerodostojno, ili ga u najmanju ruku treba revidirati po više aspekata.

Prvi od njih nalaže legitimiranje sumnje u efikasnost dotičnih službi i službenika, pri čemu možemo govoriti tek o razmjernom višku stranački namještenoga administrativnog kadra. Višak se utvrđuje po nedostatku kvalitetno obavljenog posla, mada kod nas nije obavljena njegova ekspertna analiza. No vjerovat ćemo utisku da su lijeni, prekobrojni i podmićeni.

Hrvatski premijer Andrej Plenković, međutim, ima ekskluzivnu mogućnost pobijati takve navode, demantirati optužbe da je HDZ uzurpirao državu jednako radi diobe sinekura i utjecaja te ovlasti. "Da su institucije porobljene, kao što oni govore, onda ne bi bilo niti jednog slučaja koji dotiče člana HDZ-a", odgovorio je opoziciji koja sveudilj upućuje na korumpiranost vladajuće stranke. Zvuči to otprilike kao da je gro HDZ-ovaca, od svih onih što su zatečeni s prstima u pekmezu, ozbiljno procesuiran i penaliziran, dok su ostali naočigled ustuknuli i zamislili se.

Dalje i više od toga nije potrebno, ali zauzvrat ćemo obratiti pažnju na druge javnofinancijske momente, vezane uz ekonomsku politiku šireg raspona. Štoviše, takav je obuhvatniji pogled u ovoj raspravi napadno zapostavljen, ne bi li se bolje primilo tvrdnju da je upravo rast plaća javnih i državnih službenika ugrozio fiskalnopolitički cilj održanja proračunskog deficita na manje od tri posto, i javnog duga do 60 postotaka budžeta. Ili, da se vratimo na gore istaknutu matematiku, nekako se već mora opravdati neposezanje za dodatnim fiskalnim prihodom koji pored svega mora ostati i što više prešućen.

Fiskalna politika je prva u tom neizvedenom razmatranju, iako se posljednjih godina češće spominje njezin neiskorišteni potencijal po više linija. Uglavnom se tako govori o porezu za iznajmljivače, a katkad se navedu i druge točke, od kojih je posebno zanimljivo oporezivanje viših plaća i drugih vidova bogatstva. No barem više ne treba ponavljati da je Hrvatska šampionski regresivna i rigidna u tome, ravnamo li se ostatkom EU.

Općepoznato je da se budžet RH puni nametima koji ponajviše zahvaćaju najšire i najslabije slojeve, bilo potrošačkima ili dohodovnim. Nadalje, što se tiče budžeta kad su posrijedi rashodi, valjda bi bio red da se prije infrastrukturnih rezova utvrdi tko su sve neprincipijelno povlašteni korisnici javnih financija. Recimo, od nakaradno odnarođenih ratnih veterana do Crkve, od krupnijih investitora do medija koji vladi pušu u rog, a sami procijenite jesmo li i mi takvi.

Dok nam uzimate mjeru, primijetit ćemo i da združene snage povlađuju bankama i osiguravateljima kojima već duge 23 godine prosljeđuju četvrtinu naših obaveznih davanja za mirovine. Bez opravdanja, jer nam kapitalizacija tobožnje štednje nije donijela zaradu, ne u poredbi s javnobudžetskom distribucijom tog prihoda izravno umirovljenicima. Osim svega, produbljeni fiskalni manjak je država nadoknađivala kreditima, i tako živi novac povjeravala financijskome privatnom sektoru za njegov prosperitet, sama kupujući skuplji – od njega istog.

Konačno, na potrošačke izvore punjenja budžeta se vlada odavno uprla i zato što je u ovom stoljeću temeljito promijenjena struktura hrvatske ekonomije, od materijalne proizvodnje prema turizmu. Izvoza produkata s osjetnijom dodanom vrijednošću više gotovo da nema, i ne čini se da će ga u dogledno vrijeme biti. A puno je manje tome kumovala nekonkurentnost samih proizvođača, negoli antiproizvodna ekonomska politika države čiji su faktotumi radije išli na ruku uvoznicima i trgovini, naime, svakako putanjom globalno manjeg otpora.

I kad smo već na globalnom planu, po nametnutom pitanju rebalansa zaključno ukažimo na stav glavnog tajnika Nezavisnog sindikata znanosti i visokog obrazovanja Matije Kroflina, od prošlog tjedna. On je podcrtao da se "panika koja se bez osnove diže" u kontekstu javnih financija, poklapa s određenim impulsima unutar EU-a, za povratak tzv. austerity-politici. Kroflin naposljetku upozorava da smo ideologiji štednje i rezova platili visoku cijenu desetljetne ekonomske stagnacije, iseljavanja i urušavanja životnog standarda, dok se zaposlene u javnim i državnim službama gura u poziciju dežurnog krivca i pokorne glasačke mašinerije vladajućih.