Europska unija je Srbiji donirala 600 milijuna eura za modernizaciju 230 kilometara željezničke pruge od Beograda do Niša kako bi vlakovi na njoj vozili brzinom do 200 kilometara na sat. Osim tog europskog poklona, Srbija je od Europske investicijske banke (EIB) dobila povoljan kredit od 1,1 milijardu eura te od Europske banke za obnovu i razvoj (EBRD) dodatnih 550 milijuna sličnog kredita za realizaciju projekta modernizacije brze pruge po kojoj putovanje od Beograda do Niša danas traje preko šest sati, približno jednako kao prije sto godina. Ostatak od nešto oko 550 milijuna eura do 2,7 milijardi eura koliko iznosi ukupna vrijednost projekta modernizacije pruge Beograd-Niš, Srbija će osigurati iz svog budžeta.

Potpisivanju ugovora o europskoj donaciji u Beogradu svjedočili su povjerenik za proširenje EU-a Oliver Várhelyi i srpski predsjednik Aleksandar Vučić. Vučić je na ceremoniju potpisivanja ugovora doletio iz Bruxellesa u kojem je prethodnog dana još jednom potvrdio da srpske vlasti pristaju da se pregovori o normalizaciji odnosa s Kosovom nastave voditi sukladno planu koji su predložili njemački kancelar Scholz i francuski predsjednik Macron, a koji je uz ponešto korekcija u međuvremenu promoviran u prijedlog plana EU-a čiju realizaciju podržavaju i SAD. No unatoč najavama da će Vučić i kosovski premijer Albin Kurti u Bruxellesu i formalno potpisati euroamerički plan, to se nije dogodilo. Kurti kaže da ga je on htio, a Vučić odbio potpisati. Srpski predsjednik pak tvrdi da potpisivanje plana nije ni bilo na dnevnom redu jer se prethodno u trokutu Bruxelles-Beograd-Priština mora dogovoriti precizna "mapa puta" za njegovu realizaciju. Povrh toga, Vučić ponavlja da realizacija novog europskog plana ne može i neće početi dok se ne implementiraju odredbe Briselskog sporazuma koji su Beograd i Priština pod okriljem EU-a potpisale prije deset godina. Najveći kamen spoticanja zbog kojeg Briselski sporazum u proteklih deset godina nije realiziran je formiranje srpske manjinske autonomije na Kosovu. Osim odredbama osnovnog Briselskog sporazuma, formiranje Zajednice srpskih općina Beograd i Priština utanačili su potpisivanjem još tri dodatna sporazuma u razdoblju od 2013. do 2015. Beograd inzistira da se svi ti sporazuma realiziraju prije nego što stavi potpis na novi europski plan o normalizaciji odnosa s Prištinom, a kosovske vlasti pokušavaju njihovu primjenu i dalje odgađati, pa i tako što bi odmah potpisale novi europski plan s namjerom da paralelno realiziraju ono što u njemu piše s dugovima koje već deset godina izbjegavaju podmiriti.

I dok dio članica EU-a imaju razumijevanje za Kurtijevu želju da nastavi voziti paralelni slamom u realizaciji sporazuma koji su dosad potpisani s Beogradom, američka je diplomacija, na iznenađenje Prištine, čvrsto stala iza zahtjeva Beograda da se prvo moraju realizirati stari potpisani sporazumi prije nego što novi plan stupi na scenu. Nakon što su Amerikanci rekli da i oni neće novo vino miješati sa starim i Unija, iako još uvijek nevoljko, traži od Kosova da prethodnim formiranjem Zajednice srpskih općina stvori uvjete za realizaciju njezina novog plana o odnosima Srbije i Kosova.

Dan prije nego što su Vučić i Kurti još jednom sjeli za stol kako bi potvrdili da prihvataju novi europski plan, neimenovani dužnosnik Unije briselskim je dopisnicima regionalnih medija izjavio da će Srbija njegovim prihvatanjem de facto priznati Kosovo. No istoga dana kad su se Vučić i Kurti iz Bruxellesa vratili kući, specijalni američki izaslanik za zapadni Balkan Gabriel Escobar poručio je da "evropski predlog o Kosovu nije predlog o međusobnom priznanju, već o normalizaciji odnosa dve strane". Escobar je pojasnio da "taj plan dotle ide, i mi ga podržavamo. Ali, to ne znači da ne želimo da sve zemlje regiona treba da priznaju jedna drugu i svoje međusobne veze. Ne tražimo da se menja nacrt, ali nismo odustali od onoga što želimo da se desi na zapadnom Balkanu".

