Historizacija i politizacija odnosa struke i šireg društva, najkraće opisano, glavna je karakteristika 53. Zagrebačkog salona posvećenog domaćoj arhitekturi i urbanim procesima. No srećom po struku i po društvo, riječ je o veoma sadržajno provedenoj orijentaciji, pa se imamo zašto upustiti i u malo duži osvrt. Ova manifestacija traje inače od 1966. godine, a u novije doba na njoj se trijenalno izmjenjuju područja vizualne umjetnosti, primijenjene umjetnosti i dizajna te arhitekture. Pod novim, lani izabranim vodstvom Udruženja hrvatskih arhitekata (UHA) kao organizatora aktualnog salona, pak, red je na tu struku došao, po svemu sudeći, baš u pravom času.
Manifestacija se odvija u Pučkom otvorenom učilištu, ambijentu po svemu idealnom za danu svrhu, i bit će otvorena do 25. listopada. Sastoji se od dva dijela, izložbe biranih radova hrvatskih arhitekata kroz protekle tri godine, i teorijskog dijela s problemskom interpretacijom zbivanja proteklog desetljeća, uz tribinu i diskusiju, kao i tekstualne priloge na istom tragu. Posvetit ćemo se upravo toj drugoj komponenti Salona koja, naime, iz krila dotične struke čini presudni odmak u odnosu na ranije kudikamo manje izražen politički njezin angažman, a naročito ovako institucionalno posredovan.
Treba reći, da ne bismo bili pogrešno shvaćeni, kako se u kazanom razdoblju arhitektice i arhitekti svakako nisu držali isključivo tehnicistički i esteticistički. Njihov društveni te polemički prilog u pitanjima koja ih se neposredno tiču, međutim, bio je nastrojen odviše individualistički, ili ad hoc prema određenoj konkretnoj temi, i kao takav se pokazao ipak nedovoljno angažiranim s obzirom na opći značaj arhitekture.
Zacrtani desetogodišnji okvir tematizacije stoga će precizno istaknuti potrebu za novim i drukčijim, a odgovornim i uravnoteženim pozicioniranjem te struke. Posrijedi je, dakako, vrijeme u kojem je zabilježen vrhunac graditeljske djelatnosti u Hrvatskoj i svijetu generalno, zatim nagli sunovrat s općenito teškim posljedicama, i nakon njega opet izraziti rast. Drugim riječima, arhitektura i urbanistika sudjelovale su u najužoj egzekutivi najobimnijeg kockarskog pothvata u povijesti čovječanstva, koji je skončao sa stotinama milijuna ugroženih egzistencija, ali i raznim daljnjim katastrofalnim efektima. Kao što je poznato, 2008. godine rasprsnuo se notorni nekretninsko-kreditni globalni balon, ostavljajući svijet u teškoj recesiji. Radi saniranja špekulativno uređenih financija uslijedili su sistematični udari na javne budžete svih krizom zahvaćenih država, dakle praktično svih uopće, bar što se tiče razvijenih i onih u razvoju. To je bio najbolji indikator da planetarna, dijelom transnacionalna bankarska oligarhija, neće odustati od istog takvog parazitiranja ni ubuduće, i otud nastavak forsiranog novog rasta u tom sektoru.
Usuprot dominantom liberalnom zazoru od ključnih ekonomsko-političkih diskusija, vodeći esej teorijskog dijela Salona, naslovljen ‘Krah je iza nas, ali stvari više nisu iste’, započinje podsjećanjem na bankrot jedne od vodećih američkih banaka Lehman Brothers 2008. godine. ‘U narednim godinama svjedočit ćemo posljedicama krize u profesiji arhitekture: drastično će se smanjiti broj poslova, a čitave generacije mladih arhitekata bit će primorane tražiti budućnost izvan tržišta nekretnina. Sudbinu često potplaćenih i neprijavljenih građevinskih radnika da ne spominjemo’, pišu autor Marc Neelen i koautori Ana Džokić, Emil Jurcan i Jere Kuzmanić.
Događaji s kraja 2008. uzdrmali su, kako stoji u nastavku, ‘temelje naše ekonomije i izmijenili našu percepciju o tome kako nas predstavljaju institucije i upravljačke strukture’. Uz poziv na teorijski doprinos ekonomskih stručnjaka Sergea Latouchea, Kate Raworth, Elinor Ostrom, Williama Daviesa i Christiana Felbera, ističe se da nam je proteklo desetljeće dalo ‘iskustvo ‘pozdrava s rastom’ – barem za neko vrijeme’.
‘Sada je nužno objediniti fragmente tog iskustva kako bi se napravio integralni pomak, koji zahtijeva značajnu promjenu i u doprinosu arhitekture (…) To podrazumijeva veću uključenost u promišljanje učinaka građenja od onog kojem sada svjedočimo – arhitekturu koja se ne stvara za klijente, već je klijenti naručuju za korist zajednice i okoliša u kojima nastaje i čiji je integralni dio’, nastavlja se tumačenje, uz opis pitanja na koje treba potpunije obratiti pažnju – socijala, ekologija, energetika, javni prostor, ali i internih proturječja struke. ‘Upravo je ta diskrepancija, između aktualnih tendencija u ekonomiji i politici i usmjerenja arhitekture prema zajedničkoj stvarnosti, izvor brojnih frustracija s kojima se arhitektonska profesija suočila proteklog desetljeća. Povremeno se manifestira u svojevrsnom autističnom povlačenju u formalne ‘autonomne’ aspekte arhitekture ili rastućem zanimanju za ulogu arhitekture u oblikovanju samoupravnog sustava u Jugoslaviji. Ta frustracija arhitekture koja se muči kako da bude u službi zajednici jest stvarna – ali tu priča ne završava. U suvremenim okolnostima diskusija o zajedničkom dobru potencijalno može postati okosnica arhitektonske profesije jer progovara o njenoj mogućnosti da izrazi ljudska nastojanja ne samo kao individualne činove već kao kolektivna dostignuća (…) Sada, kad je simbolička snaga arhitekture dobrano ispražnjena, preostala ‘prazna ljuska’ može primiti nove kapacitete i mogućnosti’, glasi zaključak ovoga svojevrsnog programskog teksta 53. Zagrebačkog salona.
