Znate onu priču o Mihajlu Hrastovu? Čovjek je na Koranskom mostu strijeljao 13 srpskih pobunjenika u tužnu jesen 1991., a onda je uslijedio višedesetljetno mrcvarenje po sudovima, da bi na kraju dobio minimalnu kaznu. U zatvoru je boravio manje od tri mjeseca po jednom oduzetom životu i jednoj porodici koju je zavio u crno. Državi, koja je porodicama ubijenih morala isplatiti odštetu, Hrastov je dužan 6,5 milijuna kuna. Ovih dana mu je Ministarstvo branitelja dobijelilo kredit od 10 tisuća eura, da malo popravi uvjete stanovanja.
Veliki broj akademika, rektora, ljudi s prijema na Pantovčaku, gotovo izravno, pod egidom slobode, podupire društveno stanje u kojem ovakve sramote izlaze na vidjelo - leksikograf Vlaho Bogišić
Dok čitamo vijesti o ratnom zločincu i njegovom kreditu, javnost potresa skandal s gostovanjem publicista Igora Vukića na javnoj televiziji, gdje je reklamirao svoju knjigu ‘Radni logor Jasenovac’. Knjiga je revizionistički pamflet, kojim se negira genocid i holokaust, vrijeđa zdrav razum i emocije svih onih čiji su preci u tom ustaškom gubilištu rasno, nacionalno, vjersko i politički nepoćudnih nekoga izgubili.
Iako na prvi pogled izgleda da se te dvije stvari ne mogu povezati, poveznica je Ministarstvo branitelja. Medvedovo ministarstvo financijski pomaže i ratnog zločinca i Vukićevu udrugu koja istražuje nepostojeći poslijeratni logor Jasenovac. Hrvatsko društvo sve to nijemo promatra. Sila koju revizionisti koriste provodeći svoju politiku od osnutka Republike Hrvatske učinila je svoje i ovakve su stvari s margine polako došle pod skute proračuna. Istog onog o kojem se raspravu pokušava uskratiti srpskim političkim predstavnicima, ali se od Srba i dalje traži da plaćaju porez i uplaćuju u proračun iz kojeg se dijeli novac Hrastovu i Vukiću.
Šetajući ovih dana centrom Zagreba, teško ste mogli izbjeći Vukićevu knjigu. Donedavno je ponosno stajala na policama Školske knjige na Trgu bana Jelačića, u izlogu Knjižare Ljevak na početku Ilice i u izlogu AGM-a u Teslinoj ulici. Ljevak i Školska knjiga prve su primjerke rasprodali, jer je autoru očito jedra napuhao skandal koji je izbio povodom njegovog gostovanja na HRT-u, kada je, potican pitanjima voditelja, 13 minuta neometano širio dijelom laži, a dijelom selektirane informacije, koje su Jasenovac prikazivale kao ugodno mjesto za internaciju raznih društvenih skupina. HRT se ogradio od njegovog nastupa, ali je u programu nastavljeno emitiranje reklama Vukićeve knjige. Odgovor na pitanje kako je moguće da se na javnom mediju reklamira takva knjiga i nakon što je kuća bila primorana da se ogradi od gostovanja njenog autora do zaključenja ovog broja nismo dobili.
Za komentar smo zamoli leksikografa, književnika, ali i člana programskog vijeća HRT-a Vlaha Bogišića:
- Kao krležijanac mislim da knjigama nije mjesto u sudnici, ni u cenzorskom uredu. Knjige nisu pitanje države, nego društva. Iznimka je Njemačka, koja je uredila ta pitanja u ustavnom i zakonskom smislu. Samo društvo, ne država, odvjetništvo ili Vlada, trebalo bi se znati snaći u takvom problemu. Sličan sam problem imao u Matici Hrvatskoj, kada je Vijenac s Andrijom Tunjićem krenuo ustašovati, kada su u upravnim tijelima Matice, zbog čega sam na kraju i izbačen otamo, prali ruke i govorili kako se oni, kao uglednici, ne bi time bavili, ali su dopuštali da drugi s njihovim potpisom, rade što hoće. To je problem u hrvatskom društvu. Veliki broj akademika, rektora, ljudi s prijema na Pantovčaku, gotovo izravno, pod egidom slobode, podupire društveno stanje u kojem takve sramote izlaze na vidjelo.
