Neprestano se u ovo traumatično vrijeme zabrinuto pitamo kako će kazalište izgledati nakon korone. Korona još traje, a mogući odgovor o budućnosti teatra već smo dobili na Festivalu balkanskog kulturnog prostora, "Teatar na raskršću", održanom sredinom rujna u Nišu. Prvo treba reći da u vrijeme sveopće izolacije sama mogućnost da vidimo i čujemo nekoga iz sasvim drugačije sredine djeluje kao svojevrsni melem na ranu. U Niš su stigle predstave iz Hrvatske i Slovenije (još je bivši austrijski političar Metternich govorio da Balkan počinje u predgrađima Beča), Srbije, Bugarske, Rumunjske i Sjeverne Makedonije, i taj dobar spoj različitosti činio je glavnu pokretačku atmosferu uzbuđenja na ovom festivalu. Svake večeri smjenjivale su se predstave drugačije scenske radijacije, niški organizatori bili su više nego ljubazni, a hrana u kombinaciji mirisnog roštilja i zaljućenih pečenih paprika odlična. Život se nastavlja, iako nam je više nego jasno da živimo u opasnim vremenima.
Pod festivalskim krovom počela je djelovati i evropska kazališna asocijacija udruženih teatara od Sjevernog do Egejskog mora, nazvana Sedam plus. Ono "plus" je jako važno: može se priključiti tko god želi
Ono što je na ovom festivalu za kazalište naročito bilo važno jest da smo u svakoj predstavi osjećali da se radi o nama ovdje i sada, iako se nijedna tematski nije izravno referirala na globalne muke današnjeg svijeta. Dominirale su tri, koje su dobile i najviše nagrada. Prva od njih je "Pazi na prazninu" Hrvatskog narodnog kazališta iz Varaždina, koja je proglašena najboljom predstavom festivala i dobila je nagradu za režiju, scenografiju i kostimografiju. Redatelj je Romano Nikolić, čiji je pokretački moto sloboda, u teatru i izvan njega, a o kojem smo na ovom mjestu pisali nakon njegove hvaljene predstave o Romima "Pogledaj me". "Pazi na prazninu" Nikolićev je autorski projekt, na način razlomljene priče i odbačenih scenskih okrajaka, a govori o ljudima punim predrasuda koji stvaraju neslobodu, kao i o onima koji tu neslobodu trpe. Nakon ove predstave jedni su vrištali od oduševljenja, drugi su joj zamjerali nedostatak razumljivosti, a žiri je zaključio da "Pazi na prazninu" zaslužuje da bude najbolja na festivalu, "za misionarsku ulogu teatra u iscjeljenju rana izgubljenih ljudskih duša i nepovratnog otuđenja, upotpunjujući ovakav teški zadatak visokim standardima teatarskoga zanata".
Druga predstava, "Za sada je sve ok", u izvedbi kazališta iz Kruševca i u režiji Snežane Trišić (u suradnji s Natašom Rajković, bivšom vrlo uspješnom direktoricom Teatra &TD), koja je proglašena najboljom po ocjeni novinarskog žirija, također se bavi izgubljenim dušama, ali te duše žive tu oko nas, u susjednom dvorištu, i te muke su njihove koliko i naše. Jedna žena više ne vjeruje u svoj brak ni u sebe samu, jedan čovjek malo previše kuka, onaj drugi mrzi sve oko sebe, a treći ima savjete za sve ljude. Junaci ove kazališne igre predstavljaju svijet u malom koji danas – i u tome je aktualnost ove priče – mora ponovno pronaći razlog za jedan dostojan ljudski život. Čudesno je uvijek u kazalištu, u koje ulazimo opterećeni teretom naših ličnih sudbina, kako se u jednostavnoj priči na pozornici o ljudima, od kuće do posla – zato je niški festival baš danas vrlo važan – rastvaraju tako lako te krupne teme čovjeka, života i svijeta.
"Kons: Novo doba" u režiji Žige Divjaka
Treća predstava, "Kons: Novo doba" u izvedbi Prešernovog gledališča iz Kranja i u režiji mladog i vrlo provokativnog redatelja Žige Divjaka, dobila je nagradu kazališnih kritičara i vizualno je najviše sličila na pandemijsko vrijeme izolacije. Ali ključno je da je ona bila jako daleko od svake igre na prvu loptu. Osmero glumaca obučenih u crne skafandere, nalik onima koje danas gledamo u infektivnim bolnicama širom svijeta, sat vremena izvodi stanoviti scenski recital. Presudno je međutim ono što i kako to rade. Riječ je o stihovima zaboravljenog slovenskog pjesnika Srečka Kosovela, koji vrlo uvjerljivo govore o tome da svijet sasvim sigurno odlazi k vragu. "I katedrale i parlamenti: laž, laž, evropska laž. I Društvo naroda laž, laž, evropska laž"; "Budi svjetiljka ako ti nije moguće biti čovjek, jer teško je biti čovjek", pjevao je Kosovel prije ravno stotinu godina. Mi smo u gledalištu pomislili da je globalna pandemija zapravo bila potrebna da bi ovakvi stihovi ponovno bili izneseni na svjetlo dana.
Još je jedna predstava izazvala sveopće oduševljenje: "Ko je ubio Dženis Džoplin?" iz Novog Sada pretvorila se u delirični koncert naročito mlade publike, koja je u sudbini muzičke heroine iz 1960-ih prepoznala i svoje vlastite probleme. "Izolaciju o kojoj se danas toliko priča zbog pandemije, mi prepoznajemo kao nedostatak povjerenja koje svijet ima prema mladoj generaciji", rekla je redateljica Sonja Petrović.
Svi festivalski okrugli stolovi bili su dupkom puni, pričalo se otvoreno i kritički o svemu, a Niš se pokazao odličnim mjestom za teatarske susrete "na raskršću". Usput, u Nišu je rođen rimski car Konstantin, poznat po stanovitom religijskom ediktu o toleranciji, kroz njega su prošle sve vojske i narodi ovoga svijeta, u njemu je živio i pjesnik Branko Miljković, koji je početkom 1960-ih tragično umro u Zagrebu, poznat po stihovima "da li će sloboda umeti da peva, kao što su sužnji pevali o njoj". Danas je ovaj festival sakupio kazališne vojske koliko je mogao i, uz sedam večeri uzbudljivih predstava, pod njegovim krovom počela je djelovati i evropska kazališna asocijacija udruženih teatara od Sjevernog do Egejskog mora, nazvana Sedam plus. Ono "plus" je jako važno: može se priključiti tko god želi.
Drugi po redu festival "Teatar na raskršću" u Nišu pokazao je nešto indikativno i potpuno suprotno tamnim bojama ovoga vremena: velika većina redatelja prikazanih predstava nema još trideset godina i uglavnom se radi o ženama. Zaključno, ono što se, između ostalog, događa s teatrom danas jest da on ovom neveselom trenutku želi odgovoriti nekom začudnom vrstom intimne revolucije i renesansom nježnosti. Drugim riječima, festival u Nišu je pokazao da na pozornici ne želi raspirivati vatru i bijes, nego želi pružiti ruku ili podmetnuti rame tolikim iscrpljenim, nesretnim i uplašenim ljudima.