A bit će da u tom smislu treba čitati i naglašenu dvojnost te napetost između naslova na brošuri-priručniku Salona i naziva dvodnevne tribine s početka manifestacije. Jer ono prvo je imenovano ‘Desetljeće 2008-2018’, a drugo ‘Nadolazeće desetljeće’, i koncepcijski funkcionira poput kronologiziranog dodatka u kojem se realizira svrha ukupnog truda organizatora. Publikacija sastoji se od kronike u kojoj se decenijski najvažniji politički, ekonomski i društveni događaji, u zemlji i svijetu, susreću s domaćim arhitektonskim ostvarenjima, dok se najintrigantnija rubrika pregleda zove ‘Nezadovoljstvo’, te od citiranog eseja i još dva zasebna skupa tekstova.
‘Nezadovoljstvo’ okuplja kratke bilješke o iskazima otpora spram nasilja u prostoru: Horvatinčić na zagrebačkom Cvjetnom trgu i Varšavskoj ulici, ili projekt golfa u Dubrovniku i Puli. Ne samo u fizičkom, nego i društvenom prostoru, pa su tu primjeri bunta kao što je studentska blokada, štrajkovi i aktivnost Udruge Franak, uz koje na istoj javnoj sceni stoji djelovanje udruge U ime obitelji i šatoraša u Savskoj.
Posljednji tekst u ovoj hrvatsko-engleskoj knjizi Salona otvara pitanje što dalje činiti, bazirajući uvid na iskazima mlađih arhitekata o poziciji struke. Na njega pokušava odgovoriti i tribina, s koje izdvajamo predavanje Marca Neelena i Ane Džokić, naslova kao i gore citirani esej koji također predvodi isti nizozemsko-srpski arhitektonski dvojac. Enigma nadolazećeg desetljeća, nakon pregleda štete u proteklom, svodi se tu na konkretna uputstva s mogućim uzorima za primjenu amortizera koji će ublažiti očekivane stresove budućnosti. Džokić i Neelen prepričali su svoje iskustvo u organiziranju i provedbi kolektivizirane stanogradnje, one iz koje bivaju isključeni developeri, pa i njihov profit. Za ovdašnje prilike, pak, naveden je slučaj Zadruge za etično financiranje koja priprema teren za aktiviranje slične prakse.
Zagrebački salon u 53. izdanju postiže avangardni odmak od salonštine u koju takve institucije, i s njima čitave branše, lako zapadaju. Osobito ne bi teško bilo arhitektima, statusno povlaštenim i naoko aboliranim sudionicima graditeljskog biznisa, otklizati prema aristokratskoj političkoj inertnosti. Ali organizator i vodstvo strukovnog udruženja očito se ne kane doživljavati primarno u svojstvu nacrtnih posrednika. Baš kao što poruka o političkoj autorefleksiji vrijedi i za druge, bez obzira na mjeru društvenog ugleda, jednako radnicima u materijalnoj proizvodnji ili znanstvenicima i novinarima.
Budućnost hrvatskih gradova
Specifičan dio tiskanog priručnika Salona, pa i Salona samog jest ‘Putovanje kroz neopustošenu budućnost’, poglavlje u kojem se timovi arhitekata bave kartografiranjem društvenih i arhitektonskih mogućnosti u pet hrvatskih gradova. Služe se dakle imaginarnim mapama u kojima se na distanci predstojećeg desetljeća razaznaju poneki realni, poznati te nerealizirani ili nedovršeni projekti, kao i oni posve izmaštani. No autori simultano i, reklo bi se, veoma rado posežu za ispisivanjem futurističkih pripovijetki u kojima se očekivano distopijski krajolici nekadašnje potentne industrije i komunalne infrastrukture križaju s neočekivano vitalnim formama društvenog samoorganiziranja. No kudikamo više negoli je takva žanrovski hibridna koncepcija predmet stilske vježbe, međutim, ona se pokazuje kvalitetnom formom za promišljanje socijalnog i političkog sadržaja teme, a iz redova onih koji nam inače prvenstveno osiguravaju fizičko zaklonište. Iz karata i priča tako se pojavljuju uzbudljiva rješenja po obje te osnove, i ništa manje zabavna, jer se ovdje uključeni mladi arhitekti pokazuju jako vještima i dovitljivim u literarnom pogledu, ne isključivo s rapidografom i šablonama. I da ne zalazimo preduboko u analizu, tek za kratku ilustraciju: urnebesni su momenti, primjerice, kad naratora pri dolasku u izvjesni najveći hrvatski grad na Jadranu, poharan općim infrastrukturnim i upravnim kolapsom, dočekuje uniformirani predstavnik domaćina, vojni narednik koji će naredna dva dana biti njegov turistički vodič. Ili kad čitamo o procesima u jednom drugom gradu, inače smještenom na najviše rijeka u Hrvatskoj odjednom, kako su otpočeli kad se ‘tvornica pištolja o kojoj je grad ovisio našla u krizi završetkom rata u Siriji’. Pa, ove tekstove svakako bi valjalo nakon Salona objaviti na internetu i učiniti ih svima dostupnima, no to ionako važi za kompletan priručnik ‘Desetljeće 2008-2018’.