Političar i povjesničar Dragan Markovina također nije za zabranu knjiga:
- Definitivno mislim da je u modernom društvu prošlo vrijeme zabrana knjiga ili spaljivanja, kao što su nacisti radili. Svatko ima puno pravo pisati budalaštine i takve revizionističke knjige, ako ga je volja. Problem je što društvo nije spremno da se nakon 28 godina otvorenog revizionizma iz pozicija vlasti i školskog sustava, masovnih medija, HDZ-a i crkve, na neki način suprostavi revizionizmu koji je postao mainstream. Kada govorimo o toj knjizi u izlozima imamo na djelu savršen primjer kako se fašizam i liberalno-tržišni kapitalizam izvanredno nadopunjuju. Knjiga se odlično prodaje, zagovara sve vrijednosti koje su protivne liberalno-demokratskom sistemu, ali to nijednom knjižaru ne smeta jer će usput utržiti nešto novaca, a i ostat će na službenoj liniji. Isto je i s reklamiranjem na javnoj televiziji.
Upit na temu prodaje Vukićeve knjige, poslali smo i u Školsku knjigu i u Knjižaru Ljevak. Iz Knjižare Ljevak očito nisu znali što reći na pitanje zašto prodaju revizionističke pamflete, a iz Školske knjige su nam poslali odgovor koji potvrđuje Markovinine riječi:
- Budući da Školska knjiga ima najveći knjižarski lanac u Hrvatskoj, te da svojim kupcima želimo osigurati dostupnost što većeg broja naslova, u određivanju ponude naših knjižara, najvećim se dijelom oslanjamo na potrebe i zahtjeve tržišta. Takav se pristup primjenjuje kada je riječ o izdanjima drugih izdavača, poput izdanja koje ste naveli.
Riječ je dakle o ‘potrebama tržišta’. Školska knjiga je procijenila da ima dovoljan broj ljudi koji su spremni dati 130 kuna za teze kako djeca nisu završavala u Jasenovcu, ali je tamo istovremeno funkcionirala osnovna škola, kako je to na HRT-u predstavio autor knige.
Bogišić, o toj djeci koje u Jasenovcu po Vukiću nije bilo, pa tako nije bilo ni onih 20 tisuća ubijenih djevojčica i dječaka čija se imena nalaze na Pojedinačnom spisku žrtava logora Jasenovac, ima drugačija saznanja.
- Uvijek se pitam zašto Hrvati prešućuju vlastite žrtve. Kada sam bio dijete, a rođen sam 1960., saznao sam da su djeca iz mog susjedstva, Konavljani, katolici, krizmani u istoj crkvi, odvedeni u tisuću kilometara udaljeni Jasenovac. Nisu bili ni protivnici režima, ni partizani, nego djevojčice i dječaci u dobi od 14-15 godina, u konavoskim narodnim nošnjama. Osobno, ovakve stvari ne volim pripisivati desnici. Bio sam glavni ravnatelj Zavoda Miroslav Krleža kada se u našim edicijama veličalo Antu Pavelića kao velikog književnika. Tada nisam mogao učiniti ništa, ne zato što bi mi za vrat puhao Stevo Culej, nego zato što su mi za vrat puhali Andrea Zlatar i Ivo Josipović. Oni su, a ne Stevo Culej, željeli da ta ‘sitnica’, kako bi oni rekli, bude vidljiva. Popustio sam i stidim se toga. Zlatar je na promociji te publikacije rekla da ona nije samo poetički, nego i politički program. Ovo su konzekvence takvih stavova.
Prodaja Vukićeve knjige u izlozima metropolitanskih knjižara naprosto je svinjarija. Ako vam to roktanje ne smeta dok šetate uređenim ulicama, onda ste prosječan primjerak običnog hrvatskog građanina, koji se okreće kako vjetar puše. Ako vam smeta, onda ste samo normalni.