Istovremeno je i glasnogovornik EU-a Peter Stano poručio isto: "Cilj dogovora nije priznavanje nego normalizacija odnosa, a sadržina normalizacije treba da bude definisana između dve strane i to oni treba da urade. EU olakšava dijalog. Mi im ne diktiramo šta da urade, mi pomažemo u duhu evropske zrelosti i kompromisa, ali cilj i mandat Unije je da im pomogne da stignu do finalnog sveobuhvatnog, pravno obavezujućeg dogovora o normalizaciji odnosa".

Escobar je ponovio i da Kosovo mora prethodno formirati Zajednicu srpskih općina jer "to piše u Briselskom sporazumu, a pojavljuje se i u ovom planu". Za Escobara je formiranje ZSO-a "objektivna činjenica koju Kosovo treba da ispuni" te dodaje da je "pitanje koliko brzo i kako će prištinska vlada to prihvatiti. Nadam se da Kosovo shvata da to mora da bude urađeno. Ne želim da govorim o rokovima, ali hoću da kažem da razgovori o implementaciji treba da počnu odmah".

Nakon što su Vučić i Kurti u Bruxellesu javno potvrdili da prihvataju novi europski plan, europski i američki posrednici najavili su da će ubrzano raditi na definiranju "mape puta" za njegovu realizaciju, ali i na poticanju Prištine da konačno omogući formiranje ZSO-a. Komentirajući ishod najnovije runde pregovora Vučića i Kurtija, direktor beogradskog Centra za etničke odnose Dušan Janjić izjavio je da smo "dobili ono što je trebalo očekivati, ozbiljan iskorak u dobrom pravcu, kao što kaže i sam naziv predloga – to je put ka normalizaciji odnosa Srbije i Kosova". Janjić dodaje da je "sada na redu ozbiljna politička debata i na Kosovu, i u Srbiji, ali i na međunarodnom nivou. Počinje jedan ozbiljan diplomatski pregovarački proces". Ključni razgovori vodit će se u ožujku, uvjeren je Janjić, a očekuje da će u travnju započeti i realizacija novog europskog plana.

Ubrzavanje pregovora o normalizaciji odnosa Beograda i Prištine, Janjić pripisuje želji EU-a i SAD-a da se izađe iz "faze u kojoj je postojala pretnja od rata. Izašlo se iz faza barikada, policije, napada dronova pred kraj decembra… Videćemo implementacioni plan, videćemo rokove". Sumirajući reakcije na Kosovu i u Srbiji nakon nove runde pregovora vučića i Kurtija, Janjić zaključuje da je na Kosovu "opozicija, za razliku od naše, jedinstvena u stavu da se treba primeniti sporazum, smatra ga poželjnim, i to pre svega, kao sredstvo približavanja SAD-u. To je ono što je za opoziciju jedinstveno, pa Kurtija kritikuju sa svih strana."

Kad je pak riječ o srpskoj opoziciji, Janjić kaže da "razume opoziciju sa desne strane političkog spektra, prorusku, koja neće EU, NATO, neće dijalog, već smatra da treba da se čeka kraj rata, da pobedi Rusija, a Srbija da bude gubernija, što je njihov legitiman stav, o kojem će sud dati glasači". No, s druge strane, nema baš razumijevanja za reakcije proeuropske opozicije i pojedinih njezinih lidera jer "vidim muke Ponoša i ostalih koji nikako da priznaju da je to taj put kojim možemo da idemo u EU, jer nema drugog. I ja bih voleo da ga ima, ali ga nema. Demokratska stranka, Ponoš, ceo crveno-zeleni blok, trebalo bi da, po svom programu, podrže predlog. Ne razumem Ponoševu politiku inaćenja i uvređenosti. Bez toga, izvući ćemo manje nego što možemo."

Pritom Janjić tvrdi da je Srbija "dobila više manevarskog prostora, upravo zahvaljujući lošoj politici i zloupotrebi ZSO-a i od Tačija od i Kurtija. Član 7 sporazuma o ZSO, predviđa da na ZSO, onako kako je dogovorena 2013. i 2015., može da se nadogradi ozbiljna autonomija, uz samostalnost i status SPC-a. Srbija je u poziciji da dobije nešto što nije ni tražila, jer je ZSO bila uski ideološki politički projekat SNS i Tomislava Nikolića".

I u srpskoj javnosti, međutim, malo tko raspravlja o tom "višku manevarskog prostora" jer većinu zaokuplja "de facto priznanje Kosova" koje se pripisuje novom europskom planu, iako se ono dogodilo i potpisivanjem svih dosadašnjih sporazuma s Prištinom, a potvrđuje se i u svakodnevnom životu građana Srbije i Kosova, a i ne samo njih. I Putin bi de facto priznao Kosovo ako bi se kojim slučajem zaputio prema njegovom teritoriju. Pritom teško da bi mogao, a i htio, donirati Srbiji 600 milijuna eura da modernizira svoju ključnu željezničku ili neku drugu infrastrukturu.